Popis od dvadesetak zemalja koje potpuno ili djelimično brane upotrebu interneta zbog straha od slobodnog protoka informacija uglavnom je ograničen na Afriku i Aziju; u obje Amerike upotrebu mreže ograničava jedino (naravno) Kuba, a u Europi Bjelorusija (od bivših SSSR-zemalja na popisu su i Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan).
Mnoge islamske zemlje pokušavaju filtrima spriječiti protok informacija Ťsuprotnih muslimanskim vrijednostima i shvaćanjimať (npr. pornografija, kockanje) i ograničiti upotrebu interneta; u Saudijskoj Arabiji moglo se priključiti na Net tek u siječnju prošle godine, a svi provideri su spojeni preko državnog portala u ŤKralj Abdulovom gradu znanosti i tehnologijeť. Tuniski zakoni vrlo detaljno reguliraju upotrebu interneta.
Ipak, vjerski razlozi ograničavanja ili zabrane neta benigni su u usporedbi s političkim. U Mjanmaru (nekadašnjoj Burmi) za bilo kakvo posjedovanje i uporabu kompjuterske opreme mora se tražiti posebna dozvola od Ministarstva komunikacije, pošta i telegrafa. Korištenje bez dozvole kažnjava se zatvorskom kaznom od 7 do 15 godina i neograničenom novčanom kaznom.
Najdrastičniji primjer ograničavanja političkih sadržaja na internetu svakako je zemlja u kojoj je mreža svih mreža u najvećoj ekspanziji ? Kina. Još prošle godine u Kini je bilo samo dva milijuna korisnika neta, a ove godine se broj popeo na deset milijuna. Međutim, kineski zakoni su izuzetno restriktivni; od početka ove godine šest novinara završilo je u zatvoru zbog korištenja neta, a nedavno je sa svojom suprugom uhapšen Huang Qi, koji je otvorio prvi kineski site na temu ljudskih prava. Sve informacije koje se iznose na internetu moraju odobriti nadležne vlasti, ukoliko nisu prije toga bile objavljene u državnom tisku. Po zakonu je svim organizacijama i pojedincima zabranjeno iznositi, diskutirati i širiti informacije koje su državna tajna (što obuhvaća i pominjanje zabranjene meditacijske sekte Falun Gong i svih organizacija za ljudska prava). Svi provideri su u državnom vlasništvu.
Kako će Kinezi izići na kraj s potrebom slobodnog protoka informacija neophodnog za tehnološki razvitak i istovremeno s težnjom okoštalog komunističkog sustava da ograniči slobodu mišljenja i izražavanja, bit će zanimljivo vidjeti. Svakako da neće pribjeći tako drastičnom rješenju kakvo je u primjeni u Iraku Sadama Huseina, jedinoj državi Azije u kojoj se na net jednostavno ne može priključiti.
