Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čemu služe i za što plaćamo tolike urede, agencije, povjerenstva…

Poslije četiri nastavka nabrajanja birokratskih apsurda u Hrvatskoj i uzaludnog traženja smisla u svemu tome, došli smo i pred sam kraj priče o ‘Hrvatskoj koju ne poznajete’. Znamo da vam se sve ovo već čini i pomalo besmisleno, ali to i jest cilj. Želimo vam ukazati na krajnju besmislenost postojanja brojnih ureda, sektora ili povjerenstava u hrvatskoj birokraciji.

Kao vrlo svjež primjer, naša hrabra Vlada baš nas je ovih dana nagradila i deveteročlanim Stalnim povjerenstvom za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo. Zašto? Jer smo nadaleko poznati po tome da šakom i kapom dijelimo azile? Figu. Jer svakog dana u Hrvatsku naviru stotine i stotine stranaca kako bi se skrasili u ovoj Utopiji? Aha, sigurno. Zato što svake godine podijelimo tisuće i tisuće radnih dozvola strancima iz istočne Azije i Latinske Amerike koje je potrebno integrirati u društvo? Svakako. Vrag bi ga znao zašto smo ga dobili. No, to nas ne sprečava da ga imamo.

Povjerenstvo za olakšavanje

Kao što nas ništa nije spriječilo niti da imamo i Stručno povjerenstvo za koncesije za žičare za prijevoz osoba, ili Vijeće nacionalne infrastrukture prostornih podataka, ili Akademiju lokalne demokracije ili, pripremite se, Povjerenstvo za provedbu javnog natječaja u svrhu realizacije programa Brijuni Rivijera na lokacijama Pineta, Hibrobaza i otok Sv. Katarina-Monumenti. Donedavno smo imali Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog zločina nakon Drugog svjetskog rata. Jer to nam je, eto, u ovom trenutku bilo neophodno nužno da obilježimo i održavamo te grobove.

Znate li da imamo i nešto što se zove Nacionalno povjerenstvo za olakšice? Da se svi skupa malo olakšamo, valjda. Pa imamo i nešto što se zove Nacionalno povjerenstvo za upravljanje zračnim prostorom, ali imamo i Nacionalno povjerenstvo za zaštitu civilnog zračnog prometa. Pa imamo i Hrvatsku agenciju za civilno zrakoplovstvo. Ove potonje se možda sjećate otprije nekoliko tjedana kad je otkriveno da si planiraju kupiti vlastiti avion. Koji im nije potreban. No, ni to nam nije dovoljno. Imamo još i Povjerenstvo za upravljanje sigurnošću u zračnom prometu. A do ovih dana smo imali i zasebnu Agenciju za istraživanje nesreća i ozbiljnih nezgoda zrakoplova. Potonja je proširena i sad će se zvati Agencija za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Što to znači za Agenciju za sigurnost željezničkog prometa, koju također imamo, ostaje misterij.

Jedno od omiljenih opravdanja Vlade, u onim rijetkim slučajevima kad se netko sjeti upitati zašto nam opet treba neka nova agencija, je da tako traži naš proces pristupa Europskoj uniji. A dio tog procesa pristupa je i iskorištavanje fondova Unije koji su nam dostupni. Da, upravo onih fondova i programa za koje svi kažu da imamo katastrofalno nisku iskorištenost. Zabrinuti ste zbog toga? Ma, koješta! Tu je hrvatska Vlada da riješi taj problem. Za to, za početak, imamo cijelo ministarstvo posvećeno tome. Zove se Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. Ako imamo cijelo ministarstvo posvećeno nečemu tako važnom, to mora da je dovoljno, mislite. Figu. Imamo, recimo, i cijelu Središnju agenciju za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije. Onda imamo još i Agenciju za mobilnost i programe Europske unije. Pa Koordinaciju za regionalni razvoj i fondove Europske unije. Imamo i nešto što se zove Agencija za reviziju sustava provedbe programa Europske unije. Unutar Ministarstva gospodarstva imamo i, pazite sad, Samostalni odjel za pripremu i provedbu projekata Europske unije u programu IPA-komponenta I. U Ministarstvu kulture imamo Upravu za međunarodnu suradnju i fondove Europske unije. U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava imamo Upravu za koordinaciju programa i projekata Europske unije u području rada i socijalne sigurnosti. I, ne. To nisu svi. Daleko od toga. Ali nabrojali smo vam samo neke da vidite do koje sulude granice sve to ide. A jedini rezultat svega ovoga, i vrijednog rada birokrata u njima, je da smo mi žalosno malo iskoristili (novčane) mogućnosti i prilike koje nam pruža pristup EU-u.

Birokratska mašinerija koju masno plaćamo

Kako vas već peti dan gnjavimo kilometarskim nazivima domaćih ustanova i raspravljanjem o njihovom besmislu, privest ćemo ovo polako kraju. Iako se to može činiti, nije nam primarni cilj bio ismijavati hrvatsku birokraciju i birokrate zaposlene u njoj, mada to oni itekako zaslužuju. Prvenstveni cilj nam je otkriti hrvatskim građanima što sve plaćaju kroz poreze i doprinose. Cilj nam je bio malo zagrepsti površinu pod kojom se skriva sva ta birokratska mašinerija koju masno plaćamo, a od koje na jedvite jade i uz puno muka tu i tamo izvučemo neku korist. Cilj nam je pokazati građanima kamo sve odlazi njihov novac i na koje se gluposti se sve troši. Dok s druge strane bolnice, i nakon dvadeset godina obećanja da će se konačno riješiti problem plaćanja u zdravstvu, i dalje jedva spajaju kraj s krajem.

Naravno, svaki zaposleni u nekom od spomenutih ureda, odbora, instituta, zavoda, agencija, ministarstava ili čega već ne, grčevito će se držati za stolac i vikati da je postojanje njegovog ureda, agencije ili zavoda neophodno i da je njegov posao najvažniji. Nije. Istina je da su neki od tih ureda potrebni. Ali gorka je istina i da mnogi nisu. Zar nam stvarno treba svih šest institucija za zaštitu okoliša? Dvanaest njih koji se bave poljoprivredom? Staroslavenski institut, zbilja? Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, stvarno? Gluposti. Nitko vam ne može tvrditi da su nam sve te agencije, zavodi i fondovi potrebni. I da svaki od njih postoji s pravom potrebom.

Tko bi to kupio?

Tu priču nek prodaju nekome drugome. Ustvari, bilo bi dobro kad bismo ih mogli prodati, ali je problem da to nitko ne bi želio kupiti. I tako nam ostaju svi ti uredi i agencije, zavodi i ministarstva, odbori i izaslanstva, instituti i službe, u kojima se prodaju uglavnom samo – zjake.

Ovo je samo kraj serijala o “Hrvatskoj koju ne poznajete”, no nije i kraj hrvatske birokracije. Velik dio toga nismo ni spomenuli. Iznijeli smo samo neke nelogičnosti, zanimljivosti i opskurnosti koje su nam zapele za oko. Tijela lokalne uprave i samouprave: županije, općine, gradove i slične, kao i zakone, propise, uredbe i slične tvorevine koje čine jednu sasvim novu dimenziju birokracije nismo ni taknuli.

Ako niste sve pročitali, razumijemo vas. Ne krivimo vas. Nije lako. I nama sve to izgleda nadrealno. No, nažalost, to je naša surova zbilja. Plaćamo stotine i stotine ureda i u njima tisuće zaposlenih za što nema svrhe. A kad za njih ponestane novca, onda nam se sjete podići poreze ili uvesti nove. Zato. Zato ova priča, da barem malo prikažemo što sve plaćamo. Nažalost, nemamo odgovor i na pitanje – zašto?

(Osobna poruka autora. Pregledavanje i pretraživanje državnih propisa i zapisa Republike Hrvatske ostavilo je dubokog traga na mojoj psihi. NE PREPORUČAM vam da ikad poduzimate išta slično. Ponude za psihoterapiju molim slati na adresu redakcije jer mi nakon svega ovoga stvarno treba netko tko će mi pomoći da barem pokušam naći trunku zdravog razuma. Gdje god ona bila.)

Povratak na Net.hr