O nasilju među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari…. Često uključuje neugodne komentare o djetetovoj obitelji ili rodbini.
Iako je vršnjačko nasilje prema podacima Hrabrog telefona prošle školske godine bilo u padu, to se može pripisati on line nastavi zbog situacije s pandemijom. No, ove godine su djeca ponovno sjela u školske klupe. Osim toga, zabrinjava i podatak da je cyberbullying u drastičnom porastu na što bi svakako trebalo više obratiti pažnju.
Nasilje među djecom može biti izravno i neizravno. Izravno nasilništvo uključuje; ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, kritiziranje, naređivanje i zahtijevanje podređenosti, naguravanje, udaranje, čupanje. Neizravno je teže uočljivo i njemu su sklonije djevojčice. Manifestira se kao namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje djeteta i slično.
Najčešće se događa u školskim WC-ima, na hodnicima i u ostalim prostorijama izvan kontrole nastavnika i drugih odraslih osoba. Može se događati i u razredu, pred drugom djecom koja najčešće ne priskoče u pomoć žrtvi zbog nezainteresiranosti, straha ili nedostatka suosjećanja.
Cyberbullying u porastu za čak 50 posto
S Hrabrog telefona naglašavaju kako u posljednje tri godine nisu provedena istraživanja o vršnjačkom nasilju koja bi dala podatke o njegovoj pojavnosti, odnosno je li broj zabilježenih slučajeva u porastu ili padu.
''Posljednje veće istraživanju provedeno je 2003. godine od strane Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba u kojem su obuhvaćeni učenici 25 osnovnih škola iz 13 gradova Republike Hrvatske. Dobiveni rezultati su pokazali da otprilike svako četvrto dijete u školi doživljava barem jedan od oblika nasilja, verbalno i tjelesno, te unutar njih seksualno, ekonomsko i emocionalno. I to se nažalost događa svakodnevno. Isto tako, pokazalo se da s dobi raste količina nasilja među djecom'' kaže za RTL.hr psihologinja Andrea Gerčar.
Statistike Hrabrog telefona govore da je u posljednje tri godine na njihovoj besplatnoj savjetodavnoj liniji bilo ukupno 617 upita odnosno poziva na temu bullyinga i 114 na temu cyberbullyinga. Pri tome 2020. godina, u odnosu na prethodne dvije godine, bilježi pad broja poziva na temu bullyinga, dok je broj poziva zbog problema cyberbullyinga porastao za gotovo 50 posto.
''Ovaj se podatak vjerojatno može objasniti izvanrednim okolnostima uslijed kampanja koje je Hrabri telefon provodio, a vezane su uz cyberbullying, ali i pandemije COVID – 19 zbog čega djeca veći dio školske godine nisu fizički provela u školama, već na online-nastavi, kao i činjenicom da posljednjih godina svjedočimo tome da se vršnjačko zlostavljanje sve više iz učionica premješta odnosno proširuje i u virtualni svijet'', pojašnjava psihologinja.
Zlostavljaju i dječaci i djevojčice
Zanimalo nas je i bilježi li se više vršnjačkog nasilja među dječacima ili djevojčicama kao i koje su razlike između zlostavljanja koje provode djevojčice u odnosu na ono koje provode dječaci.
''Uobičajena je predrasuda o tome kako dječaci više zlostavljaju od djevojčica. To je istinito samo za tjelesno zlostavljanje, što je i logično s obzirom na jaču fizičku konstituciju dječaka i njihovu sklonost da moć u društvu vršnjaka izbore fizičkom snagom i nadmetanjem. S obzirom na to da djevojčice stvaraju jače i intimnije socijalne veze, puno im je lakše koristiti bliske odnose s ciljem povrede, pa one u većoj mjeri koriste indirektne metode agresije kao što su širenje glasina, laganje, pisanje zlobnih poruka, pričanje ružnih stvari iza leđa, isključivanje i kažnjavanje šutnjom, namjerno nepozivanje na rođendanske zabave...'', govori Gerčar.
Spolne razlike u verbalnom nasilju i nisu tako značajne. Oba spola u gotovo jednakoj mjeri upotrebljavaju verbalno nasilje prema drugima. Isto tako, oba spola imaju istu tendenciju upotrebljavanja emocionalnog nasilja. Nadalje, dječaci su češće žrtve i počinitelji fizičkog i ekonomskog nasilja, dok su djevojčice češće žrtve seksualnog nasilja pri kojem dječaci dominiraju kao počinitelji.
Vršnjačko nasilje se i kod dječaka i djevojčica povećava s prelaskom iz osnovne škole u srednju školu, odnosno s ulaskom u adolescentno doba.
Rupe u Zakonu
Na pitanje jesu li zakonom doista obuhvaćene sve mjere prevencije, ali i sankcije za počinitelje to jest za maloljetne zlostavljače, psihologinja s Hrabrog telefona kaže:
''Djeca do 18. godine starosti zaštićena su Ustavom Republike Hrvatske, ali i međunarodnim dokumentima koje je naša država ratificirala. Konvencija o pravima djeteta donesena od strane UN-a 1989. godine u članku 19. govori o zaštiti djeteta od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda, iskorištavanja ili zlostavljanja.
Prema čl. 132. Obiteljskog zakona (NN, br. 103/15, 98/19) svatko je dužan prijaviti centru za socijalnu skrb povredu djetetovih osobnih i imovinskih prava. Saznanje o nasilju među djecom i mladima možete prijaviti policijskim postajama, centrima za socijalnu skrb i odgojno-obrazovnim ustanovama koji su dužni postupati po zaprimljenoj prijavi nasilja te međusobno surađivati.''
Dokument koji regulira područje vršnjačkog nasilja u Republici Hrvatskoj je ''Program aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima'' kojega je Vlada Republike Hrvatske usvojila 25. veljače 2004.g.
''Nažalost, kratkoročne mjere ovog Programa prvenstveno su usmjerene prema domovima za djecu i mladež s poremećajima u ponašanju. Tek je u jednoj mjeri, primjerice, naznačeno da treba istražiti oblike nasilja među djecom u odgojno-obrazovnim ustanovama. Osim toga, mjere su vrlo ambiciozne i sveobuhvatne, a rokovi za njihovo izvršenje su odavno prošli, a da te mjere nisu ostvarene'', upozorava psihologinja Andrea Gerčar.
Uz taj Program, tadašnje Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti donijelo je u listopadu 2004. godine i Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima.
''Međutim, Protokol se više odnosi na pojavu fizičkog nasilja među djecom te sadrži upute na koji način tada reagirati, tj. pozvati liječnika, obavijestiti centar za socijalnu skrb, obavijestiti policiju. U slučajevima kada je nasilje manje vidljivo te ga je teže otkriti, roditelji, djeca i odgojno-obrazovne ustanove su zapravo prepuštene same sebi'', ukazuje stručnjakinja na problem te dodaje:
''Općenito, možemo reći da je problem sa zakonskim dokumentima taj da je implementacija mjera spora i/ili neučinkovita, te da protokoli i strategije ne prate brzinu promjena koje se zbivaju u području novih tehnologija, naročito kada govorimo o cyberbullingu.''
Ne ignorirajte znakove
Puno se u javnosti govorilo i educiralo o tome kako prepoznati je li dijete žrtva zlostavljanja. No, kako roditelji mogu prepoznati da je njihovo dijete zlostavljač?
''Djeca koja se ponašaju nasilno često su sklona ljutnji i lako 'eksplodiraju'. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslim osobama i skloni su kršenju pravila u školi i kod kuće. Općenito, imaju pozitivniji stav prema nasilju nego druga djeca.
Djeca sklona zlostavljanju drugih često slabije čitaju socijalne znakove, lako se uvrijede i drugima pripisuju neprijateljske namjere čak i kad postoje znakovi koji govore suprotno. To govori da su neka djeca agresivna možda zato što svijet ne vide kao i većina druge djece. S druge strane, nedostaje im empatije prema drugima, često uopće ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im zastrašivanje šteti'', pojašnjava stručnjakinja.
Neki od upozoravajućih znakova nasilničkog ponašanja kod mlađe djece mogu biti dugi i česti napadaji bijesa, slaba tolerancija na frustraciju i impulzivnost, nepoštivanje pravila, uživanje u nasilnim sadržajima, često ulaženje u sukobe s vršnjacima kao i nasilje prema životinjama.
U školskoj dobi neki od znakova koji mogu ukazati na to da je dijete sklono zlostavljajućem ponašanju mogu biti često ometanje školskih aktivnosti i izostajanje iz škole, slab školski uspjeh, reagiranje na razočarenja i kritiku nasiljem i osvetničkim ponašanjem, često upadanje u tučnjave s vršnjacima, sklapanje prijateljstava s drugom djecom koja su poznata po nasilništvu, sukobi s autoritetima, zadirkivanje drugih, zloporaba alkohola i droga, sudjelovanje u krađama i uništavanju imovine.
''Važno je napomenuti da ne postoji jedan znak ili točno određena skupina znakova pomoću koje bi roditelji sa sigurnošću mogli prepoznati da je njihovo dijete zlostavljač'', pojašnjava Andrea Gerčar.
Međutim, roditelji čija djeca pokazuju neke od navedenih znakova svakako bi trebali razgovarati sa stručnjakom mentalnog zdravlja koji će im pomoći u shvaćanju djeteta i savjetovati ih u prevenciji ili sprječavanju nasilnog ponašanja.
Još informacija možete pronaći na stranicama Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Za pomoć se možete obratiti i Hrabrom telefonu gdje je razgovor povjerljiv te sve informacije ostaju između vas i savjetovatelja Hrabrog telefona. Linija je anonimna i može ju se dobiti potpuno besplatno nazivajući s bilo kojeg telefona – fiksne linije, mobitela pa čak i javnog telefona bez telefonske kartice. Također, informacija o pozivu neće se pokazati na ispisu poziva, to jest, na mjesečnom telefonskom računu.
