Posljednji dan u građanskoj godini, dan prije siječanjskih kalendi, po Rimskom je martirologiju „dan svetog Silvestra Prvog, pape koji je mnogo godina požrtvovno upravljao Crkvom, u vremenu u kojem je Konstantin August gradio časne bazilike i slavio Krista kao Sina Božjega na Nicejskom saboru. Na današnji dan u Rimu njegovo je tijelo sahranjeno na Priscilinu groblju.“
Vrijeme Silvestrova života
Mnogi su podaci o životu pape Silvestra I. nepouzdani i potječu iz vremena od dvjesto do petsto godina nakon njegova života. Glavni su izvori Knjiga vrhovnih svećenika i Silvestrova djela ili Život blaženog Silvestra.
Najizvjesnije je da je rođen u Rimu od oca Rufina i majke Juste oko godine 285. S tridesetak godina, nakon smrti svog prethodnika sv. Miltijada, u siječnju 314. godine postaje biskup grada Rima, a time i papa. Na čelu Crkve bio je gotovo pune 22 godine, do smrti 31. prosinca 335.
Događaji u Silvestrovo doba
Silvestar je bio suvremenik rimskog cara Konstantina I. Velikoga (273-337). Podaci o carevu životu kudikamo su pouzdaniji: rođeni Nišlija pučkog podrijetla u hijerarhiji se uzdigao vojničkim zaslugama. Bio je prijatelj i pobočnik cara Dioklecijana. Očekivalo se da će nakon njegova povlačenja on dobiti carski položaj, ali se to nije zbilo. No ubrzo su ga njegovi vojnici proglasili carem – to je prihvaćeno u Britaniji i Galiji.
Kako bi privolio Hispaniju da ga prizna, Konstantin odustaje od Dioklecijanove politike progona kršćana. Shvatio je kako će biti mnogo lakše civilizirati kršćane – sistematizirati očitovanje vjere, ujednačiti njihove blagdane i odrediti mjerodavnost crkvene vlasti pa da postanu uredni građani – nego ih pokušavati zatrti progonima.
S Licinijem kao tetrarhom istoka izdao je 313. Milanski edikt, povelju kojom se priznaje pravo kršćanstvu na postojanje, carstvo proglašava religijski neutralnim, a kršćanima se vraća oduzeta imovina. Ustanovljena je isključiva mjerodavnost crkvenih sudova u stvarima koje se odnose na vjeru: sudbena tijela biskupa dobila su sličnu moć kao državna tijela. Državni su sudovi ostali mjerodavni za sva svjetovna pitanja. To su začeci suvremene sekularnosti.
Velika Konstantinova donacija Crkvi bila je palača u Lateranu gdje je održan Prvi lateranski koncil, a poslije je postala prva službena papina rezidencija gdje je stolovao Silvestar I.
Silvestrovo djelovanje u Konstantinovim uvjetima
Godine 314. Konstantin je sazvao Sabor u Arlesu gdje je ustanovljeno da će svi kršćani Uskrs slaviti istog dana te je osuđena donatistička hereza. Silvestar nije prisustvovao, ali su mu poslali zaključke da ih potvrdi i proglasi kao glavni crkveni autoritet.
Konstantin je godine 325. pobijedio Licinija protiv kojeg je zaratio jer ovaj nije poštovao odredbe Edikta te postao jedini car Rimskog Carstva. Iste je godine sazvao Crkveni sabor u Niceji (na kojem Silvestar nije sudjelovao, nego je poslao dvojicu legata) jer mu je bilo stalo da kršćanske sekte ne budu razjedinjene, nego da se usuglase oko formulacije vjerovanja.
Kad se car razbolio godine 336. ili 337., dao se krstiti kako bi sprao grijehe (a tada je Silvestar već bio mrtav).
U Carstvu koje je uz prethodni politeizam oslobađalo i javnost kršćanstva, Silvestar je kao rimski biskup imao mnogo lakšu ulogu nego njegovi prethodnici. Među kršćanima je bilo i dobrostojećih, a njima je Konstantin vratio oduzetu imovinu. Oni su obilno financirali Crkvu, a i car je bio široke ruke.
Silvestrova ostavština
Silvestar je poticao je izgradnju velikih rimskih bazilika. Tako je izgrađean stara bazilika sv. Petra na Vatikanu, a na Ostinskoj cesti Bazilika svetog Pavla izvan zidina. Na Lateranskom posjedu sazdana je Bazilika Presvetog Spasitelja, sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evanđelista s krstionicom. To je rimska prvostolnica. U Rimu je Silvestar gradio još i crkve na grobljima. U jednoj od njih Silvestar sahranjen uz još šestoricu papa.
U Silvestrovo se vrijeme uvelike razvijala i liturgija. Za same je obrede bila važna i njihova izvedba te je utemeljena i rimska škola crkvenog pjevanja.
Legende o Silvestru
Najprozirniji je motiv stvaranja mita oko nekog lika vrijeme. Tako naknadno osmišljeni izvori navode da se Silvestar rodio 250., a da je 303. u jeku najžešćih Dioklecijanovih progona kršćana bio – mlad svećenik… Očito je riječ o nepouzdanoj godini rođenja.
Zgodan je motiv o sposobnosti Pape da upotrebljava izvanreligijska znanja za rješavanje problema povezanih s religijom. Tako legenda o posmrtnim ostacima sv. Petra i sv. Pavla kaže da su njihove kosti, u jeku progona kršćana, iz prvotnih grobova zajedno položene u katakombe. No kosti su se izmiješale. U jednoj verziji, na dva posve jednaka dijela razdvojio ih je upravo papa Silvestar I. služeći se vagom. Druga mnogo vjerojatnija verzija kaže da je problem riješen usporedbom dužine kostiju kako bi se razdvojila dva proporcionalna kostura.
Najopasniji vid legende i naknadne konstrukcije izmišljene povijesti predstavlja krivotvorena listina Konstantinova darovnica. Ta isprava donosi priču kako je car bio zahvalan što ga je papa krštenjem izliječio od gube. Zato su se i sprijateljili.
Jedan od najvećih falsifikata europskog srednjovjekovlja
Zahvalan na izlječenju, Konstantin je Silvestru izdao Konstantinovu darovnicu: to je okolnost na koju se poziva krivotvorena isprava čiju je lažnost – prema elementima pisma i jezika – dokazao papinski tajnik Lorenzo Valla godine 1440. Unatoč tome, neki su se pozivali na njezinu vjerodostojnost sve do konca 18. stoljeća.
Sadržaj je bio iznimno važan za stoljetno nadmetanje o prvenstvu crkvenih vlasti nad svjetovnima. Naime, suprotno sadržaju Milanskog edikta, Konstantinova darovnica tobože jamči Silvestru i njegovim nasljednicima ponajprije unutarcrkveno prvenstvo s punim ovlastima nad vjerskim pitanjima, ali i prvenstvo nad svjetovnim vlastima na području svega Zapadnoga Rimskog Carstva.
Tekst je najvjerojatnije napisan tek u drugoj polovici 8. stoljeća kao uporište papinskim vladarskim težnjama. Pozivanje na zajamčenu papinu vlast nad drugim biskupima bilo je jedan od povoda Velikog istočnog raskola 1054. Papa Leon IX. i carigradski patrijarh Mihajlo I. Cerularije međusobno su se ekskomunicirali i od tada nema jedinstvenoga kršćanstva.
