?Kako da se pomirim sa samim sobom?? razmišljao je, kada bi uopće mislio. ?Ovo ne može biti pohota. Sirova je tjelesnost svežder; ona profinjena tek pretpostavlja mogućnost utaženja. Pa što ako i jesam imao pet ili šest normalnih veza kako se može usporediti njihova bljutava sporadičnost s mojim jedinstvenim plamenom? Kako na to odgovoriti? Svakako ne nečim poput aritmetike orijentalnog razvrata, u kojoj se vrijednost lovine smatra obrnuto razmjernom njezinoj dobi. Ma ne, za mene ovo nije tek najviši stupanj ljestvice, već nešto ljestvama nedohvatljivo, ne nešto veoma cijenjeno, nego neprocjenjivo. Pa što je to onda? Bolest, zločinstvo? I podnose li ga savjest i stid, plahost i strah, suzdržanost i suosjećajnost? Jer ne mogu pojmiti ni samu pomisao da bih mogao nanijeti bol ili izazvati neizbrisivu odvratnost. Besmislica nisam ja nikakav napasnik. Ograničenja koja sam postavio svojoj žudnji, krinke koje joj iznalazim dok, u stvarnome životu, dočaravam neki posve nevidljivi način hranjenja svoje strasti, obdarena su nadnaravnom lukavošću. Džepar sam, a ne provalnik. Premda bih, možda, zaokružen otokom, sa svojom malom Petkom ... (ne bi to bilo pitanje puke sigurnosti, nego dozvola za povratak divljaštvu ili je to ipak samo začarani krug, s palminim stablom u sredini?).
?Znajući, razumski, da je eufratska marelica štetna samo kad je konzervirana, da je grijeh nerazdvojiv od građanskih običaja, da svaka higijena ima svojih hijena; znajući, štoviše, da isti taj razum nije nesklon vulgarizirati ono čemu je pristup drugačije zabranjen ... sada odbacujem sve to i uspinjem se na višu razinu.
?Što ako put do pravog blaženstva uistinu vodi kroz još tankoćutnu opnu, prije no što dospije otvrdnuti, obrasti, izgubiti miomiris i svjetlucavost kroz koje se može prodrijeti do ustreptale zvijezde tog blaženstva? Čak i unutar ovih ograničenja vodi me istančana izbirljivost; ne privlači me svaka učenica koja naiđe, daleko od toga koliko ih samo čovjek vidi, na sivoj jutarnjoj ulici, koje su rošave, ili žgoljave, ili urešene ogrlicom od prištića ili nose naočale takve me jednako malo zanimaju, u pitanjima srca, kao što bi neka nezgrapna znanica mogla zanimati nekoga drugoga. U svakom slučaju, postrani od svakog iznimnog čuvstva, osjećam se opušteno uz djecu kao takvu, bez zadnjih misli; znam da bih bio otac pun ljubavi u uobičajenom smislu te riječi, i do dana današnjeg ne mogu prosuditi je li to prirodna dopuna ili demonsko proturječje.
?Sad se pozivam na zakon stupnjeva koji sam zanijekao onda kad me je vrijeđao: često sam nastojao uloviti sebe u času prijelaza iz jedne vrste nježnosti u drugu, iz obične u iznimnu, i bilo mi je itekako stalo da doznam isključuju li jedna drugu, mora li ih se, na koncu, ipak pripisati različitim rodovima, ili je druga tek rijedak cvat prve na Valpurginu noć moje tmurne duše; jer ako su to dva zasebna bića, tada moraju postojati i dvije zasebne vrste ljepote, pa se estetika, pozvana na objed, s treskom stropoštava između dvije stolice (usud svakog dualizma). S druge strane, put povratka, od iznimne prema običnoj, držim ponešto razumljivijim: prethodna biva, tako reći, oduzeta u trenutku utaženja, i čini se da to pokazuje da je zbroj osjećaja doista cjelovit, ako se pravila aritmetike ovdje uopće mogu primijeniti. Čudno je to, čudno a najčudnije od svega, možda, jest to da, pod izlikom rasprave o nečem izvanrednom, tražim tek opravdanje za svoju krivnju.?
Ovako su mu se, uglavnom, vrpoljile misli. Imao je tu sreću da se bavi profinjenim, preciznim i prilično unosnim poslom, koji mu je osvježavao um, hranio osjet dodira, pojio vid blistavom točkom na crnom baršunu. Bilo je tu brojki, i boja, i čitavih kristalnih sustava. Povremeno, mašta bi mu mjesecima ostala u okovima, i oni bi tek s vremena na vrijeme zvecnuli. Osim što se, do svoje četrdesete, dovoljno napatio jalovo izgarajući, naučio je upravljati svojom žudnjom te se licemjerno pomirio s mišlju da bi tek najsretniji sklop okolnosti, karte koje bi mu sudbina tek nepažnjom dodijelila, možda mogao dovesti do časovitog privida onog nemogućeg.
U uspomenama je ljubomorno čuvao tih nekoliko trenutaka sa sjetnom zahvalnošću (jer su mu, naposljetku, podareni) i sjetnom ironijom (jer je, naposljetku, nadmudrio život). Tako, još u studentskim danima na Tehničkom fakultetu, dok je koleginoj mlađoj sestri pospanoj, blijedoj djevojci baršunasta pogleda s parom crnih pletenica pomagao da nabuba osnove geometrije, nije se nijednom očešao o nju, no sama blizina njezine vunene haljine bila je dovoljna da crte na papiru započnu titrati i topiti se, da se sve premjesti u neku drugu dimenziju na skrovitom, napetom izbočenju a zatim su, iznova, preostali tek tvrda stolica, svjetiljka, piskarava školarka. I ostali trenuci u kojima mu se na sličan način posrećilo pripadali su istom skučenom žanru: vrpoljivica s pramenom preko oka u kožom obloženom uredu u kojem je čekao sastanak s njezinim ocem (lupa mu u prsima ?Reci, jesi li škakljiva??); ili ona druga, pjegavih ramena, koja mu pokazuje gdje, u iskrižanom zakutku sunčanog dvorišta, crna salata proždire zelenog zeca. Bili su to bijedni, zbrzani trenuci, razdvojeni godinama lutanja i traganja, no bio bi voljan platiti svaku cijenu za bilo koji od njih (posrednike bi se, ipak, zamolilo da ne sudjeluju).
Prisjećajući se tih iznimnih rijetkosti, tih svojih malih ljubavnica koje nikad nisu ni zamijetile zloduha, ujedno se čudio kako mu je njihova daljnja sudbina ostala tajanstveno neznana; pa ipak, koliko ga je puta, na pohabanom travnjaku, u priprostom gradskom autobusu, ili na nekoj plaži upotrebljivoj tek kao hrana za pješčane satove, izdao nepopustljiv, prenagljeni odabir, koliko se puta slučaj oglušio na njegova preklinjanja, a nasladu očiju prekinuo prema njemu ravnodušan preokret zbivanja.
Mršav, suhih usana, blago proćelave glave i očiju uvijek na oprezu, sada je sjeo na klupu u gradskom parku. Srpanj je otpustio oblake, i minutu poslije stavio je šešir koji je dotad pridržavao tankoprstim bijelim rukama. Pauk čeka, stišana bila.
Njemu slijeva sjedila je postarija brineta u crnini, zajapurena čela; zdesna je žena ovješene, blijedoplave kose predano plela. Pogledom je mehanički pratio jurcanje djece kroz šarenu izmaglicu, i mislio na druge stvari svoj sadašnji posao, privlačan oblik svoje nove obuće kada je slučajno, pokraj svoje pete, uočio veliki novčić, djelomice oštećen šljunkom. Podigao ga je. Brkata žena slijeva nije odgovorila na njegovo prirodno pitanje; bezbojna zdesna rekla je:
?Spremite ga. Donijet će vam sreću u neparne dane.?
?Zašto samo u neparne dane??
?Tako se kaže u mjestu iz kojeg sam, u --.?
Navela je gradić u kojemu je jednom s divljenjem promatrao kićenu arhitekturu sićušne crne crkvice.
?... Oh, mi živimo s druge strane rijeke. Obronak je pun povrtnjaka, krasno je, nema prašine ni buke ...?
Voli brbljati, pomislio je čini se da ću morati otići.
I u ovom se trenutku zavjesa podiže.
... stogodišnja curica u ljubičastom (nikad nije griješio kad su godine posrijedi) gazila je brzo i odsječno na koturaljkama ne vrteći kotačiće, nego drobeći šljunak, podižući ih i spuštajući japanskim koračićima, i prilazila njegovoj klupi kroz nepouzdanu sunčevu svjetlost. Potom (dok je to potrajalo) učinilo mu se da ju je smjesta, istog tog trena, procijenio od glave do pete: živahnost hrđastih kovrča (nedavno podšišanih), zračenje velikih, pomalo bezizražajnih očiju, koje su podsjećale na prozirne ogrozde, njezinu vedru, toplu put, rumena usta, blago otvorena tako da su joj se prednja dva veća zuba jedva mogla smjestiti na ispupčenju donje usne, ljetnu nijansu njezinih golih ruku s glatkim lisičjim dlačicama raštrkanim po podlakticama, nejasnu nježnost još uvijek uskih no već ne posve ravnih prsa, način na koji su se pomicali nabori njezine suknjice, njihovu zbijenost i meka uleknuća, vitkost i sjaj bezbrižnih nogu, grube remenčiće koturaljki.
Zastala je pred njegovom pričljivom susjedom, koja se okrenula i prokopala po nečemu što joj je ležalo zdesna te izvadila krišku kruha s komadom čokolade i pružila ju maloj. Ova je, žustro žvačući, slobodnom rukom otkopčala remenčiće i s njima cijelu tegotnu masu čeličnih potplata i krutih kotačića. Zatim je, vraćajući se na zemlju među nas ostale, ustala s trenutnim osjećajem božanstvene lakonogosti u kojem nije smjesta prepoznala cipele bez koturaljki, te otišla, sad nevoljko, sad lakonogo, te napokon (vjerojatno zato što je završila s jelom) hitro koliko ju noge nose, zamahujući oslobođenim rukama, nestajući iz vidokruga i vraćajući se, miješajući se sa srodnom igrom svjetlosti pod ljubičastozelenim drvećem.
?Vaša kći?, bezumno je primijetio, ?već je velika djevojčica.?
?O, ne nismo u rodu?, rekla je pletilja. ?Nemam nijedno, i nije mi žao.?
Starica u crnini zajecala je i otišla. Pletilja ju je ispratila pogledom i nastavila žustro raditi, munjevitom kretnjom katkad popravljajući puzavi zadak svog vunenog zametka. Isplati li se nastavljati razgovor?
Petne pločice koturaljki blistale su u podnožju klupe i smećkasti remenčići zurili su mu u lice. Tako je u njega zurio život. Očajavao je sada još dublje. Nad sva njegova još živa prošla očajanja sada se nadvilo novo i iznimno čudovište ... Ne, ne smije ostati. Podigao je šešir (?Do viđenja?, prijazno je odvratila pletilja) i krenuo preko trga. Prkoseći njegovu osjećaju samoočuvanja, neki ga je tajni vjetar neprestano otpuhivao u stranu, zanijevši mu smjer, izvorno zamišljen kao pravocrtni prelazak, udesno, prema drveću. Premda je iz iskustva znao da bi mu još jedan pogled samo pogoršao beznadnu žudnju, posve je zastranio u hladovinu prošaranu duginim spektrom, kradimice tražeći pogledom ljubičastu mrlju među drugim bojama.
Asfaltom su zaglušno zazveketale koturaljke. Privatna igra školice upravo se odvijala na pločniku. I ondje, čekajući svoj red, jednog stopala ispruženog u stranu, plamenih ruku prekriženih na prsima, nagnuvši magličastu glavu, zračeći divljim, kestenjastim žarom, gubeći sloj ljubičastog koji se raspao u pepeo pod njegovim strašnim, neprimjetnim pogledom ... Nikada prije, doduše, nije zavisna rečenica njegova užasnog života bila upotpunjena onom glavnom, pa je prošao kraj nje stisnutih zuba, susprežući usklike i jauke, nasmiješivši se u prolazu malom gegavcu koji mu je protrčao kroz škarolike noge.
?Rastreseni osmijeh?, patetično je pomislio. ?Pa ipak, samo ljudi mog.u biti rastreseni.?
(Copyright 2000 Vuković & Runjić. THE ENCHANTER by Vladimir Nabokov, copyright 1986 by Dmitri Nabokov. Sva prava pridržana. Ovaj izvadak nije dozvoljeno reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.)
