Za Antu Šanića 1. travnja 1995. je dan koji mu je promijenio život: tada je, nekih stotinjak metara od obiteljske kuće u zaseoku Šanićima, kod Vinjana Donjih, pokraj Imotskoga, njegova desetogodišnjeg sina Tomislava usmrtila eksplozivna naprava.
"Moj je sin krenuo po grančice od kojih je htio napraviti okvir za jedan svoj crtež. Došao je do grmlja u kojemu je bila naprava umotana u nekakve zavoje. Prijateljica ga je upozorila da je to možda eksploziv, ali on je nastavio sjeći grane. I... ", priča potreseni Ante, uvjeren da "organi gonjenja namjerno opstruiraju istragu i ne žele utvrditi kako je eksploziv tu dospio".
Naime, napominje otac, u njihovom kraju nije bilo rata, ali je "cijela Imotska krajina gorjela od pucnjava i detonacija".
Detonacijama slavili povratak s bojišta
"Dio vojnika iz 3. imotske bojne tako je slavio povratke s bojišta, a okupljali su se kod jednog susjeda nedaleko od naše kuće. Nekih mjesec dana prije Tomislavove pogibije, oko kuće su odjekivale detonacije. Djeca su kazivala da su petorica vojnika bacala eksplozivne naprave i da jedna nije eksplodirala", tvrdi Šanić za Slobodnu Dalmaciju.
Možda je baš ta naprava ubila Tomislava. Šanić je uvjeren je da je ozbiljna policijska istraga mogla dovesti do počinitelja, ali kaže da nije bilo namjere da se ona provede, pa navodi npr. kako se tadašnji šef policije družio s vojnicima koji su se okupljali u njegovom susjedstvu.
Eksploziv vojnog podrijetla
Da je eksploziv koji je usmrtio Tomislava vojnog podrijetla, Ante zaključuje i na temelju vještačenja koje je u svibnju 1995. godine proveo MUP-ov Centar za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić", koji je utvrdio "prisustvo tragova eksploziva trinitrotoluola (TNT), koji spada u vojne eksplozive". Pronađeni su i komadići zelene plastike s tragovima istog eksploziva te tijelo upaljača ručne bombe, zbog kojih Ante zaključuje kako je riječ "o napravi kakve su izrađivali naši vojnici".
"I danas smatram da su većina hrvatskih vojnika bili časni ljudi. No, oni koji su odbacivali eksploziv i pucali po Imotskom to sigurno nisu bili. A moj sin bio je četvrta žrtva 3. imotske bojne u gradu u kojem, ponavljam, nije bilo rata", zaključuje Šanić.
