Ispričala je to Ivana Baričević, supruga sada već pokojnog Nevena Baričevića, kako je više od 20 godina izgledao život u sjeni navodnog udbaškog suradnika kodnog imena "Marko". Svjedočila su o tome i njezina djeca, Marija, Mirko-Ante i Tomislav, kojima su se životi iz temelja promijenili tog 16. listopada 1992. godine kada je nacionalna televizija u njihovoj domovini prikazala film “Bruno Bušić – život, djelo i smrt”. Riječ je o dokumentarnom uratku što ga je dalo snimiti Hrvatsko društvo političkih zatvorenika.
Život u emigraciji
Do tada je Ivana Baričević s djecom živjela tipičnim životom političkih emigranata u Parizu, a tada se sve promijenilo.
"Počela sam se povlačiti u sebe, jer svi ljudi koji su mi do tada vjerovali posumnjali su da je moja obitelj izdala brunu Bušića i da smo radili za Udbu. Prije nego što je objavljen film u kojem je moj suprug spomenut kao suradnik Udbe naša obitelj bila je ugledna. Moj suprug bio je politički angažiran i imali smo jako puno prijatelja i poznanika", svjedočila je Ivana Baričević u sudskom procesu u kojem je tražila odštetu zbog svega što joj je prikazivanjem filma narušeno, prije svega ugled i čast.
Uloga Vice Vukojevića
"Kada je film prikazan bila sam studentica u Parizu. Sjećam se da su po preporuci Vice Vukojevića k nama došli Božo Vukušić, Ana Vujić i Andrija Popović koji su na filmu radili. Iako su razgovarali s mojom majkom na kraju je film utemeljen na lažnom svjedočenju Blagoja Zelića", prisjetila se Baričevićeva kćer Marija uvjerena kako nije logično da je njezin pokojni otac bio suradnik Udbe jer za to nije imao ni ideoloških ni materijalnih razloga.
"Da je bilo tako sigurno ne bi radio na gradilištu, a majka ne bi čistila kancelarije, i ne bi mogao 24 sata nama glumiti hrvatskog nacionalistu, odnosno idealistu. Još uvijek po arhivima tražim što je istina i pitam se hoću li ikada skinuti ljagu s imena naše obitelji", ogorčena je Marija Baričević.
Svjedočenje Blagoja Zelića
Obitelj Baričević najviše su zaboljele riječi Blagoja Zelića, bivšeg šefa Odjela za emigraciju u splitskoj Udbi.
"Gdje sam saznao da se namjerava prići likvidaciji Brune Bušića? To je sto posto bilo u republičkom centru Službe državne sigurnosti u Zagrebu. Tamo su na sastanku na kojem se raspravljalo o radu Hrvatskog narodnog vijeća bili Srećko Šimurina, Josip Perković i Đuro Lukić. Na sastanku je zaključeno da se čim prije iznađe mogućnost pristupa Bušiću. Zaključeno je da za nema, kako bih rekao, nema pogodnog čovjeka koji bi izvršio akciju na Brunu Bušića. Centar Rijeka je bio pozvan, po mom uvjerenju zbog onoga suradnika Sindičića. Već se govorilo kako je to njihov jedan provjereni suradnik, kako je to čovjek koji je spreman, kako da kažem, i na nemoguću akciju.
A što se centra Split tiče, spomenuto je da smo mi imali tada Baričević Nevena jednog tehničara u Parizu. Ja mislim da je trebao biti od Zadra. Mislim da je njega držao na vezi šef ispostave Zadar Branko Barbir", svjedočio je u filmu Blagoje Zelić dodajući kako je s Baričevićem na kraju dogovoreno da sudjeluje u ubojstvu Brune Bušića, ali ne kao atentator.
Baričevićeva obitelj znala je sve?
Dok je Zelić dalje opisivao kako je planirana likvidacija Brune Bušića u filmu je prikazana kuća Nevena Baričevića. Zelić je još dodao kako je Baričevićeva obitelj znala sve.
Nakon toga uslijedio je nastavak priče o Baričeviću, o njegovom ocu kao predratnom žandaru i kasnije ustaši, o tome kako je postao suradnik Službe državne sigurnosti 60-ih godina, te dobio konspirativno ime "Marko", i kao doušnik slao informacije o Vici Vukojeviću i hrvatskim svećenicima.
Blagoje Zelić govorio je i o tome: "Mi smo se u stvari nalazili pored jedne željezničke stanice u Parizu gdje se očekivalo da će doći Bruno. Tamo ga je i netko od ovih iz naše grupe dočekao. Mislim da su tu glavnu ulogu igrali Dragin i onaj Sindičić. Bruno je ubijen u toj ulici".
Baričevića se prikazalo kao neposrednog pomagača u organiziranju ubojstva Brune Bušića, jer je kao suradnik Udbe slao informacije o Bušićevom kretanju na sam dan ubojstva.
Dokazivanje istine
"Moj brat Mirko-Ante nakon objave filma povukao se u sebe. Više nije htio čuti za Hrvatsku niti doći u Zadar dok je Tomislav pokušao svima objasniti da to nije istina, no u tome nije uspio", prisjetila se Marija Baričević.
U filmu je opisano da je Bruno Bušić bio kod njih na ručku i da je nakon toga ubijen, što, tvrdi obitelj Baričević, nije točno. Bušić je kod njih bio jednu nedjelju, a likvidiran je tek idući dan 16. listopada 1978. godine, u ponedjeljak navečer.
"Kada smo 1993. ili 1994. od MUP-a zatražili dosje Nevena Baričevića odgovorili su nam da ga nemaju. Moj je otac cijeli život bio politički aktivan. Još 1963. pobjegao je iz Zadra bez putovnice i nikada se nije smio vratiti u Jugoslaviju", nastavlja kćer Nevena Baričević koja je svog oca, nakon što je objavljeno da je Bruno Bušić ubijen, prvi puta vidjela u suzama.
Film je napravljen prema dokumentaciji
Iako su autori filma, među kojima su bili Andrija Popović i pokojni Nikola Babić, uvjeravali da su sve napravili prema dokumentaciji Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. Svjetskog rata čiji je potpredsjednik bio Baričevićev prijatelj Vice Vukojević, sud im nije povjerovao. Presudom, koja još nije pravomoćna dosudio je obitelji Barićević 200 tisuća kuna odštete zbog narušenog ugleda tim filmom o Bruni Bušiću. Odštetu im moraju platiti Republika Hrvatska, Urania film, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika i Andrija Popović.
"Materijali za film prikupljeni su na razne načine, najviše iz arhive SZUP-a. U to vrijeme, 1992. godine, pronašao sam i svoj dosje i iz njega utvrdio da je Baričević pod nadimkom "Marko" surađivao s tadašnjom Službom državne sigurnosti (Udbom). Na vezi su ga držali Franjo Dukić i Blagoje Zelić. Bio je to opasan čovjek koji je govorio poluistine ", tvrdi Vice Vukojević koji je od 1960. do 1990. bio u prisnim odnosima s obitelji Baričević.
Tuđmanovo odobrenje za prikazivanje filma
Scenarist Popović je sedam dana prije prikazivanja filma pregledao materijale u uredu tadašnjeg predsjednika RH Franje Tuđmana gdje su bili i predsjednik Vlade i ministar obrane i ministar unutarnjih poslova i glavni državni tužitelj, te Zdravko Mustač, u to vrijeme savjetnik predsjednika Tuđmana za nacionalnu sigurnost.
"Tuđmana sam pitao je li u filmu sve točno, a on je odgovorio – da jest", uvjeravao je Popović prisjećajući se kako je i Ivana Baričević opisala da je Bušić bio kod njih na ručku, dok je Blagoje Zelić izjavio da je Bušić ubijen nakon što mu je "suradnik Marko" telefonom javio da je Bruno Bušić krenuo od njih s ručka.
Ključni dokazi
Iako se "suradnik Marko" spominjao i tijekom suđenja Sindičiću, on je na kraju oslobođen krivnje za Bušićevo ubojstvo.
Ključni dokazi, na osnovu kojih je sud zaključio da Baričević nije bio suradnik Udbe, te dosudio odštetu njegovoj supruzi i djeci, bili su službeni podaci Hrvatskog državnog arhiva u kojem se čuvaju dosjei građana Službe državne sigurnosti RSUP-a SR Hrvatske. Među njima, kako je utvrđeno, nema imena Nevena Baričevića.
Sud je dobio i informaciju Sigurnosno obavještajne agencije koja također nema dosje s Baričevićevim imenom. U SOA-i doduše postoje izvješća što ih je o Bruni Bušiću bivšem SDS-u SR Hrvatske dostavio tajni suradnik pod pseudonimom "Marko", ali nema podataka koji bi potvrdili da se radi o Nevenu Baričeviću.
