Iza njih su dva albuma, Ladies i Divas, i ovogodišnji Porin za najbolju grupu s vokalom. Za razliku od spajsica (jednoglasno se užasavaju usporedbe!) na kojima se radilo kao na projektu, pa je svaka članica njegovala specifičan image, one jedna drugoj, kako same kažu, puno više sliče. Često smo slično ili čak isto odjevene. Nije to namjerno - u shopping odemo odvojeno, a vratimo se s istim stvarima!
One su Divas: Maja Vučić ima 24 godine, Ivana Husar i Martina Pongrac uskoro će navršiti 23, a Marija Husar 25. Marija i Ivana su sestre, a Martinu poznaju od djetinjstva. Iz Dubrave su i - više negoli susjedstvo - zbližilo ih je druženje u Zvjezdicama. Možda zato što je to jedina aktivnost na koju ih roditelji nisu tjerali, jer morale su i na engleski, njemački, ritmiku... - Glazba je bila naša jedina prava ljubav - kaže Marija. - Starci nas nisu kažnjavali zabranjujući nam izlaske nego probe u Zvjezdicama. Već tada smo znale da ćemo krenuti u glazbene vode: bio je to vrlo intenzivan i bitan dio našega života.
Biste li se družile i da nije bilo glazbe koja vas je povezala?
- Zasigurno! Među ljudima se jednostavno dogodi prepoznavanje. Zajedno smo se igrale, išle u školu, izlazile - kaže Ivana i nastavlja: - S Martinom sam se skompala u petom razredu. Provodile smo puno vremena zajedno, tračale, o da, razmjenjivale postere... Još čuvam kutiju s posterima koje sam skupljala kao klinka.
Koji su to posteri? Što ste tada slušale?
- Sjećam se kad sam u trećem razredu od tate i mame dobila Madonninu kasetu La Isla Bonita. Bio je to vrhunac coola, a neprestano sam imitirala i Whitney Huston. Sve smo se divile starijim curama iz Zvjezdica, posebno Nini Badrić i Heleni Bastaić. Budući da smo odrastale uz klasičnu glazbu, ljubav prema njoj ostala je u nama sve do danas. A već s petnaest godina razmišljale smo o osnivanju benda - priča Martina.
Znači da su dive već kao male znale da će, kad odrastu, biti Divas?
- Nisam baš sigurna - smije se Maja. - Kad sam išla u vrtić, htjela sam biti smetlarka, jer su smetlari imali krasne kamione i na njima se vozili.
- Krenula sam u muzički vrtić s pet godina i otad mi je glazba na prvome mjestu. Znala sam da ću pjevati onog trenutka kad sam postala svjesna sebe - odrješita je Marija.
- Već s pet-šest godina počela sam ozbiljno razmišljati o karijeri pjevačice. Obećala sam samoj sebi da ću nešto promijeniti u glazbenoj slici Hrvatske - prisjeća se Ivana.
A tko je šefica benda?
- Nema je! O svemu bitnom za posao odlučujemo ravnopravno, a Ivana nam je glasnogovornica - objašnjava Marija. - Među nama nema konkurencije, međusobnih podmetanja, trenja... Spašava nas to što volimo isticati kvalitete jedna kod druge. I - jako puno razgovaramo. U početku nas nitko nije shvaćao dovoljno ozbiljno, nisu očekivali da ćemo biti hrabre, čvrste i ustrajne. Prevarili su se.
No, dosta o poslu. Zanimljivije je, na primjer, koja je od njih prva našla dečka. Tvrde da su i prve ozbiljnije veze imale u isto vrijeme - otprilike sa šesnaest godina. Ali, dečki nikada nisu utjecali na njihov međusobni odnos, možda zato jer im se nikad nije sviđao isti. Martina i Ivana, kao najbolje prijateljice, često su zajedno provodile ljeta.
Koje vam je najveće zajedničko iskušenje?
- Bilo je puno uspona i padova. No, prije pet-šest godina u jednom smo trenutku bile pred raspadom. Ja sam htjela napustiti grupu, ali cure su prema meni usmjerile toliko energije da sam se predomislila. Moji su, naime, vršili pritisak na mene. Znate kako je, roditelji uvijek za svoju djecu imaju bolje rješenje... Tata mi je strojarski tehničar, ima privatnu firmu i nadao se da ću postati poslovna žena. No, braća i sestre, mlađi od mene, strašno su ponosni na svoju veliku seku - kaže Martina.
Maja
Jedina divasica koja je, donedavno, imala javnu vezu (s glumcem Goranom Navojcem) sada ima novu, otkačenu dvobojnu frizuru i jedina nije iz Dubrave.
- Imam dosta starijega brata i sedam godina mlađu sestru. Zbog toga sam jedino curama mogla sve reći, povjeriti im se, bile su mi kao sestre. Inače, moj je tata fizičar, a mama matematičarka. On je naš veliki fan, a ako nam ponekad i soli pamet, na kraju se uvijek pokaže da je u pravu. Osim glazbom bavila sam se i plivanjem, neko vrijeme tenisom, svirala sam klavir, završila srednju glazbenu, a trenutno sam drugoj godini psihologije i namjeravam je završiti...
Roditelji me nikad nisu sputavali niti mi govorili što trebam raditi. Dapače, podržavali su me i njegovali moje talente. Bili su pravi pedagozi. Frka je bila jedino kad sam se morala odlučiti između tenisa i pjevanja. Nešto se moralo žrtvovati. Nažalost, danas se uopće ne stignem baviti svojim tijelom, a u teretani se ne osjećam baš ugodno...
Kad radimo, najprije duuuugo pijemo kavu i prepričavamo jedna drugoj što nam se dogodilo. Nedavno je Ivana počela pisati tekstove i - genijalni su. Ja ne znam što mi je nadahnuće. Filmovima koje gledam i knjigama koje čitam rijetko pamtim naslove, ali uvijek izvučem pouku. Pamtim neke meni važne rečenice...
U slobodno vrijeme dosta slušam crnačku glazbu, ali i drum &bass. Kao i Martina, često sam bila na vagi, pitajući se požele li ljudi koji rade od 8 do 16 živjeti našim načinom života... Meni dođe da sve ostavim i unesem više reda u svoj život. Ponekad mi smeta što ne mogu odvojiti dan za sebe. Izgledam mirno, no znam eksplodirati, pa najviše stradaju moji najbliži. Kad sam loše volje, ne volim ići nikamo, jer ljudi nisu zaslužili gledati me takvu. A kad mi je teško, ne biram kojoj ću od cura prvoj nešto reći. Ipak, sve imamo i prijatelje iz nekih drugih krugova i sve smo brbljave. Najljepše mi je kad jedna od nas posustane, a ostale tri povuku je naprijed. Tajna našega uspjeha dijelom leži u toleranciji jer nikad ni o čemu ne odlučujemo nadglasavanjem.
Marija
- Puno smo puta ostale neshvaćene zbog toga što smo inzistirale na kvaliteti, što u Hrvatskoj baš i nije uobičajeno.
A bile smo i prva ženska vokalna skupina, ali to nam nije olakšavalo karijeru. Spice Girls su nastale poslije nas! U početku su nas mnogi doživljavali samo kao dobre komade za poziranje, iako, mislim da nismo neke krasotice. Istina je, doduše, da nečim zračimo, bez obzira na našu vanjštinu. U svakom slučaju, morale smo dokazivati da znamo pjevati a kapela, da znamo višeglasno, da držimo do ugleda i kvalitete.
Trebalo nam je vremena da pronađemo glazbenike koji će nas prihvatiti, a nije bio jednostavan ni put do publike, odnosno do balansa u kojem bismo nas četiri bile zadovoljne kvalitetom, pjesmama i produkcijom, a da se to svidi i publici. Ipak, imale smo sreće i odmah smo izbacile hitove. Prvo Sexy Cool, pa Peticu. S druge strane, bio je to i teret, jer nismo bile sasvim spremne za bum - sve je išlo prebrzo. Sa mnom nije lako raditi: uvrijedim se za sitnicu. Dosta dugo gutam, pa na krivom mjestu i u krivo vrijeme planem i kažem ono što ne treba...
Privatno? Iako trenutačno nemam vezu, mislim da sam dobro uskladila privatni život i posao. Moja je dugogodišnja veza samo djelomično pukla zbog moga posla. Mislim da je osnovni problem današnjih muškaraca to što se teško nose s uspjehom žene, bez obzira na njezinu profesiju. Nas smo četiri kritične prema sebi, jedna prema drugoj i bendu u cjelini. Čak i tremu shvaćamo pozitivno. Svaka je, doduše, doživljava na svoj način: Ivani se stegne grlo, ja samo cupkam, požurujem cure i pola sata prije nastupa ih pošlihtam. Zato su me prozvali Žurka...
Teško podnosim nastupe u disko-klubovima. Bilo je nekih na kojima mi se nije svidjela ni publika, ni klub, ni gazda - cijela ta vibra. Nije najvažnija, kako bi netko očekivao, zarada ili slava, nego osjećaj da si dobro odradio koncert, da možeš rasplakati dvoranu... Tajna našega uspjeha je u velikoj ljubavi prema onome što radimo. Pitaju nas jesmo li dive. Mislim da se razvijamo u dive i ne vidim u tome ništa loše niti razmaženo. Svidjelo nam se to ime zato što označava samo žene, lako se izgovara, a na latinskom znači nešto božanstveno...
Ivana
- Možda sam pomalo naporna kad se na probi maksimalno koncentriram, naučim tuđe dionice a onda to očekujem i od cura. Trebalo mi je dosta da skuliram svoj nemogući temperament, da shvatim kako ne mogu svi razmišljati jednako. Jednom, kada sam se na probi naljutila, jednostavno sam nestala, otišla na čaj... Marijini i moji roditelji prihvatili su naš poziv i ljubav prema glazbi, rano su to shvatili jer su vidjeli da smo ozbiljne.
...Kao klinka sam kupovala Bravo, a danas sam na Večernjaku i Jutarnjem. Ipak, kad se dočepam Rolling Stonea, sažvačem ga u sat-dva i ne ispuštam iz ruku. Svojedobno mi je velika želja bila studij molekularne biologije, ali, bila sam, srećom, dovoljno realna i upisala sam malo lakši sa sličnim predmetima - agronomiju.
Mislim da smo sretan spoj jer u grupi nema histerije, panika se javlja rijetko - samo kad smo umorne. Nismo pekmezaste, brzo se prilagođavamo novoj situaciji, izbjegavamo dramatiziranje i od svega pokušavamo napraviti komediju. Da, znamo se zezati i na vlastiti račun. Pomoglo nam je to što smo odrasle u zdravoj konkurenciji među Zvjezdicama. Ja sam se, inače, uvijek više družila s dečkima, odrasla sam u muškom društvu, igrala sam neke muške igre, čak i nogomet, i toliko se vozila biciklom da sam skoro zaboravila hodati, penjala sam se po drveću, i, eto, dogodila mi se ženska grupa. U posljednje mi je vrijeme krenulo s tekstovima. Posrećilo mi se da neke svoje doživljaje kreativno pretočim u riječi.
Što sam žrtvovala radi posla? Slobodu da u svakoj sekundi radim ono što hoću, da reagiram kako hoću kad me razljuti konobar... Moram razmišljati o tome kakav dojam ostavljam, paziti što ću obući.
Tajna uspjeha Divasa je u tome što smo svoju žensku intuiciju sto posto iskoristile, što svoje mane uvijek pretvaramo u prednosti i radimo samo ono u što vjerujemo. Mislim da imamo i karizmu, svojevrsnu energiju za koju često govore da je nerealna... Ali, mi se ne osvrćemo na druge. Na tuđi uspjeh gledamo kao na otvaranje vrata i za nas, nikad nikome nismo zavidjele.
MARTINA
- Najviše slušam crnačku glazbu. Dogodilo mi se već i malo zasićenje pa sam počela slušati talijansku. Svojedobno sam, na inzistiranje roditelja, upisala pravo i dala nekoliko ispita, no brzo sam uvidjela da to nije ono što želim. Premda imam dva brata i jednu sestru, definitivno su mi bliže cure iz grupe. Tvrdim da smo nerođene sestre, jer kad s nekim prođeš taj najosjetljiviji period života, onaj u kojem se formiraš kao ličnost, prestajete biti samo prijatelji...
Najteže nam je bilo kad smo napuštale Tutico. Trema se uopće ne može s tim usporediti. Ona je uvijek prisutna, ali može biti i pozitivna.
Ove sam godine na Porinu imala tremu kakvu nikada dosada nisam osjetila. Nemam pojma zašto! Ipak, s obzirom na to da imam dosta koncerata u nogama, uspjela sam je prebroditi. Od treme me uvijek zašarafi u želucu, ne mogu ni jednu sekundu biti na istome mjestu, adrenalin poludi i - žurim, želim sve što prije... Ipak, na Porinu je bilo divno jer, osvojivši nagradu, dobile smo potvrdu od struke, a to je iznimno važno.
Cosmopolitan, lipanj 2000: sadržaj
