Zbog Alana Forda sam, dakle, ponovno potrčala. Krenula u juriš. Poput malog djeteta. Iako nisam trebala. Pa nije to dio plana, nije to u strategiji prvog treninga. Po ps-u sam trebala hodati, a ja sam trčala kao da je pitanje života.
Okej. Imam supersavršene Reebokice u kojima se osjećam stvarno dobro i sigurno. Izabrala sam superlokaciju - svoj teren, nadomak kuće, sama odlučujem kad ću trenirati i hoće li mi itko praviti društvo, ponovila sam pravila zagrijavanja i istezanja, sve znam o tempu, ritmu i brzini koja mi treba da se vratim u formu, imam plan, cilj, strategiju. Mogu krenuti.
Bez obzira što je radni dan i poslijepodnevni sati, Maksimir je prepun trkača, šetača, kućnih ljubimaca i njihovih vlasnika, raznih rekreativaca, slučajnih prolaznika, zaljubljenih parova... Zagrijala sam se i krećem. Ne gledam nikog. Trčim. Udišem zrak punim plućima, čistim misli. Osjećam se odlično. Pobjednički. Trčim. Usput primjećujem da je šuma sve zelenija. Aplikacija na mobitelu izdajnički kaže 519 metara, osobno vjerujem da je barem dva kilometra. Ma sigurno je barem kilometar. Laže tehnika. Nikada mi nije bila sklona. A trčim po kvrgavim stazama i usponima. To se sigurno računa više.
Nakon 519 metara hodam. Iako nemam ogledalo, znam da sam crvena u licu. Potpuno. Izdajnički znoj probija, a daha uopće nemam. Niti snage. Usred šume koju dobro poznajem, usred plana koji sam si zadala. Nastavljam hodajući. Okej, idem do izlaza kod Policije, pa do Šumarskog faksa, kombinacija, hodanje, trčanje. Nije to puno. Taman za prvi dan. Cca dva kilometra valjda. Sve skupa. Hodanje i trčanje. Nije loše, govorim sama sebi. A onda se onako bezveze sjetim glupe fraze Alana Forda: Tko hoda, ne trči. I one druge: Ne predaj se nikad, osim kad moraš. Ah, taj zaboravljeni Alan Ford. Što mi je on trebao usred mog prvog prevažnog treninga. Odjednom mi se učinilo nekako bijednim ne otrčati punom snagom i krenula sam u juriš. Zašto, nemam pojma. Valjda sam sama sebi htjela dokazati da mogu baš danas otrčati kao da treniram već mjesec dana. A nisam imala forme niti za vratiti se kući hodajući. I to polako. Sasvim polako....
Zbog Alana Forda sam, dakle, ponovno potrčala. Krenula u juriš. Poput malog djeteta. Iako nisam trebala. Pa nije to dio plana, nije to u strategiji treninga. Po ps-u sam trebala hodati, a ja sam trčala kao da je pitanje života. Dojurila sam, dakle, do Policije na Šimunskoj i sjela nasred mosta. Noge su otkazale, pluća se sjetila onih nepotrebnih cigareta, mišići zablokirali, usta presušila, mozak vapio za pomoći. Okej. Kapitulirala sam. Nisam uzela vodu, ali sam imala mobitel. S.O.S poziv "dođi po mene, riknula sam".
Nikakvog rastezanja nakon trčanja nije bilo. Niti večere. Niti ručka za klince za sutra. Teška upala mišića. Svih koji postoje. I onih koji ne postoje. Višednevni bolovi. Tjedan bez visokih potpetica. "Ne predaj se nikad, osim kad moraš", rekao bi Alan Ford i dodao "I odmor je dio treninga". Poslušala sam ga. Nakratko se predala, odmorila, ali u sebi sam bila odlučna. Nema odustajanja.