Saga o neuspješnoj hrvatskoj kupnji izraelskih borbenih aviona ovaj tjedan dobiva novi nastavak: očekuje se dolazak izraelske delegacije koja bi se, javljaju izvori bliski vlasti, trebala Hrvatskoj ispričati zbog propalog posla. Istodobno se iz Vlade dirigira ono što se naziva "kriznim komuniciranjem", odnosno, problem se pokušava odgurnuti što dalje od Vlade, premijera i ministara.
Krivci za fijasko su neodređeni, negdje tamo u Izraelu, pa se onda komplicira nešto između SAD-a i Izraela, a hrvatska strana je postojano nevina, nedužna, neinformirana i zbunjena. Ni premijer, niti predsjednica, neovisno o svim državničkim ovlastima, pa i vanjskopolitičkim, svim kontaktima i putovanjima, neovisno o cijelom sigurnosno-obavještajnom aparatu, nisu u ovih godinu i pol dana nikada ni pomislili da nešto ne bi moglo biti u redu s kupnjom borbenih aviona koje je prije 25 godina Izrael dobio na poklon od SAD-a pa ih je nadogradio vlastitom tehnologijom.
Damir Krstičević, ministar obrane koji je vodio cijeli taj posao i izdvojio izraelsku ponudu kao najbolju, i dalje ustrajno brani svoju poziciju. No, iako ga novinari u pravilu nekoliko proteklih tjedana pitaju smatra li se odgovornim i razmišlja li o ostavci, ministar Krstičević je nakon prve ovogodišnje sjednice Vlade, 3. siječnja 2019., ipak otišao korak dalje i nije posve otklonio takvu mogućnost: "Ne smatram da sam bilo što napravio protiv interesa Hrvatske. Uvijek sam spreman otići ako će moj odlazak pomoći Hrvatskoj. Ima i drugih stvari u životu".
Premijer više ne brani Krstičevića kao nekad
Činjenica je također da premijer Plenković u svojim posljednjim istupima na temu "fijasko sa zrakoplovima" nije izrijekom branio nevinost ministra Krstičevića, da je, dapače, izgovarao rečenice da "mu nije drago zbog svega što se događa", a nakon prijma Srpskog narodnog vijeća povodom pravoslavnog Božića, čak je izgovorio: "Vidjet ćemo tko je kriv". Neovisno o tome što je Plenković poznat po svojim škrtim i neodređenim izjavama, činjenica jest da je i on znao pokazati mnogo više u obrani svojih omiljenih ministara: dovoljno je podsjetiti se kako je angažirano branio Martinu Dalić, prije, ali i poslije njezine ostavke na mjesto potpredsjednice Vlade nakon afere Hotmail.
Ili, kako je govorio o Krstičeviću u srpnju 2017. kada je zbog komplikacija s požarima u Dalmaciji naprasno podnio ostavku, ali ju je potom i povukao. "Odbijam bilo kakav razgovor o ostavci potpredsjednika Vlade i ministra Krstičevića, koji po mom dubokom uvjerenju odlično radi svoj posao", govorio je tada Plenković i sazvao izvanrednu press konferenciju samo zbog njega, i hvalio ga, hvalio – dok ostavka nije povučena.
Danas, godinu i pol dana kasnije, nema takvog premijerovog angažmana niti strastvene obrane pozicije ministra obrane Damira Krstičevića. Em se situacija s borbenim avionima neovisno o svim naporima oko "kriznog komuniciranja" vrlo neugodno zakomplicirala, em je Damir Krstičević u cijeloj Vladinoj i HDZ-ovoj križaljci mnogo drugačije pozicioniran nego u ljeto 2017., te se počinje otvoreno razmatrati hoće li sada Plenković smijeniti Krstičevića, ili će Krstičević sada opet podnijeti ostavku, koja neće biti (ponovno) povučena. No, niti sada takav potez nije nipošto jednostavan.
Ministar i nesuđeni hrvatski avion F-16 Barak
Plenković je sudjelovao u trasiranju posla s Izraelom
Prije svega, cijeli posao s Izraelom, prema istupima ministra Krstičevića, trasiran je na kontaktima u kojima je sudjelovao i premijer Plenković. Na press konferenciji, u ožujku 2018. kada je službeno objavljeno da je odabrana izraelska ponuda, Krstičević je objasnio da je suradnja začeta nakon što je Hrvatska poslala Izraelu zrakoplove za pomoć u borbi protiv požara, te je odmah ubacio i premijera Plenkovića: "Naši dečki su otišli dolje i pomogli, nakon čega je otišao i premijer Plenković, pa je Izrael pokazao interes za sudjelovanje u natječaju."
U siječnju 2017. u velikoj državnoj delegaciji na službeni put u Izrael išli su i premijer i ministar obrane, ali je potom posao nastavio voditi ministar obrane. No, vrlo je teško razgraničiti danas koliko je bio uključen premijer, odnosno, što je on sve znao, a što nije. S obzirom na to da je intenzitet premijerove obrane postupaka ministra Krstičevića ipak vidljivo pao, moguće je da u dio operacija nije bio uključen, da nije bio informiran ili se pak samo želi prikazati da za njih nije znao. Da bi se, po modelu ostavke Martine Dalić, stupanj saznanja i odgovornosti mogao presjeći, odnosno zadržati na nižoj razini, kako bi pozicija premijera ostala neokrznuta.
To bi moglo slutiti na ulazak u scenarij prema kojem bi se, u slučaju procjene da bi prema široj hrvatskoj javnosti bilo dobro završiti neugodnu situaciju, koja evidentno šteti Plenkovićevoj Vladi i HDZ-u, pružanjem "žrtvenog jarca", poput Martine Dalić, Damiru Krstičeviću moglo sugerirati da on sam podnese ostavku.
Krstičević pod svaku cijenu želi ostati na poziciji
Kada je Krstičević podnio "neopozivu" ostavku u ljeto 2017. zbog požara u Dalmaciji i izgovorenih sumnji – posebno predsjednice Grabar-Kitarović – da se vojska nije na vrijeme uključila, on se smatrao "žrtvom" prepucavanja između Ureda predsjednice i premijera, danima je pustio da ga se hvali na sve strane i da se naglašava da je vojska oko požara učinila sve kako treba. No, da on danas podnese ostavku, to bi bilo nešto posve drugo. Smatralo bi se njegovim priznanjem krivice, odgovornosti za fijasko u kupoprodaji izraelskih aviona.
A Krstičević to danas grčevito ne želi učiniti. Želi i dalje dokazivati da je dogovor s Izraelom bio na razini Vlade, odnosno, država. Želi i dalje tvrditi da se osim aviona s Izraelcima i njihovim lobistima nije dogovaralo još nešto više. Zapravo, on sada pod svaku cijenu želi ostati na čelu MORH-a. Činjenica jest da se ministar Krstičević sada već iskreno plaši mogućeg scenarija "guranja u ostavku". Prvi dokaz je iznenadno pismo podrške Udruge veterana četvrte gardijske brigade HV-a.
U ponedjeljak, 7. siječnja 2019., Udruga je poslala priopćenje u kojem prije svega napada "nekoliko medija" zbog navodne silovite negativne kampanje protiv ministra Krstičevića, a potom slijedi analiza kupoprodaje izraelskih aviona u kojoj se zaključuje da "Republika Hrvatska nije ništa izgubila, ugovor će biti ispoštovan i potpisan ili pak poništen", ali "Republika Hrvatska s druge strane, ovom zločestom kampanjom može izgubiti jako puno!" Potom se redaju zasluge ministra Krstičevića, jer je prvi smogao hrabrosti donijeti odluku o nabavi borbenih zrakoplova, jer je "vratio čast hrvatskom vojniku" i vratio vojarne u Vukovar, Varaždin, Pulu i Ploče itd.
Što slijedi nakon propasti posla s avionima?
'Ni stas ni glas mu nije išao u prilog'
Veterani su u svojoj objavi podrške ministru Krstičeviću podsjetili i na njegov ratni put, te su konstatirali da mu na tom putu nisu smetali ni "stas niti glas". "Iako, ništa mu u to vrijeme 1991. nije išlo u prilog, ni to što je došao iz mrske agresorske JNA, ni stas ni glas. Nisu na njegovoj strani bile niti govorničke vještine (što mu i danas zlurado predbacuju), da se ne misli da je ljude očarao slatkorječivošću... Ljude je pridobio znanjem, hrabrim iskrenim i samouvjerenim pristupom, poštovanjem svakog pojedinca i prije svega vlastitim primjerom", navedeno je u emotivnom pismu podrške Udruge veterana.
Pismo Krstičevićevih suboraca valja doživjeti i kao svojevrsno pismo, podsjetnik premijeru Plenkoviću, zašto je u Vladi zadržao Damira Krstičevića, kojeg se smatralo Karamarkovim čovjekom, a potom važnim uporištem Milijana Brkića. Naime, činjenica jest da je Andrej Plenković, neovisno o primjerima zemalja EU-a koje na mjesta ministara obrane biraju političare šireg spektra, odlučio u Vladi imenovati čak dvojicu generala, ministra branitelja, Tomu Medveda i drugog, Damira Krstičevića.
Bila je to strateška poruka premijera koji je ranjiv u jednom dijelu svog životopisa, onog posebno važnog za političare u Hrvatskoj – kad se krene propitivati "a gdje si ti bio 1991." Plenkoviću je Krstičević bio spona prema dijelu branitelja, prema Tuđmanovom HDZ-u, a sva stranačka istraživanja pokazivala su njegovu iznimnu popularnost među biračima HDZ-a u Dalmaciji.
Neokrznut u rovovskim bitkama Plenkovića i Brkića
Krstičević stoga uspijeva proći i manje-više neokrznut u rovovskim borbama između Plenkovića i Milijana Brkića. Kako je Net.hr već pisao, kada smo analizirali mrežu utjecaja Milijana Brkića, upravo je Brkić ubacio u igru Krstičevića za ministarsko mjesto i uvjerio Plenkovića da Krstičević više nije Karamarkov čovjek. Prijateljstvo Brkić-Krstičević traje još iz devedesetih, a Milijan Brkić je kao neformalni savjetnik Krstičeviću pomogao i kod izbora osoba za neke od najznačajnijih funkcija u sadašnoj strukturi MORH-a.
Primjerice, zamjenik načelnika Glavnog stožera, Drago Matanović, je Brkićev čovjek. Također, zamjenik ravnatelja Vojno sigurnosno-obavještajne agencije, Ivica Komljen, Brkićev je ratni drug još iz vremena kada su obojica, početkom devedesetih, bili pripadnici specijalne policije MUP-a. Krstičević je, međutim, odmah nakon začetka napetosti na liniji Plenković-Brkić, u onom trenutku kada se za organiziranje skupa u Vukovaru stalo sumnjičiti Brkića, stao na Plenkovićevu stranu.
Plenković više gorljivo ne brani Krstičevića, ali mu je i dalje potreban
Krstičević i Plenković trebaju jedan drugoga
Koliko Plenković treba Krstičevića, toliko Krstičević danas treba Plenkovića. On želi zadržati kontrolu nad procesom kupoprodaje izraelskih aviona, nad svim informacijama i papirima o propalom izraelskom projektu, pa i nakon poništenja natječaja. Njemu ne treba neka nova osoba u MORH-u koja bi mogla imati uvid u tu dokumentaciju.
Ako će Plenković sada i otići do kraja u potpunom isključivanju Milijana Brkića iz HDZ-a, pitanje je hoće li se upuštati u rekonstrukciju Vlade u kojoj bi se onda riješio i njegovih najisturenijih ljudi. Stoga je izglednije da će Krstičević i dalje ostati na čelu MORH-a. Osim, naravno, ako mjerenje javnog pulsa, kao u slučaju Martine Dalić, ne pokaže da treba hitno jedna ostavka da bi se spriječilo dublje propitivanje odgovornosti.
Ako pak Krstičević ostane, bit će osjetno oslabljen, još više ovisan o Plenkoviću i njegovoj volji. I vrlo izgledno, više nikada neće biti spominjan kao mogući stranački kandidat za predsjednika države.
