'Ponašanje u vezi sa zdravljem u djece školske dobi' ujedno je i istraživanje socijalnog statusa djece. Koliko su hrvatske obitelji s djecom siromašne i je li kriza povećala broj socijalno ugrožene djece u odnosu na 2006. godinu, ako uzmemo u obzir da se u 2006. povećao udio obitelji koje imaju dva ili više vozila, a smanjio udio obitelji bez vozila?Pavić Šimetin: Skala relativnog imovinskog stanja obitelji određuje se ovdje kroz četiri pitanja – imaš li svoju sobu, koliko automobila ima tvoja obitelj, koliko ima računala i koliko si puta bio na odmoru s roditeljima u prošloj godini. Ono što ćemo danas dobiti teško se uspoređuje s prethodnim, jer danas gotovo daleko više ljudi ima računalo nego 2006. godine, kada je iz istraživanja izbačeno pitanje o posjedovanju mobitela. Prema ovim preliminarnim podacima, moglo bi se reći da je materijalni status znatno uznapredovao u Hrvatskoj: bogati sloj nam je jači nego 2006. godine, srednji je ostao otprilike isti, a siromašni je sloj nešto manji nego 2006. godine. No, to treba promotriti još u usporedbi s drugim zemljama, jer to ne znači da ćemo se popeti na toj ljestvici jer i u drugim zemljama ima više računala i automobila, društvo napreduje. 2006. godine smo bili 31. od 41 zemlje, što znači da nismo u odnosu na Zapadnu Europi nešto naročito dobrog materijalnog stanja. Činjenica je da je računalo uobičajena stvar i ne mora govoriti ništa o krizi i našem stanju u odnosu na druge zemlje.
Snimio i montirao Franjo Tot
Kako se socijalni status odrazio na privrženost prema školi i je li povećan broj djece koja ne vole ići u školu?Pavić Šimetin: Po pitanju koliko dijete voli školu, Hrvatska uvijek nekako loše kotira. Zasad možemo vidjeti da su udjeli djece koja jako vole školu zapravo jednako niski kao i 2006. godine, tu neće biti velike razlike. Nismo zabilježili da je socijalni status povezan s privrženosti prema školi, najviše to ovisi o školskom uspjehu – oni koji su lošiji manje vole školu. Opterećeni su općim uspjehom – nije više dovoljno da je odličan nego mora biti 5,0.
Ruralne sredine su ujedno i one s nižim socioekonomskim statusom, što znači da je siromašnije socioekonomsko okruženje bilo povezano s povoljnijim zdravljem.Ovo istraživanje je, koliko je meni poznato, pokazalo da su ocjene vrlo visoke, znanje je negdje u sredini, a zadovoljstvo djece među najnižima. Kako to tumačite?Pavić Šimetin: Meni se čini da su te ocjene kod nas stavljene na vrlo visoku potenciju, počevši od roditelja. Imate očekivanje i želju da svi imaju visoke ocjene, činjenicu da ima veliki broj "petaša", ali i da uspjeh od 5,0 nije dovoljan za upis na fakultet koji dijete želi.
Što još može biti razlog njihovom nezadovoljstvu ako je zadovoljstvo najprije povezano s uspjehom?Pavić Šimetin: Gleda se i cjelokupna obiteljska situacija, odnos među vršnjacima, ali ostaju i brojni čimbenici koji se ne mogu pokriti istraživanjem. Teško je u ovakvim istraživanjima razlučiti i što je uzrok, a što posljedica. Učenici koji su manje uživali u školi su patili i od zdravstvenih smetnji, imali veće nezadovoljstvo životom. Pejnović Franelić: Sigurno i cijela školska klima utječe na djecu, a tu su i nastavnici, način izvođenja nastave, sve što dobiju u školi, od dvorane do kantine, pa sve do toga kakve su im mogućnosti za dodatne programe i projekte. Nama je bitno da škola radi na cjelokupnoj vedrini, jer kada kažemo zdravlje mislimo na odsustvo bolesti na psihičkoj i fizičkoj razini.
Snimio i montirao Franjo Tot
Hrvatska je 2006. godine bila druga po redu zemalja po broju djece koja odrastaju u obiteljima s oba roditelja. Kako to djeluje na učenike?Pavić Šimetin: Te cjelovite, sačuvane obitelji su se pokazale kao važan zaštitni čimbenik u mnogim područjima života djeteta – zadovoljstvu školom, životom, općenito uspjehom. Ali, to ne mora biti pravilo, može biti i obrnuto jer sve u okruženju djeluje na njih. Teško je za samo jedan čimbenik reći da je zaslužan za sreću i blagostanje. Pejnović Franelić: Možemo reći da je do adolescentske dobi uloga obitelji puno važnija. Zadaća adolescencije i je da se djeca osamostale od obitelji, pa je u tom razdoblju utjecaj vršnjaka puno veći, ako govorimo o rizičnim ponašanjima.
Ima li kakvih promjena vezanih za nasilje među djecom u odnosu na 2006. godinu?Pejnović Franelić: Kada smo počinjali s ovim istraživanjem 2002. godine, bilo je više djece koja su izjavila da su bila žrtve nasilja ili da su bila nasilna prema vršnjacima. Tada su krenule i kampanje o vršnjačkom nasilju u Hrvatskoj. Već 2006. godine smo vidjeli da ga je puno manje i očekujemo da će se nastaviti taj trend pada. Ako se usporedimo s drugim zemljama, moram primijetiti da smo mi to kasnije počeli osvještavati, no mislim da će činjenica da su brojke u padu pokazati da su akcije imale učinka.
Očekivanja cijele sredine su takva da nameću nezadovoljstvo obiteljima, pa se to reflektira na djecu, koja su onda nezadovoljna. Svi smo se okrenuli tome da ako nije odličan, onda nije ni dobar, a poanta učenja je u tome da treba biti i četvorki, i trojki, i dvojki, i jedinica. Hrvatska, pretpostavljam, nipošto nije jedinstvena po tome da su djeca nasilnih roditelja češće nasilna prema drugoj djeci.Pavić Šimetin: Mnoge studije pokazuju da će djeca koja doživljavaju nasilje biti nasilna prema drugima. Isto tako, neke studije pokazuju i da su roditelji djece koja su žrtve nasilja također bili žrtve nasilja! Taj obrazac ponašanja se sigurno prenosi u obitelji i ima veliku važnost, dok nasilje među vršnjacima sigurno ima značaj kao korijen ili podloga kasnijim nasilnim vezama i nasilju među ljudima u odrasloj dobi općenito.
Naravno, to nema nikakve veze s genetikom nego učenjem ponašanja.Pavić Šimetin: Važne su tu i socijalne vještine koje ima svako dijete, njegovo samopouzdanje, okolina u kojoj raste, trenutna situacija i razlog zbog kojega je dijete izabrano kao žrtva ili je postalo nasilnik. Ali, sigurno je da djeca pokazuju onaj obrazac ponašanja koji uče u obitelji, s tim da nasilje među djecom ima otvoreniji kontekst od nasilja u obitelji. Ipak se to događa u jednoj otvorenoj sredini i tu se mora uključiti šira zajednica, odnosno cijela škola i opet obitelj, jer djeca koja svjedoče nasilju i uvučena su u tu nasilnu situaciju također pate od stresa.
Kakvi su odnosi među djecom u razredima? Bilježi li se tu porast dobrog raspoloženja u školi?Pavić Šimetin: Čini mi se da će tu situacija ostati ista u odnosu na 2006. godinu: najveći dio djece, preko 70 posto, ima dobre odnose s prijateljima, mogu se osloniti na njih, misle da su lijepo prihvaćeni i da ih okolina voli. To opada s dobi i onda se pokazuje da su 11-godišnjaci najsretniji i najzadovoljniji školom, dok su srednjoškolci već manje sretni. Imamo i spolnu razliku, jer djevojke su puno osjetljivije na te međuljudske odnose u razredima, one uvijek ocjenjuju da je to lošije nego što će to ocijeniti dečki.
Osjećaju li se djeca više opterećena gradivom?Pavić Šimetin: I tu je ostalo negdje na istom – trećina se osjeća vrlo opterećena gradivom i izjavljuje da im je škola vrlo veliko opterećenje.
Osjećaju li nam se djeca zdravo?Pavić Šimetin: To je dob kada su ljudi fizički najzdraviji. Ocjenjivanje zdravlja i zadovoljstva životom dobar je uvid u njihovo cjelovito zdravlje i mislim da neće biti velikih razlika u odnosu na 2006. Tada smo se po osjećaju zdravlja kretali oko sredine ljestvice.
Djeca iz seoskih sredina bila su zadovoljnija životom i zdravija od djece u Zagrebu, Rijeci i Splitu. To je fenomen koji se više ne vidi previše u Zapadnoj Europi, nego se bogatstvo veže za veće zadovoljstvo životom i zdravljem.Što utječe na osjećaj zdravlja?Pavić Šimetin: Socioekonomski status se povezuje s doživljajem zdravlja, ali i sa zdravstvenim simptomima ili smetnjama koje imaju djeca. Hrvatska je društvo u tranziciji i što se socioekonomske situacije tiče, tranzicija se osjeća na način da smo prihvatili stvari koje se odnose na bogatije društvo, a još uvijek zadržavamo i karakteristike siromašnijih i manje urbaniziranih društava. Jedno je naše istraživanje iz 2006. godine pokazalo da su djeca iz siromašnije i manje urbanizirane sredine bila zaštitni faktor na području mentalnog zdravlja, zadovoljstva životom i samoprocjene zdravlja. Djeca iz seoskih sredina bila su zadovoljnija životom i zdravija od djece u Zagrebu, Rijeci i Splitu. To je fenomen koji se više ne vidi previše u Zapadnoj Europi, nego se bogatstvo veže za veće zadovoljstvo životom i zdravljem. Kod nas je ostalo to da je ruralna sredina više oslobođena od stresa.
Mislite da je to prvenstveno zbog razine stresa, a ne uspoređivanja s većim brojem djece?Pavić Šimetin: Ima puno faktora, ali se u klasičnoj literaturi mogu naći radovi koji ruralne sredine opisuju kao mjesta s manje stresa, strke i kaosa, što djeluje na djecu. Kod nas se to stvarno vidjelo po ocjenama djece o svom zdravlju.
Znači, kod nas, za razliku od Europe, socioekonomski status nije toliko važan?Pavić Šimetin: To se na neki način s njim prožima – ruralne sredine su ujedno i one s nižim socioekonomskim statusom, što znači da je siromašnije socioekonomsko okruženje bilo povezano s povoljnijim zdravljem. Kod nas je to bilo tako 2006. godine, fenomen ruralne sredine. Vidi se to i u drugim državama, ali ne toliko više na Zapadu, gdje je bogatije okruženje vezano uz zdravlje.
Ne povezujete to s pretpostavkom da je zdravstvena zaštita na Zapadu komercijalnija i skuplja od zaštite kod nas, koji smo nedavno izašli iz socijalizma?Pavić Šimetin: Kada u ovom smislu govorimo o zdravstvenoj zaštiti, onda govorimo o djeci koja su bolesna, a to je vrlo mali udio u populaciji, pa to ne utječe na opće zdravlje populacije. Zdravstvena zaštita i inače, ako ovako široko gledamo zdravlje, nema toliko veliki utjecaj kao što ima okoliš ili socioekonomski čimbenici. Pogotovo kod djece.
Znači, vaša su istraživanja pokazala da djeca na selu bolje jedu, udišu bolji zrak...Pavić Šimetin: Tako je! Sigurno imaju i bolje navike što se tiče tjelesne aktivnosti jer mogu više biti vani. Iako to ne mora biti slučaj. Imaju vjerojatno i bolje prehrambene navike, ali ponajviše je tu stres. Djeca u gradu su vrlo često sama jer roditelji rade, a kad dođu, često je strka jer se treba puno toga obaviti u kratkom vremenu. Pa su to ovakve i onakve aktivnosti na koje morate putovati, gubiti vrijeme. To je u jednoj maloj sredini ležernije, dostupnije i to dijete osjeti. Roditelji su više kod kuće, više su prisutni djedovi i bake.
Djeca su nam se u proteklim istraživanjima našla u zadnjoj trećini kada je u pitanju zadovoljstvo vlastitim životom. Je li se stanje popravilo?Pavić Šimetin: Trebali bismo pričekati da se obrade rezultati i za druge zemlje, ali ni tu ne očekujemo velike promjene. Obično su pitanja vezana za rizična ponašanja ta za koja možemo očekivati veće promjene, a ne ovakva. Tu smo 2006. godine imali tri pitanja – o zadovoljstvu zdravljem, životom i pitanje o zdravstvenim smetnjama. Tu također ima puno čimbenika i zato je važno provoditi ovakva istraživanja i paziti da se nismo negdje jako pogoršali. Pejnović Franelić: Ovo je istraživanje vrlo vrijedno zbog toga što je metodologija za više od 40 zemalja ista i rezultati se lako mogu komparirati.
O pušenju kod djece...Pavić Šimetin: Do 2007. smo bilježili porast pušenja kod djevojaka, a od 2000. godine pratimo taj trend. Dečki nešto ranije počinju, ali na kraju, u 15. godini, dakle prvom razredu srednje škole, cure puše više od dečki. U Nizozemskoj se također bilježi da je pušenje postalo popularnije kod ženskog spola i mi sad stižemo tu emancipaciju. I rak pluća je češći kod žena. Znamo i da gimnazijalke puše manje od djevojaka iz obrtničkih škola, njima je to fora. A oni dečki koji se više okrenu sportu puše manje.
O samom istraživanju...Pavić Šimetin: U istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije sudjeluje preko 40 zemalja Europe i Sjeverne Amerike, a ispitivana su djeca sedmih razreda osnovnih i prvih razreda srednjih škola. Prvi puta je Hrvatska sudjelovala 2002. godine, a kompletni rezultati za 2010. godinu, dakle svih zemalja, trebali bi biti gotovi za godinu dana.
O hrvatskim učiteljima i eventualnim pritiscima roditelja na njih zbog uspjeha djece...Pavić Šimetin: Pa, teško je to reći ima li pritisaka. Po mom iskustvu, rekla bih da naši učitelji, s obzirom na okruženje i položaj u kojem jesu, stvarno dobro rade i trude se biti fer. Ali, očekivanja cijele sredine su takva da nameću nezadovoljstvo obiteljima, pa se to reflektira na djecu, koja su onda nezadovoljna. Svi smo se okrenuli tome da ako nije odličan, onda nije ni dobar, a poanta učenja je u tome da treba biti i četvorki, i trojki, i dvojki, i jedinica. Te ocjene postoje.
O povećanom osjećaju pritiska zbog radnih obveza kod djevojčica...Pavić Šimetin: Da, djevojčice su po psihološkoj strukturi ozbiljnije, cijelo djetinjstvo, i to znaju svi koji poznaju dječake i djevojčice istih uzrasta. Djevojčice ozbiljnije pristupaju obvezama i zadaćama koje dobiju, pa se to osjeti kao opterećenje.
O spolnim razlikama što se sazrijevanja tiče...Pejnović Franelić: Djevojčice prije ulaze u pubertet, prije sazrijevaju i kaže se da je psihička i fizička razlika između djevojčica i dječaka oko dvije godine. U sedmom razredu vidite koja je to razlika!
