Brojni Zagrepčani ostali su iznenađeni i pomalo zatečeni prošlotjednim otvorenjem supermarketa u jednoj od najstarijih ustanova u Zagrebu, u palači Hrvatske pošte iz 1904. u Jurišićevoj ulici, a iz Pošte su se pak začudili žestokim komentarima na društvenim mrežama gdje jedne veseli što će na istom mjestu obaviti poštanske usluge i 'špeceraj', dok druge 'boli i ljuti' takvo uništavanje kulturne baštine.
Što kažu institucije?
Iz Hrvatskih pošta poručuju da su 'proaktivna tvrtka' koja prati trendove tržišta i želi objediniti više vrsta usluga na jednom mjestu - poštansku, financijsku i maloprodajnu.
"Bivša Džamija, a današnji HDLU i Muzej Mimara u okviru svojih kompleksa imaju ugostiteljske objekte, što se pokazalo dobrom sinergijom usluga. Isto tako, maloprodaja jako dobro ulazi u obim naših usluga", naglasila je Jo Kempen, voditeljica Odjela za odnose s javnošću HP-a.
Kempen objašnjava da se HP financira iz vlastitog poslovanja, pa žele prodati ili dati u najam svoje nekretnine koje 'nisu u funkciji', tako da su najnovijim ugovorom o najmu vrlo zadovoljni.
Dio prostora u prizemlju, koji je godinama stajao gotovo neiskorišten, sada je aktiviran i uređen prema svim standardima, u skladu sa svim dozvolama i ugovorom najmoprimca i najmodavca. Tamo je otvoren 'premium shop'. Lijepo je uređen i dosta frekventan. Znam da 'Spar' ima prodavaonice u sličnim zgradama u Njemačkoj i Austriji, rekla je glasnogovornica. navodeći da je i zgrada pošte u Jurišićevoj u zoni zaštite pa su za obilježja na pročelju zgrade morali ishoditi dozvolu iz nadležnog gradskog ureda, što i jesu.
Bez obzira na to, Hrvatska pošta je još 2004. na svojim internetskim stranicama (www.posta.hr) objavila povodom izdavanja poštanske markice '100 godina zgrade pošte u Zagrebu' da je 'izgradnjom nove poštanske palače Jurišićeva ulica dobila arhitektonsku dominantu očuvanu do danas te je, kao i brojne zagrebačke donjogradske zgrade, danas zaštićeni spomenik kulture'.
Iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode potvrdili su da zgrada Hrvatske pošte u Jurišićevoj 13 nije pojedinačno zaštićena kao kulturno dobro, ali se nalazi na području povijesne urbane cjeline za koju je rješenjem Ministarstva kulture utvrđeno svojstvo kulturnog dobra. Također podsjećaju da se u tom prostoru i prije obavljala i trgovačka djelatnost te da 'obavljanje predmetne djelatnosti nije zahtijevalo dodatne građevinske zahvate koji bi narušili arhitektonske karakteristike zgrade', pa su izdali prethodno odobrenje za obavljanje trgovačke djelatnosti.
Ministarstvo kulture problem vidi upravo tome što Gradski zavod nije nikada stavio pod zakonsku zaštitu taj neupitno vrijedan objekt koji zaslužuje da se nađe na listi zaštićene arhitektonske baštine. Pod zakonsku zaštitu propustio je staviti i čitav niz značajnih arhitektonskih ostvarenja i gradskih predjela koji kvalitetom zauzimaju značajno mjesto u okvirima europske povijesti arhitekture i urbanizma, navode iz Ministarstva.
Također ocjenjuju da prenamjena prostora nekadašnje Glavne pošte u Jurišićevoj ulici u trgovinu prehrambenim i inim proizvodima nije najsretnije rješenje, tim više što se u njezinoj neposrednoj blizini nalaze čak dvije slične trgovine.
"Stječe se dojam da se išlo na vrlo kratkoročno rješenje, bez dugoročnog plana gospodarenja, što se u konačnici može pokazati štetnim", napominju.
Riječ stručnjaka
Premda je secesijska zgrada u Jurišićevoj građena isključivo za potrebe Pošte, komercijalizacijom njezina prostora, za razliku od građana, nisu iznenađeni stručnjaci s područja sociologije urbanizma i sociologije svakodnevice.
S obzirom na suvremene trendove komercijalizacije različitih prostora u urbanim sredinama, moglo bi se reći da nas otvaranje navedenog supermarketa bilo gdje, pa i u zgradi pošte ne bi trebalo iznenađivati. Prostori pošta – i oni stari i noviji – već su odavno postali i trgovine različitim artiklima, a sličnu su transformaciju doživjeli i prostori benzinskih crpki, kiosci ili pak supermarketi u kojima možete plaćati režije.
"Tako čekanje u redu za plaćanje računa ili slanja npr. preporučenog pisma u okruženju raznovrsne ponude, s jedne strane smanjuje frustraciju čekanja, a s druge potiče na dodatnu potrošnju", navodi profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta s Odsjeka za sociologiju Ognjen Čaldarović.
Problem koji se, međutim, konceptualno postavlja je sljedeći – je li navedeni nedavno uneseni supermarket u prostor pošte u Jurišićevoj sadržaj adekvatan prostoru pošte? Ako nije, zašto nije te što bi bilo adekvatnije? Tko bi o tome trebao donijeti odluku – poštanske službe, Grad, neki poseban ured koji brine o 'usklađivanju sadržaja' u gradu, građani grada ili netko treći? Ta su pitanja otvorena i na njih je danas teško pa možda i nemoguće dati adekvatne odgovore.
U pokušaju razrješenja navedenih dvojbi, poslužit ćemo se uobičajenim pojmom 'komercijalizacije' koji se uvukao u sve pore suvremenog života. Drugim riječima, 'ništa nije besplatno' (a ni 'sveto') pa niti 'ekstra prostor' poštanskih zgrada. Bilo bi vrlo loše ako jednog dana osnovna funkcija nekog prostora ili službe u potpunosti ustukne pred 'sekundarnim djelatnostima' koje su se već razvile, a vjerojatno će još i više u budućnosti...
"No, sve do onog trenutka dok se za svaki prostor javne službe na nađe nešto za što bismo mogli reći da predstavlja logično nadopunjavanje osnovnih elemenata službe, proces sponatanog nadopunjavanja (i komercijalizacije) će se sigurno nastaviti", zaključuje Čaldarović.
Sličnog razmišljanja je i Hajrudin Hromadžić, profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji se bavi sociologijom svakodnevice.
"U duhu sistemskih promjena događa se i to da nekadašnji prostori koji su pripadali drugim djelatnostima, a koje su bile proizvodne i industrijske, većinom postaju mjesta kozumerističkih, potrošačkih rajeva. Najbolji primjer je šoping centar na Cvjetnom trgu i sve afere koje su se uz to vukle. To je po mjestu u urbanoj gradskoj jezgri trebalo pripadati drugom tipu sadržaja", navodi Hromadžić pitajući se i hoće li slično proći zgrada Kamenskog ili pak Mirna u Istri.
"Očito smo, dodaje, prepušteni borbi za nešto što je do jučer smatrano podrazumjevajućim i potrebna je velika snaga, mobilizacija i aktivizam. No, demokratsko načelo lako se može ignorirati kada u pozadini postoji konkretan privatni interes dobro uvezan s politikama moći", kaže Hromadžić, ali na zaboravlja dodati i kako se građani još uvijek mogu efikasno udružiti i angažirati da sačuvaju svoje javne površine i prostore koji su namijenjeni javnoj uporabi koja nužno nema komercijalni karakter.
"Mislim da će se puno toga lomiti na slučaju Svetica i tamošnjim sportskim terenima", dodao je.
Komentirajući prenamjenu dijela Pošte Hromadžić ističe: "U idealnijoj varijanti, takvi prostori koji imaju određenu simboličku važnost i za kolektivnu memoriju lokalne zajednice, trebali bi biti prikladno tome i tretirani kao dio urbanog kulturnog nasljeđa. Ne kažem da bi potom kao takvi morali trunuti u centru grada, ali da bi trebali biti dovedeni u oblik funkcije koji bi bio primjereniji toj tradiciji na kojoj izrastaju - to definitno da".
"Prenamjena u još jedan privatni šoping centar s nekim kapitalom i krakovima hobotnice koju ne možemo dokučiti otkuda dolazi, jedna je matrica koja se već toliko perpetuira da to i nije ništa novo. Po toj logici i toj matrici nakraju ćemo završiti živući u jednom ogromnom šoping centru. To bi bila jedna distopijska vizija moguće bliske budućnosti", navodi Hromadžić.
A što kaže na mogućnost da se slična trgovina 'sutra' otvori i u zagrebačkom HNK?
"Rješenje za potencijalnu nelikvidnost neke javne institucije moćnik bi možda tražio i u takvim sugestijama i ne vidi prijepore u relaciji s praksom, naslijeđem, tipom i sadržajem koji se na takvom prostoru nudi. Tu treba znati da uvođenje takvog segmenta, takvih elemenata unutar nekih institucija bitno mijenjaju njihov karakter i funkcioniranje. To nije nešto benigno. Kao što nije isto konzumiranje filma u multipleksima ili u nekom tradicionalnom, klasičnom gradskom kinu", zaključuje Hajrudin Hromadžić.
A što kažu iz nevladinih udruga i iz politike?
"Ako je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode izdao dozvolu, vjerojatno ima neke argumente za to. U širem kontekstu možemo zaključiti da su na Trgu bana Jelačića nekadašnji kafići i ljekarna danas postali banke i da je čitava struktura Donjeg grada potpuno promijenjena. Nekad smo tu imali obrte, a danas isključivo prodavaonice cipela ili hrvatski fastfood - pekare. Radi se o širem problemu gubitka javnih dobara koji se ne adresira na pravi način", smatra Saša Šimpraga, inicijator platforme 1postozagrad.
Pritom podsjeća kako već tri mjeseca jedna terasa kafića radi bez dozvole na Cvjetnom trgu, uz ogradu pravoslavne crkve i javnu klupu.
"Poslali smo sve prijave, a do danas nitko nije reagirao na pravi način i uklonio bespravnu terasu", ističe Šimpraga.
Rekao je i kako mu je izuzetno žao što je srušena tvornica braće Ševčik iz 1928. u Ulici grada Mainza jer smatra da je taj objekt zaslužio spomenički status i spomeničku zaštitu.
"Sačuvan je manji dio objekta, no izgubili smo vrijednu cjelinu", dodao je navodeći i kako je objekt iz domene industrijske arhitekture, bivša klaonica, dobio zaštitu tek 2004. iz čega se vidi da struka odnosno akcije nadležnih tijela jako puno kasne, pa su akcije s nezavisne scene vrijedne pohvale", naveo je. Dobar i pozitivan primjer je Lauba gdje je, kaže, spomenički zaštićeni objekt zahvaljujući privatnom investitoru priveden novoj funkciji kroz dobar arhitektonski projekt.
H-alter je prenio pak razmišljanje Kreše Galovića koji smatra da je jedan od većih problema u Hrvatskoj nepostojanje tzv. plana gospodarenja kulturnom baštinom. Tu ključnim smatra razvojno-revitalizacijske programe kojima je cilj određeni pojedinačni zapušteni spomenik kulture (npr. zgrada Badela kraj Kvaternikova trga), zapušteni zaštićeni kompleks (npr. Paromlina) ili gradski predjel (npr. Ilica od Jelačićeva trga do Britanca) kvalitetno obnoviti i učiniti ga ekonomski samoodrživim i profitabilnim.
Dakako, kaže Galović, tu ne govorimo o 'diznilendizaciji' koja se provodi u Dubrovniku ili banalizaciji poput supermarketa u zgradi HP-a u Jurišićevoj ulici, a koja je jednako 'palanački' banalna poput šatora na Jelačićevu trgu.
Otvorenjem supermarketa u poštanskoj palači nije bio iznenađen zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je osobno nazočio njegovu otvorenju. Za medije je tada izjavio da su ga na putu do pošte zaustavile tri starije Zagrepčanke i svaka je imala svoje mišljenje, jedna je bila ljuta što se u staroj jezgri otvara dućan, druge dvije bile su zadovoljne, jer će moći obaviti oba važna posla platiti račune i kupiti 'špeceraj'.
"Ono što je važno je da se u ova teška recesijska vremena zaposlilo 26 ljudi, i gdje će se god otvoriti radno mjesto i zaposliti i jedan čovjek ja ću to doći podržati", rekao je tada Bandić koji je otvorio Spar u društvu s austrijskom veleposlanicom u Hrvatskoj Andreom Ikić-Bohm i predsjednikom uprave Spara Hrvatska Helmutom Antunom Fenzijem.
Predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Darinko Kosor rekao je da o takvim temama gradski zastupnici sve češće imaju mogućnost raspravljati na tematskim sjednicama te se založio za transparentnost kroz izradu jedinstvene strategije kulturnih politika i osnivanje zasebnog Gradskog ureda za kulturu.
"Moje osobno mišljenje tu je nebitno. Bitna je procedura i kroz to će se većina tih stvari zasigurno riješiti", rekao je Kosor komentirajući nedavno useljavanje trgovine u poštansku palaču.
