Dinamovci su tada letjeli u Rim iz kojeg su autobusom trebali produžiti do Perugie na susret Kupa UEFA-e.
"Pokazalo se da kotači jesu vani, ali nisu bili učvršćeni. Dakle, kao da ih i nema. Tek smo se u sedmom pokušaju spustili. Mene je baš onaj šesti put bilo najviše strah jer smo se htjeli spustiti, pa se morali naglo dignuti osjetivši da gubimo visinu! A kružili smo jer je trebalo ispustiti kerozin. Kad su s tornja odlučili da bismo trebali produljiti do Züricha gdje smo mogli sletjeti na pjenu – više nije bilo dovoljno goriva. Sjećam se da smo, neposredno prije slijetanja, morali skidali kravate, prstenje, olovke, sve predmete s oštrim rubom koji bi mogli zakvačiti prst ili nas bilo kako ozlijediti… Pognuli smo glave u vlastito krilo. Kad smo se spustili, piloti su prilikom rulanja držali zrakoplov na stražnjim kotačima. Mi to nismo znali nego smo mislili da smo uredno sletjeli", prisjetio se neugodne epizode golman Željko Stinčić te dodao:
"Tek je tada spustio prednji trap koji je bio na limu i tako udario o tlo i strugao o pistu. Tada smo shvatili da je ozbiljno i da nema zafrkancije. Pritom su se od jačine udarca otvorila vrata pilotske kabine. Piloti su držali noge u zraku jer su frcale iskre. Išli smo striktno ravno, točno po crti na pisti, ni lijevo ni desno. Da nas je samo malo zabacilo, udarili bismo krilom i avion bi se zapalio", govori Stinčić.
Jedna njemačka radiopostaja tada je greškom javila da je u ovoj nesreći bilo i smrtno stradalih.
"Zbog takve su 'informacije' uslijedili brojni panični pozivi iz Zagreba s pitanjem što je bilo. Svi su zvali u zračnu luku, nije bilo mobitela… Organizatori su nam osigurali jednu prostoriju, počastili nas viskijem. Da, malo smo pretjerali, svi smo se napili, 'tuto kompleto'. Pa, bilo nam je to novo rođenje."
