Da nije bilo Vas, referendum o ulasku Hrvatske u EU ne bi prošao. Jesam li pretjerala kad to kažem? Ne da nije bilo mene, nego promjene Ustava.
Vi ste se sjetili na vrijeme. Ja sam bio zamjenik predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU, predsjednik Odbora za Ustav, u čijem je djelokrugu i priprema za promjenu Ustava, i voditelj radne skupine za promjenu Ustava, u kojoj je bilo i profesora prava i pregovarača koji su smatrali da postoje vrlo male šanse da pored postojećih odredbi Ustava referendum uspije. Bila je vrlo otežana situacija s postojećim Ustavom do njegove izmjene. Brojne zemlje kandidatkinje za EU, koje su postale članice, njih 15 do 16, promijenile su ustave da bi olakšale referendum. Ja sam najodlučnije utjecao da do izmjene dođe i ona je omogućila da za uspjeh bude dovoljno da "za" glasa većina izašlih birača.
Spomenuli ste i dužničku krizu u EU nakon referenduma, vezano za malu izlaznost. Mislite li da će Hrvatska u EU prolaziti kao i ostale prezadužene članice, budući da smo i sami prezaduženi? Nabrojao sam više, po mojoj prosudbi, glavnih razloga zašto mislim da je izlaznost mala. Krizu koja nije kriza EU, nego pojedinih članica EU i, posebno, dužničku krizu. Kod nas postoji i kriza povjerenja u politički sustav, političke stranke, institucije. To je sve dio mozaika. Jedan dio hrvatskih ljudi osjeća veliku frustraciju jer su Hrvatskoj stavljena brojna mjerila, poglavlja, teški zahtjevi koji se nisu stavljali pred druge kandidatkinje.
http://www.youtube-nocookie.com/v/ZCpMGQvpM3c?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Jasno, ali koja su Vaša predviđanja oko snalaženja Hrvatske kao prezadužene zemlje u takvoj Europi? Upravo rješavanje položaja tih visokozaduženih zemalja, poput Grčke, najbolji je dokaz kako je važno članstvo Hrvatske u EU. Da je Grčka bila izvan EU, s takvom stopom prezaduženosti ta zemlja bi doživjela bankrot takvog kalibra da bi se dugo desetljeća iz njega izvlačila. Upravo joj je članstvo u EU omogućilo da EU i glavna osovina Merkel – Sarkozy stvore mehanizme da Grčka ostane iznad vode. To je i protuargument euroskepticima, unatoč svim tim ogromnim poteškoćama i dužničkoj krizi - ako se Hrvatska nađe u problemu u kojem se našla Grčka, EU će pomoći da prebrodi tu krizu.
Ne čini li Vam se da EU pomaže Grčkoj samo da dođe do novih zajmova, da se dug poveća, a s druge strane dolazi do rezanja socijalnih prava do mjere da je stanovništvo izašlo na ulice. Istodobno, tjera ih se da kupuju oružje od Francuske i Njemačke, pod premijerom kojeg je nametnula EU? Mnogobrojne vladajuće garniture u Grčkoj su ne samo tolerirale ogromni budžetski deficit i olako zaduživanje zemlje bez osjećaja za mogućnost vraćanja kredita, čak su se i frizirali najvažniji dokumenti i zemlja je živjela iznad mogućnosti. To je kad-tad moralo doći na naplatu. Grčka se našla pred dilemom. Sve postojeće vlade nisu uspjele ostvariti oštre rezove, krajnje nepopularne mjere koje su izazivale gnjev i bunt, a koje se mora prihvatiti da se krene prema startnoj poziciji prema ozdravljenju. Htjele su plesati opet neki ples da vuk bude sit i koza cijela – da EU ubrizga u njih milijarde, a da ne dođe do kresanja socijalnih prava. Nije njoj nitko nametnuo premijera.
Zar se nisu trebali raspisati izbori? Što je EU da kaže da izbori ne trebaju? Nije to EU, sama Grčka je na to pristala i rekla Uniji da političari nisu u stanju provesti takve bolne rezove i da će prihvatiti nekoga izvan te nomenklature. Isto i u Italiji.
Onda je vlada u Grčkoj kriva za pomanjkanje demokracije. Ne može se govoriti u kategorijama krivnje. To su određene političke situacije u kojima politička elita nije sposobna raditi na tragu Churchillova gesla: "Krv, znoj i suze."
Možemo biti frustrirani. Ja isto kad sam vidio tragediju i očaj radnica Kamenskoga. Čovjek bi morao biti potpuno bezosjećajan lik da nema sućuti i razumijevanja za njih i kada ga ne bi progonio osjećaj da moraju odgovarati oni koji su te žene, radnice unesrećili.Kako Vam se čini Vladina borba za kreditni rejting Hrvatske? Nisam vidio još nijednu mjeru, samo moguće najave. Istovremeno sam vidio da iz Vladina miljea stižu proturječne najave. Jedan član Vlade najavljuje mjeru, a drugi je relativizira ili amortizira, pa je demantira. Ništa što bi spadalo u tok gospodarske politike, vezano za oporavak ili razvoj. Nešto konkretnije, recimo dizanje PDV-a od 25 posto, uz nekonkretno određene međustope, i to su bile samo najave. Ne zna se na koje artikle, po kojem izračunu, ne zna se kako će se to odraziti na kupovnu moć stanovništva, standard, na proračun.
Fingiranje
Ovo što se odnosilo na lokalnu samoupravu, izbor načelnika i gradonačelnika, fingirani pokušaj da se preustrojem Vlade i ministarstava umjesto državnih tajnika vrate pomoćnici, pa da se ljudi imenovani na natječajima izabiru po političkoj liniji – to su sve koraci unazad. Ti koraci ne pružaju nikakvu vjerodostojnost koja bi se reflektirala na gospodarsku i socijalnu politiku.
Smatra vas se važnim igračem za predstojeće izbore u HDZ-u. Što fali Tomislavu Karamarku ili Darku Milinoviću? Zašto je Vaš izbor baš Jadranka Kosor? O tome ja ne želim raspravljati, odnosno o bilo kojem aspirantu na mjesto kandidata za predsjednika HDZ-a. Svojstvo kandidata po statutu stranke stječe se kad 400 izaslanika svojim potpisima podrži nekog za kandidata. To je onda kandidat. Ja sam se jedino i isključivo ograničio na to da ću pružati potporu aktualnoj predsjednici stranke Jadranki Kosor i objasnio sam zašto. O ostalim mogućim brojnim pretendentima, kandidatima i pretkandidatima ne želim iznositi baš ništa.
Prije mjesec dana sam prisustvovala Vašem zbijanju šala s Ivanom Drmićem – pitali ste ga kako može kritizirati vrh HDZ-a kad ga je on birao. Što se događalo tog famoznog dana kad je Sanader pobijedio Pašalića? Ti izbori su bili apsolutno regularni. Upravo je da bi se spriječile neregularnosti angažirana zaštitarska tvrtka. Održani su uz takve kontrolne i zaštitne mehanizme da ne može ni ptičica proletjeti. Zaštitari su nadgledali i osiguravali svojom fizičkom nazočnošću da ne bude nikakve zloporabe u procesu – od preuzimanja glasačkih listića, do glasanja, do predaje glasačkih listića. Izbori 2002. godine odrađeni su daleko rigoroznije od bilo kojih parlamentarnih izbora i ti spinovi o nekim krađama glasova i listića su samo puki spinovi.
http://www.youtube-nocookie.com/v/cMO6Eq9K2FM?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Vi ste Slavonac. U čemu je problem Slavonije da je toliko propala u zadnjih 20 godina. Propala je proizvodnja, ljudi su socijalna kategorija. Teza da je rat sve uništio slabo stoji naspram one da je to uništeno privatizacijom. Koja je Vaša dijagnoza? Treba znati da je već koncem sedamdesetih posebno u Slavoniji bila izražena jedna teška kriza. Ona se ogledala u tome što je glavnina industrije i tehnologije bila zastarjela, a poljoprivreda je bila u toj mjeri atomizirana i rascjepkana, slabo radno intenzivna da je vladala ogromna fiktivna zaposlenost. Ljudi su radili po različitim industrijskim poduzećima, a bili su suvišni. S devedesetom godinom dolazi razdoblje kada u jugoslavenskoj krizi dolazi do napetosti između pojedinih republika, posebno između Hrvatske, Srbije i Slovenije, i cjelokupni izvoz staje. Nema ničega. Industrija, njen ogromni dio u Slavoniji, pogotovo kožarska, tekstilna, gume i obuće, bila je orijentirana na zemlje Sovjetskog Saveza, istočne zemlje. I sve to prestaje. Jedno Borovo, koje je zapošljavalo 22.000 radnika, nije imalo za koga proizvoditi. Rat dovodi do toga da je glavnina industrije bombardiranjem – uzmite sve ono što je vrijedilo u Vukovaru i u Osijeku, koji je bio industrijski grad – srušena.
Pljačkaški cilj
Pa ratne štete – cijela proizvodnja u tih pet slavonskih županija, metalna, tekstilna, drvoprerađivačka, deseci i deseci tisuća radnih mjesta, nestajali su u plamenu. Sve niti povezivanja za izvoz bile su presječene. To su glavni i naslijeđeni razlozi koji su diktirali slom ili bili blizu granice sloma gospodarstva koje je bilo u ratu. Daleko manji razlozi su bile pogubne posljedice onog dijela pretvorbe i privatizacije, jer u slavonskim središtima, ni u Osijeku ni u Slavonskom Brodu, nije bilo pogubnih posljedica privatizacije. Bilo je situacija, primjerice u Osijeku, kada su se događale određene malverzacije, gdje je glavni cilj privatizacije bio ne dovesti tvrtku na noge, nego ubiti tvrtku, rastočiti je i razgrabiti, radnike na ulicu, a imovinu i strojeve prodati... To je bio pljačkaški cilj.
Zašto to nije spriječeno? Zašto? Ha! To je jako, jako duga priča. Država je bila okrenuta prema obrani u ratu, a pod tim ciljem, kada je sve za obranu i za rat, ključni ljudi su bili time zaokupljeni i nisu na vrijeme uočili i stvorili zaštitne mehanizme koji bi prevenirali pojedine kriminalne skupine i pojedince, koji će cijeli proces privatizacije pokušati preusmjeriti svojim pljačkaškim ciljevima.
Jedan od razloga ovog izbornog neuspjeha, ja bih rekao u danim okolnostima i solidnog rezultata HDZ-a, taj je što su se brojne socijalne skupine našle pred zidom. Nije li osnovni problem nastao kada je odlučeno da društvena imovina neće biti podijeljena radnicima, nego će biti pretvorena u državno vlasništvo, kao pedesetih godina u Jugoslaviji? Morate znati da su od sedamdesetih do devedesetih godina vođene velike političke i stručne rasprave koje su se odvijale na razini cijele Jugoslavije – od Savezne skupštine, izvršnih vijeća, gospodarskih komora. Cjelokupna misao je bila usmjerena na utvrđivanje titulara društvenog vlasništva. Pokazalo se da koncept radničkog samoupravljanja na temelju društvenog vlasništva bez stvarnog titulara ne funkcionira. Radnici su putem radničkih savjeta njime upravljali u teoriji, u praksi su moćne upravljačke strukture jednostavno ignorirale radničko samoupravljanje. Zato je pretvorba krenula po Markovićevom modelu – dio poduzeća u Hrvatskoj je pretvoren na taj način.
Da, i onda ste, naprimjer, imali poduzeća poput Novog lista, koji je dugo godina poslovao u plusu, dok nije došao Robert Ježić (HDZ). Jako je teško razgovarati ovako kad se ide u pojedini detalj. Može se razgovarati samo na velikom planu. Dakle, nije došlo do stvaranja kontrolnih mehanizama koji su trebali omogućiti da se privatizacija odvija u zakonom osmišljenim pravilima. Da je ona provedena onako kako je bila projektirana i da su postojali kontrolni mehanizmi da spriječe devijacije i grupne klanovske interese, da se ciljevi privatizacije potpuno izvitopere, to bi bilo drugačije. Godine 1994. sam dobio zadaću da stvorim jedan takav mehanizam koji će preventivno uspostaviti nadzor nad cjelokupnim procesom privatizacije i tijela nadzora. Tada su se počeli nazirati prvi simptomi politički motivirane korupcije, što je kasnije metastaziralo.
Kako se kralo
Simptomi su ukazivali da su pojedine personalno povezane skupine još iz bivšeg sustava, iz bankarsko-financijskog sektora i upravljačkih struktura poduzeća, radile iza leđa svima ostalima, tiho, na način da će direktor poduzeća ili nekoliko njih, usko društvo, u dogovoru s direktorom banke namjestiti prodaju poduzeća meni kao direktoru, cijelog ili dijela poduzeća, a novac koji ću platiti Agenciji, koja je postojala umjesto fonda na čelu s Matešom, dobit ću kreditom od banke. Moj znanac će mi dati kredit, a ja ću jamčiti dijelom poduzeća koji ću kupiti. To se događalo u djeliću sekunde. To su bili ti fini, razrađeni, kriminalni mehanizmi. Kada sam snimio cjelokupnu normativnu legislaturu i stanje u cijeloj državi, išlo se u stvaranje mehanizama da se ti menadžerski krediti spriječe.
Ali ništa nije spašeno. Nije točno. Postoje veliki sustavi koji su izdržali te nalete.
Naprimjer? Hoćete u Slavoniji i Baranji? Belje.
HANFA problematizira i Belje danas, ako se ne varam. Đuro Đaković. Postoje sjajna poduzeća koja su izdržala i restrukturirala se.
Izgubljene su stotine tisuća radnih mjesta koja se neće vratiti. Željezare su zatvorene, a one su trebale biti crpilišta materijala za druge industrije. A vi znate da se željezarama i čeličanama diljem svijeta i Europe u ovih dvadesetak godina dogodio pokolj?
Pa je li to ispravno? Nije tu pitanje je li to ispravno ili ne. Hrvatska je 1990. godine umjesto postojećeg političkog i gospodarsko-socijalnog sustava, socijalističkog samoupravljanja temeljenog na društvenom vlasništvu, Ustavom uvela sustav tržno-socijalnog gospodarstva. To je jedan oblik kapitalističkog gospodarskog poretka i sustava. Samo što se taj kapitalizam, umjesto da bude ona vrsta koja će harmonizirati interes rada i kapitala, pretvorio velikim dijelom u grabežljivi, pljačkaški, okrutni, divlji kapitalizam. I sad smo došli na razdjelnicu kada treba cijelo društvo – ne ga više vraćati u stadije onog što se nazivalo "liberalnim kapitalizmom", a pod čijim se okriljem zapravo vučja narav skrivala – reafirmirati taj model tržišno-socijalnog gospodarstva.
Je li to moguće bez stvarnog progona kriminala u privatizaciji? HDZ-ova vlada jest deklaratorno odlučila goniti... Nije deklaratorno.
Još nitko nije bitno stradao zbog tog vašeg zakona. Pokradene su tolike firme, a nismo vidjeli niti jedan krupan slučaj. Pogledajte malo sudske kronike pa ćete vidjeti što je bilo s Glumina bankom, Dubrovačkom bankom... Postoji velik broj optužnica i suđenja koja su u pripremi ili su u završnici istraga nakon što je skinuta zastara s pretvorbe i privatizacijskog kriminala i ratnog profiterstva. Najteži slučajevi su posebna kaznena djela. Brojni procesi su u tijeku. Zašto ste pesimistični tako?
Nema baš puno presuda. Pa ne ide to tako brzo. I ja bih volio da je brže.
I opet, pored svih tih suđenja i borbe protiv korupcije, dogodi se Kamensko. Ne znam koliko ste s time upoznati... Načelno znam.
Ekipa se upisala na nekretnine, a glavni državni odvjetnik Bajić prelazi preko onih koji su to financirali, bez da trepne. Nije uputno ulaziti u nešto što spada u djelokrug samostalnog pravosudnog tijela, koje ima neovisnost kakvu imaju sudovi. Možemo s pravom ili bez biti razočarani što se nekog, tko po javnom mnijenju ili osjećaju javne pravde treba odgovarati, ne procesuira. Ali treba respektirati činjenicu da moramo poštivati pravni poredak. Možemo biti frustrirani. Ja isto kad sam vidio tragediju i očaj radnica Kamenskoga. Čovjek bi morao biti potpuno bezosjećajan lik da nema sućuti i razumijevanja za njih i kada ga ne bi progonio osjećaj da moraju odgovarati oni koji su te žene, radnice unesrećili.
Sumnja se da se u taj osinjak ne dira do kraja jer su navodno upetljani Ivica Todorić i Ninoslav Pavić. Prema poznatim informacijama, njihovim je novcem zadužena tvrtka, a DORH ih ne spominje. Kako da vjerujemo u takvo pravosuđe? Gledajte, vi iznosite jednu sliku, a ja vam govorim da imam puno razumijevanje za tu sliku. Ali oni koji donose odluke o tome hoće li utvrđivati i čiju odgovornost – to je u rukama DORH-a, sudova i Ministarstva unutrašnjih poslova. Svatko u svom djelokrugu. Mi možemo samo izražavati nadu da će se zakon poštivati i da će pravda pobijediti.
Upravo rješavanje položaja tih visokozaduženih zemalja, poput Grčke, najbolji je dokaz kako je važno članstvo Hrvatske u EU.... Unatoč svim tim ogromnim poteškoćama i dužničkoj krizi – ako se Hrvatska nađe u problemu u kojem se našla Grčka, EU će pomoći da prebrodi tu krizu.S druge strane imamo i gospodina Kalmetu, u čijem se resoru najviše... problema događalo s nestajanjem javnog novca. Kako na to gledate? Kumovi ste, sigurno ste razgovarali o tome. Ja vam mogu kratko reći da to što smo mi vjenčani kumovi ne igra nikakvu ulogu na moju refleksiju. To što se njega po raznim medijima za koješta sumnjiči – ponavljam: zakon, pravna država, DORH, neka rade svoje.
Mnogi Vas nazivaju arhitektom našeg pravosudnog sustava. Jeste li zadovoljni kako on funkcionira? Pisali ste Ustav, smatrani ste najjačim mozgom HDZ-a u pravnim pitanjima. Nemojte pretjerivati. Ja sam stjecajem okolnosti imao jednu od važnih uloga u stvaranju hrvatskog i ustavnog i pravnog sustava. Devedesete sam bio predsjednik ustavne komisije, član radne skupine koja je izradila nacrt hrvatskog Ustava i taj krčki nacrt je bio podloga za daljnju raspravu na velikoj ustavotvornoj komisiji i svim drugim tijelima koja su se bavila Ustavom. On je u ogromnoj mjeri ušao u građu Ustava, tako da ja, koji sam napisao dvije trećine toga Ustava, u tom smislu i jesam jedan od ključnih ljudi za donošenje i usvajanje tog Ustava, kao i za izmjene iz 2010., odnosno cijeli taj set, tu glavu Ustava koja se odnosi na EU, kojom je omogućeno da Hrvatska završi pregovore, pristupi Uniji i postane njenom članicom. Ali ja sam tu samo jedan od mnogih, brojnih mnogih. Kad je netko predsjednik neke ustavne komisije ili radne skupine, ljudi ga percipiraju kao da je to njegovo djelo. Nije. Time što je prvi, stječe najveću odgovornost. Ali ja sam za 'božićni Ustav' uložio ogromnu energiju, ali ne svojatam to kao svoje djelo.
Jeste li zadovoljni načinom na koji funkcionira pravna država u Hrvatskoj sada nakon 20 godina? Sve treba podijeliti na određene faze, dionice i gledati u kojim su se povijesnim okolnostima koji procesi odvijali. Devedesete godine miješala su se dva pravna sustava – jedan koji je umirao i nestajao, poredak stvaran 45 godina, i drugi koji se rađao, nastajao. U toj borbi umirućega i rađajućega pronalazila su se rješenja, a s obzirom da se to sve odvijalo u ratu, kada je trebalo stvoriti temelje države i obraniti je... Kad se gleda globalno i stave se na vagu sve one Scile i Haribde, utezi i podvodni sprudovi, ja mislim da je u ovih 20 godina Hrvatska uspjela.
Kad svi oni minusi, sjene, mrlje, crne strane blijede
Stvorila je takav ustavno-pravni poredak koji je u prvom redu osiguravao stvaranje hrvatske države, njenu obranu, teritorijalni integritet, zaštitu pod kišobranom Sjevernoatlantskog saveza od vojnih i drugih ugroza i, konačno, na korak je pred vratima Europske unije. Svi oni minusi, sjene, mrlje, crne strane koje su obasjavale zadnjih dvadeset godina veličanstveno ostvarenje tih strateških nacionalnih ciljeva svih hrvatskih politika unatrag nekoliko stoljeća – blijede.
Mislite da tako razmišljaju i oni umirovljenici koji jedva da imaju 1.200 kuna mirovine ili ona radnica koja ima više od 50 godina, a jučer je potjerana iz MTČ-a i neće se vjerojatno nikad više zaposliti? U prirodi čovjeka je da razmišlja iz izvora svoje egzistencije. Nikakvi visoki ideali i ciljevi, pa makar oni bili najviši na nekoj ljestvici kolektivnih vrijednosti nacije, države, religije, ne vrijede puno ili vrijede malo pred izazovima koje nosi egzistencija svakog pojedinca. Onom pojedincu koji je ugrožen u svojoj egzistenciji, koji ne može živjeti prema minimalnim standardima, ostvarivati svoje životne potrebe – ako umirovljenik ima 1.200 kuna s kojima očajno teško može preživjeti – visoki mu ideali ne znače ništa.
Zašto bi mu značili? Ne mogu mu značiti. Kao da gladnom čovjeku pričate o tome kako smo ostvarili slobodu, država nam je ostvarila visoke standarde slobode mišljenja, govora, političke organizacije, ali ako njemu krči želudac...
Pa sad baš visoke standarde... Ma govorim vam na primjeru iz filozofije egzistencijalizma što znači s jedne strane gladan želudac, a što znači sve drugo naspram nje.
Ali govorimo o politici koja vodi prema sve više gladnih želudaca. O tome i govorimo, da. Ljudi će svaku politiku odbacivati ako ta politika ne zadovoljava njihove temeljne ljudske interese. Nema te vlade koju oni neće proklinjati i koju neće svim mogućim sredstvima ići zbaciti ako njihov želudac, pejorativno govoreći, zove u pomoć. Zato je HDZ-u sada jedan od razloga ovog izbornog neuspjeha, ja bih rekao u danim okolnostima i solidnog rezultata HDZ-a, taj što su se brojne socijalne skupine našle pred zidom. I nisu htjele, niti mogle, željele glasati za treći mandat HDZ-a. Svaki od onih 300.000 nezaposlenih pomišlja: "Pa valjda će mi neka druga vlada i politička garnitura pomoći da dođem do posla." Oni koji imaju malu mirovinu misle da će imati veću. Ljudska priroda. Ne glasati za postojeće. Dati šansu drugima.
Nije li dvadeset godina destrukcije previše da bi se vjerovalo u dobre namjere? Ili je to priroda tog kapitalizma o kojem ste govorili? U čije dobre namjere?
Ja sam se jedino i isključivo ograničio na to da ću pružati potporu aktualnoj predsjednici stranke Jadranki Kosor i objasnio sam zašto. O ostalim mogućim brojnim pretendentima, kandidatima i pretkandidatima ne želim iznositi baš ništa.Namjere politike koja je većinu od tih godina bila na vlasti? Snosi li HDZ odgovornost što je ove socijalne skupine stjerao do zida? Svaka vlada za razdoblje u kojem je vladala, u najmanju ruku, snosi objektivnu političku odgovornost za rezultate svoje vladavine, bez obzira na njene namjere. Nema vlade koja ima loše namjere. Nijedna vlada u Hrvatskoj od 1990. godine nije imala sigurno zlu namjeru.
Račan je za HDZ govorio da ima opasne namjere.Račan je to 1990. godine izrekao. A znate zašto? Zato što je HDZ u svom programu imao zamjenu postojećeg političkog sustava, ne samo stvaranje hrvatske države, nego i odbacivanje cjelokupnog komunističkog sustava. I zato je Ivica Račan rekao da je HDZ stranka opasnih namjera. Jer smo mi rekli da ćemo se u svom programu i još više u svom djelovanju – 1990. godine nije se smjelo to napisati u programu – izboriti za hrvatsku državnost, nezavisnost i slobodu, te da ćemo srušiti komunistički režim. Zato smo bili stranka opasnih namjera za taj komunistički režim i za takvu Jugoslaviju. I mi smo svoje prijetnje, kao stranka opasnih namjera, i ostvarili. Odmah smo u Ustav uveli da Hrvatska nastaje na prekretnici odbacivanja komunističkog poretka.
Jesu li sve promjene koje je HDZ donio sa sobom bile opasnije za egzistenciju ljudi od sistema koji je prethodio našoj inačici neoliberalizma, divljeg kapitalizma, kako hoćete? Vlada HDZ-a je postupala u svojoj najboljoj namjeri prema svom najboljem znanju i iskustvu da Hrvatsku vodi prema modelima socijalno-tržišnog gospodarstva, i socijalnog i tržišnog. To što se u određenim dionicama moderne hrvatske povijesti u tome prečesto nije uspjelo, što su se tome ispriječili različiti klanovi i skupine koje su bile rodonačelnici te grabeži i divljeg kapitalizma, to nije bila namjera, da se omogući tim skupinama i pojedincima da ostvare svoje egoistične ciljeve.
Ako je to tako, zbog čega je Miroslavu Kutli bilo dopušteno da hoda državom kao slobodan čovjek nakon što je upropastio 140 poduzeća? A upravo je to socijalno i tržišno spojeno u njemu, budući da je prvi novac dobio iz socijalnog fonda da bi kupovao i upropaštavao poduzeća? Znate li da je tamo koncem devedesetih došlo do ozbiljnoga ulaska i djelovanja protiv Kutlinog imperija? Država je poduzela, MUP i DORH... već se počeo tresti njegov imperij.
Počeo se tresti, a on je još uvijek na slobodi. Sad je u drugoj državi, eto, pobjegao je malo dalje. Zašto Ante Jelavić nije u zatvoru? Pa ako kažete tako zašto nije ovaj, zašto nije onaj... Postoji državna vlast... Ja mogu odgovarati za ono što spada u sferu politike, ali ono što spada u sferu sudbene vlasti...
Jasno, ali samo govorim da postoje rupe u ovome što govorite zbog tih nekih pojedinaca. Jelavić je jedan od njih, jer protiv svake logike i međudržavnih sporazuma s BiH o izručivanju, živi u Zagrebu umjesto da odslužuje 10-godišnju zatvorsku kaznu. Ja nisam prava adresa za to pitanje. Ja to mogu s vama komentirati na drugi jedan način, ali ako razgovaramo kao novinar i političar, ne mogu razgovarati na drugačiji način nego da kažem da svaka institucija treba djelovati. Mogu se ja i solidarizirati i slagati i reći "je, to treba, njega treba sud" ili ne znam tko.
Očekujem da znate barem nešto budući da ste iz iste stranke, samo je on iz BiH inačice HDZ-a. Prilično je dugo tu, možda je moj krivi dojam da biste Vi nešto o tome trebali znati. Jasno da je krivi dojam. Je, krivi je, vjerujte mi. Ja bih morao stvarno imati glavu kao zemaljska kugla.
O tome je li mijenjanje pravila referenduma samo za EU korektno prema građanima... Mi smo prije ovoga imali samo referendum 1990. godine, do ovih promjena moglo ga se raspisati na prijedlog predsjednika Republike, Vlade i Sabora i temeljem traženja 400.000 građana, dakle 10 posto birača. Nitko nije priječio ni Sabor, ni Vladu, ni predsjednika da ga raspiše.
O odustajanju od 'referenduma o referendumu'... Od toga je odustala sada vladajuća koalicija, a ne koalicija koja je bila u Vladi. Kada su prikupljeni potpisi, Sabor je dopuštanje i to je li on usklađen s Ustavom i pravnim poretkom dao na odluku Ustavnom sudu. I tada je predsjednica Vlade postigla aranžman sa sindikatima da se raspiše i referendum o tome treba li smanjiti granicu na 200.000. Nova vladajuća većina poništila je taj sporazum Vlade i sindikalnih čelnika. Zapravo ih je izigrala.
O fiskalnoj uniji, European Stability Mechanismu, EFSF-u, kojim će upravljati i Jacques Santero, bivši predsjednik Europske komisije optuživan za korupciju... Nisam kompetentan.
O tome je li napravio grešku u koracima što se mirovine tiče, kao što misle pojedini stručnjaci za funkcioniranje mirovinskog sustava... Tu veliku stručnost tih velikih stručnjaka nemam namjeru komentirati. Ja sam na posve zakonit i regularan način to napravio. Zavod za mirovinsko osiguranje je na krajnje perfektno propisanoj proceduri donio rješenje kojim se meni utvrđuje zastupnička mirovina, o iznosu mirovine, s jasnim pozivanjem na sve moguće zakone i zakonske akte. Po mojoj želji, ja sam tu mirovinu stavio u mirovanje. Prethodno mi je utvrđena visina mirovine i status, 42 godine, 5 mjeseci i 26 dana, to je bilo toga 15. prosinca i 22. prosinca je doneseno rješenje kojim ja stječem status umirovljenika. Dan nakon toga, 23. 12. je doneseno rješenje kojim se mirovina stavlja u mirovanje. Bez pardona sam se odlučio na taj potez jer nisam htio da se dovedem u situaciju koje su se najavljivale iz vladajuće koalicije – od umjerenih do krajnje radikalnih. Jedno od ekstremnih rješenja bilo je i da se retroaktivno ukine budući zakon koji je u pripremi i smanjiti sve one godine i pretpostavke koje su bile potrebne za ostvarivanje zastupničke mirovine, znači ne samo mirovinu kao takvu. Efektivno su vam trebale četiri godine i jedan dan, a ja sam imao šest punih mandata. Htjeli su to retroaktivno napraviti. Ja sam to htio preduhitriti i zato sam podnio taj zahtjev. Nemoralni su potezi onih koji su najavljivali ukidanje stečenih prava.
