"Moju malenu Jadranku samo sam jednom podojila i izgubila je u stravičnoj nesreći. Bila je velika beba, teška 4060 grama, dugačka čak 55 centimetara, prekrasna, zdrava beba. Bila sam joj majka samo jedan dan", tužno je pričala gospođa Zlata prisjećajući se tragedije koja se 1975. godine dogodila u riječkoj bolnici "Dr. Zdravko Kučić" i u kojoj je izgubila tek rođenu djevojčicu.
Na današnji dan prije 48 godina požar je progutao rodilište tadašnje Kliničke bolnice "Dr. Zdravko Kučić" na lokaciji Sušak, a u strašnoj nesreći živote je izgubilo 25 novorođenčadi.
Baš za nesreću, te kobne noći nije bilo nikog u rađaonici. Samo je sestra raznosila djecu majkama koje su boravile odvojeno od svoje djece svaka tri sata na dojenje. Nakon dojenja sestra bi djecu pokupila i vratila ih u dječju sobu, piše Novi list.
Preživjele samo tri bebe
Požar je uočen tek nakon 40 minuta, u noći na 28. ožujka, kada je vatra počela gutati dijelove sobe. Vatra je bila slaba, pa su medicinske sestre i čistačica tek nakon pola sata shvatile da se nešto događa kada su čule buku, jer je vatra pregorjela prozorsku traku pa je pala roleta, a potom je pala i ventilacijska cijev.
Dežurni liječnici i medicinske sestre pokušali su ući u dječju sobu, ali zbog vrućine, dima i mraka nisu mogli prići. Kako tada nije bilo direktnih telefonskih linija, jedna je sestra morala otići na portu kako bi se pozvali vatrogasci. Na mjestu požara vatrogasci su se pojavili 35 minuta nakon što je vatra buknula i tek su tada mogli ući u sobu ispunjenu dimom i vatrom. Od 28 beba preživjele su samo tri, dvojica dječaka koja su zadobila lakše ozljede i djevojčica koja je u požaru zadobila teže ozljede lica i ruku.
Za požar i tragediju kriv je bio kratki spoj na električnoj zidnoj grijalici. U dječjoj je sobi jedno novorođenče primalo kisik, a u blizini iznad njega nalazila se električna grijalica, jedna od onih infracrvenih grijalica, koja je počela iskriti na tu kolijevku gdje se nalazilo dijete, jedino koje je u stravičnom požaru izgorjelo. Ostala djeca su se ugušila dimom koji je zbog sagorijevanja plastike sadržavao i užareni PVC.
Po dolasku vatrogasaca iz sobe je izneseno petero preživjele djece, no dvoje djece je kasnije preminulo u tadašnjoj Klinici za dječje bolesti Kantrida.
"Bilo je to moje drugo dijete, nakon sedmogodišnjeg sina Marina. Bila sam sretna jer sam rodila zdravu i naprednu djevojčicu, u kojoj sam, nažalost, uživala svega nekoliko sati. A i to vrijeme uglavnom je spavala, jer je bila napredna. Bilo je to pred Uskrs. Bila sam u sobi s dvije rodilje koje su rodile na carski rez i još jedna gospođa i ja koje smo rodile prirodnim putem. Jedna od mojih cimerica probudila me usred noći jer je nešto lupalo, izašla sam iz sobe i vidjela kako su otvorena vrata svih soba, na hodniku su bile uplakane majke, a medicinske sestre su ih smirivale u bolničkim kutama koje su već bile crne od dima", prisjetila se gospođa Zlata u razgovoru za Novi list prije dvije godine.
'Nemate se čemu nadati'
"Nemate se čemu nadati", prenijela je gospođa Zlata riječi dežurne liječnice te noći.
"Tada smo znali da su šanse za preživljavanjem naših beba skoro pa nikakve. Ali nada je postojala. Svi smo bili u šoku i nevjerici, a iznad svega u velikoj tuzi i boli. Podsvjesno sam se još uvijek nadala i mislila: 'sada će oni meni moju Jadranku donijeti da je podojim, pa vrijeme je za drugo dojenje'. Nažalost, to se nije dogodilo", kazala je.
Dodaje kako je tuga golema i dandanas. "Najveća bol bila je u srcu i duši. Dali su nam tablete za smirenje, a svaki dan dolazila je sestra i davala mi injekcije da izgubim mlijeko. Ono isto kojom sam svoju Jadranku podojila tek jedanput. Kada sam izašla iz bolnice, neko sam vrijeme bila kod svekrve na Vojaku, svi su brinuli o meni, ali moja tuga je bila neizmjerna. Moram reći da me spasio sin Marino i kći Sandra koju sam rodila četrnaest mjeseci nakon tragedije", opisala je gospođa Zlata.
Priznaje i kako se često pita kakva bi njezina Jadranka bila da je preživjela tragediju. "Najteže je bilo kada smo je pokapali. Mislila sam da ću umrijeti. S njom je otišao dio mene zauvijek. Da tuga bude još veća, moja svekrva je malo prije tog tragičnog događaja na Trsatu kupila obiteljsku grobnicu, da imamo, za svaki slučaj. Nažalost, život je posložio karte tako da u toj grobnici prva završi naša malena, ona rođena prije nekoliko dana, pred kojom je bio život, ona je prva pokopana. Prestrašno, što drugo reći", kazala je Zlata Petešić.
"Sve smo u rodilište došle sretne, a otišle u boli i tuzi. O našoj tragediji svake godine pišu mediji i hvala im, jer da nije njih naša djeca bi već bila zaboravljena. Sjećanja na njih živjela bi samo u našim srcima", rekla je Zlata Petešić.