Nema niti jednog jedinog novinara crne kronike u Njemačkoj, koji
ne bi znao za slučaj Martina Neya, ozloglašenog
kao "čovjek s maskom", koji od 2012. služi doživotnu kaznu
zatvora zbog ubojstva troje djece i seksualnog zlostavljanja
ukupno njih 20.
Toliko ih je, barem, Ney priznao. Toliko su mu ih dokazali.
Najnovija vijest o 50-godišnjem pedagogu, koji je svoje male žrtve često vrebao u školskim kampovima, primjerice kao nadzornik kampa Crvenog križa, jest ta da ga nakon osam mjeseci iz Francuske vraćaju nazad u njegov "dom", u Kazneno popravni dom u gradiću Celle, jedan od najstrožih zatvora u Njemačkoj.
Neue Osnabrücker Zeitung piše da bi Neya iz Francuske trebali vratiti otprilike ovih dana.
"Točan datum povratka još nije utvrđen", prenio je list izjavu glasnogovornika zemaljskog ministarstva iz Hannovera.
Serijskog ubojicu djece njemačko pravosuđe izručilo je u siječnju Francuskoj kako bi tamošnji istražitelji ispitali je li on 2004. ubio i tada 11-godišnjeg Jonathana C. kojega je, navodno, oteo iz školskog kampa za djecu, a potom i ubio.
Dječakovo tijelo policija je pronašla tek mjesec dana poslije ubojstva na zapadu Francuske, a još 15 godina je prošlo dok su konačno došli do Martina Neya kao osumnjičenoga. Trag koji ih je doveo do njega bila je prijava njegovog cimera u ćeliji u zatvoru u Celleu nadležnima da mu je ovaj rekao da je počinio i to ubojstvo.
U odmaralištu Crvenog križa
Der Spiegel je u siječnju prenio navode iz francuskog lista Ouest France da je bila riječ o detaljima ubojstva koje su mogli znati samo istražitelji. I ubojica, naravno.
Njemačko pravosuđe Neya je praktično "posudilo" na osam mjeseci francuskim kolegama kako bi se do kraja razjasnilo ima li Ney iz 20 godina svog ubilačkog divljanja na duši zapravo četiri dječja života. U krajnjoj liniji ne jednom u njemačkim se medijima o njemu pisalo kao o počinitelju "najmanje" tri ubojstva i 20 seksualnih zlostavljanja.
Zapravo još i gore. Tijekom istrage i suđenja koje je 2012. zaključeno presudom doživotnog zatvora, Martin Ney je priznao čak 40 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece. Međutim, do trenutka presude polovicu slučajeva "požderala je" zastara.
Prvo ubojstvo koje je priznao, počinio je još 1992., tada kao tek 21-godišnjak, kada je 13-godišnjeg Stefana strpao u svoj automobil. A kada je shvatio da bi ga dječak mogao odati, jer je možda zapamtio automobilske tablice, zadavio ga je. Tako je 13-godišnji učenik iz internata u gradiću Scheeßel u Donjoj Saskoj postao njegova prva žrtva. Za koju se zna.
"Prva za koju se zna" zato što istražitelji, kada su 2007. došli do njega kao sumnjivog za taj zločin, o njemu nisu imali ništa konkretno, samo indicije.
Sve se počelo naglo mijenjati te iste godine kada je izvjesni u međuvremenu odrasli mladi muškarac policiji ispričao o izvjesnom "Martinu", koji je u kolovozu 1995. bio upravitelj odmarališta za djecu Crvenog križa u Friedrichsburgu, a koji ga je "začuđujuće iscrpno saslušavao o mjestu stanovanja".
Još 2005. policajci su ga imali - a nisu znali
Nekoliko tjedana poslije, kazao je, u noći na 22. listopada 1995. naglo se probudio i u svojoj sobi zatekao zamaskiranog muškarca, cijelog u crnom, koji se dirao po genitalijama. U roditeljsku kuću mu se, istaknuo je, ušuljao zaprepašćujuće vješto i pobjegao je tek kad se probudila vrišteći i njegova sestra.
Posebno iz 1995. navode se brojni slučajevi gdje je djecu sačekivao, ulazio im u sobe…
To je bila godina i kad je osmogodišnjeg Dennisa odveo iz jednog školskog kampa, obećavajući mu "pustolovine u Danskoj". Odveo ga je u nekakvu vikendicu, a kad je pomislio da bi ga ovaj mogao odati, i njega je zadavio. Konačno, još jednog dječaka istog imena, samo u dobi od devet, 2001. je Ney odvukao u svoj automobil, počeo ga seksualno napadati, a kako se ovaj branio i vikao, Martin Ney je ubio i njega.
Neya su kriminalistički istražitelji prvi put uhvatili još 2005. Samo, tada je to bio slučaj njegovog pokušaja iznude nad nekim muškarcem iz Berlina, od kojega je Ney tražio 20.000 eura kako ga ne bi prijavio policiji i predao joj dječji pornografski video s njim u ulozi. Neya su u tom slučaju osudili na 10 mjeseci uvjetno.
2007., istražujući slučaj ubojstva dječaka iz 2001., policajci su od Neya tražili uzorak sline zbog DNK analize tragova na mjestu zločina. Ney se tada naprosto nije odazvao davanju uzorka i na tome je sve i ostalo, jer se pravosudne vlasti nisu mogle dogovoriti da među 13.000 uzoraka koje su policajci prikupljali, bude i Neyev.
Zaključili su da ne postoji dovoljno indicija da mu se DNK uzorak uzme silom.
Neporočan, pristojan...
To je bilo i vrijeme kad su istražitelji već imali iskristaliziranu sliku ukupno petero djece ubijene u razdoblju od 25 godina "po istom obrascu". Ipak, još četiri godine istražitelji su tapkali u mraku, odnosno, devet godina od ubojstva devetogodišnjeg dječaka čije su tijelo pronašli u šumi.
2008. činila se kao godina u kojoj su propadale posljednje nade, jer su stotine sumnjivih otpali nakon što se njihov DNK nije poklapao s DNK-om ubojice nađenim na odjeći žrtve.
I, konačno, dočekali su policijski istražitelji kolovoz 2010. kada su pronašli svjedoka koji je onomad u rujnu 2001. vidio Neya sa svojom žrtvom u Opel Omega Caravanu. I još se dovoljno dobro prisjećao da je mogao stručnjacima za portretiranje objasniti kako ubojica izgleda. Bio je to uopće prvi svjedok izgleda do tada fantomskog ubojice djece.
Jer, Martin Ney djecu je vrebao iz mraka, usto potpuno zamaskiran fantomkom, a kako je bio krajnje pedantan, na najmanji rizik da bi ga dijete moglo odati, on bi dijete ubio. To je bilo i vrijeme kad se iskristalizirao psihoprofil inteligentnog, pedantnog, obrazovanog planera zločina, možda čak i simpatičnog, apsolutno uzornog, bez poroka, "za kojega nikad ne bismo niti pomislili da je čudovište".
Tako je i bilo. Martin Ney bio je diplomirani pedagog, studirao je i fiziku, elektrotehniku...
Opis ubojice od svjedoka u kombinaciji mladića koji se javio policiji, prijećajući se tog tipa koji ga je 1995. u odmaralištu Crvenog križa detaljno ispitivao, to je bila prijelomna kombinacija da policajci u travnju 2011. konačno uhvate Martina Neya.
Pokajanje?
Suočen s mnoštvom materijalnih dokaza, DNK potvrdom i koječime drugim što se naglo raspetljalo, nije mu preostalo nego priznati sve ono što su imali protiv njega. Na suđenju, primijetio je tada ne jedan novinar, puno se gore osjećao kad bi se suočio s fotoaparatima i kamerama, pa je skrivao lice iza rozog fascikla, nego što je djelovao da mu je bilo neugodno dok su ga na suđenju suočavali s detaljima grozota koja je počinjao tijekom dva desetljeća.
Dapače, bio je mirnog izraza lica. Unatoč tome što je roditeljima djece koju je pobio, pri kraju rekao da je neoprostivo to što im je učinio, bilo je jasno da ne osjeća apsolutno nikakvo kajanje. Tek 2012. policiji je odao lozinku svog zaključanog kompjuterskog tvrdog diska.
A još sedam godina trebalo je njegovom povjeravanju cimeru u zatvorskoj sobi da dođe do uprave zatvora i da se time razjasni ubojstvo dječaka iz 2004. u Francuskoj.
