Kapa mi je nabijena na glavu, rezervna duksa zakopčana do podbratka ponad nevoljene majice s flekama od palačinki. Dole je ona ofucanija od dvije trenirke i tenisice s greškom sa sniženja u Tvornici 2007., slabije korištene. Gledam pred sebe, duboko udišem i palim walkman na mobitelu gurajući sluške u uši. Da, žuljaju.
Krećem. Čovječe, sve podrhtava kao Bog pred Chuckom...
Ne, nije riječ o novom nastavku Matrixa, nisam ni Will Smith u napuštenom New Yorku, čak ni Pale sam na svijetu. Samo pokušavam realizirati prvu od pedesetak novogodišnjih odluka, jedne od većih besmislica koje si u trenucima dosade znaju priuštiti ljudi koji nisu dovoljno probitačni da ono što naume i ostvare. A ja, ja sam upravo jedan od njih, onaj koji će pijuckati pivkana u parku i komentirati zgodne komade u prolazu, koje će naposljetku odvesti agresivni seljober u bemburi.
Ukratko, onaj tko oko Božića za doručak podgrijava odojka u mikrovalnoj, a isti dan završava sendvičima s kajmakom i hrenovkama koje Junior nije dopapao – ne zaslužuje ništa drugo nego u mladu godinu ući s nasilnim topljenjem sala. Pa je jedna od odluka ona da se vratim na 89 kila.
Ostat ću bez svoje seksi izbočene orangutanske guze, a i ruke će mi se sasušit k'o bakalar, ali bar ću imati kakvu-takvu formu. Jedini je problem što sam na prvom novogodišnjem mjerenju imao 99,7 kila i što je tim gospodičnama sasvim fino u mom špeku. A kako sam već prvog prvoga prekršio odredbu pod rednim brojem 1 ('Daj popij malo šampanjca, pa Nova je!' 'Znam, ali rekao sam da neću pit... Ma ajd, živili!') i rednim brojem 2 ('Tata, je l' ostalo onog finog meseka od jučer?' 'A mislio sam da danas jedemo zdravo, juhicu, blitvu i to...' 'A tataaa...' trept trept...), rekao sam si u bradu: 'E treću nećeš zasrat, govno jedno nedosrano lijeno!'
Optrčao sam prvi krug, dobrih 250 metara. Dišem kao bronhitična gejša na aparatima, korak mi je sitan, a težak, prvi bolovi napadaju Ahilovu tetivu, ošit i stopala općenito. Trudim se odagnati misli i sjetiti se ostatka odredbi.
Svakih pola godine kad krenem trčati shvatim da nisam stvoren za to, ali kad se sve urotilo protiv mene seksualnog te elegantnog. Naime, nešto mi je početkom godine krcnulo u ramenu, i odonda nemrem plivat, a kako sam kvalitetno plivao barem dvaput tjedno – shvaćate sav moj jad i bespomoćnost. Da, probao sam popraviti rame, ali o putešestvijama hrvatskim zdravstvom nekom drugom prigodom.
Trčim. Proklinjem onaj božićni kolačić koji sam čalabrcnuo netom prije izlaska i shvaćam da sam iznevjerio i četvrtu odredbu – kako da ne opsujem kad ugazim u baru i štrcnem se u oko. Ali neke sam i ispunio, starce sam, recimo, nazvao na more, ali se ni ove godine neću ubit od odlazaka na Korčulu – prije do Minkena stignem, bem ti naše linije.
Nisam nazvao ni čika zubu da ne moram končat međuprostore nakon svakog međuobroka (možda su u rodu?!), ni one koji namještaju rame, ni stričeka za ono na 'h', a i Ventolin mi je pri kraju. Mda, mislim da mi treba jedna generalka, ali ću ipak pričekati da smijene onog čovjekolikog. Odluka da ću manje delat, a više putovat je isto fantastična, jer još nisam našao dobru vilu za sređivanje alimentacije, kredita i režija, te nekog generalnog sponzora curling kluba Čudnovati Čunjaš. Pa ako znate nekog...
Napisat ću knjigu u 2012., naravno, to je na listi od 1987., fino mi ide... Obići ću Južnu Ameriku i Antarktiku, te tako staviti recke na sve kontinente, pobijediti na drugoj, tradicionalnoj međunarodnoj Pivskoj olimpijadi (ako je organiziram), otići na koncert Nomeansnoa, SOAD-a kad se skupe i Springsteena ako će imat Pay me my money down na playlisti. Više ću se smijati i zabavljati i ići van s ekipom, i samo mljet, i sprdat se, i veselit se glupostima kao i prije.
Neću se više loše upucavat preko Fejsa. Ignorirajte me. I zaljubit ću se kao Đole, i opet ispušit, al' neka. Samo mijena vječna jest, pa makar i ona emotivna...
I, naravno, probat ću bit najbolji tata na svijetu, ili barem u prva tri. Palačinke, toplice, legići, piknici, tisuću zašto – tisuću ne znam, al' ću proguglat. I puno ljubavi i strpljenja. S mislima na mališu, skužim kako kraj mene protrčava bakica koja očigledno kasni na sniženje patlidžana na placu. Drolja dopingirana. Dobro, ceker je bio prazan, pa ono... Primam se polumrtav za ogradu, sopćem i ponosno, prvi put pogledam u štopericu. Osam minuta i dvadeset i šest sekundi, OK, misli kao žena – dakle devet. Super za prvi put.
Šepam kilavo prema doma, ponosan što sam počeo s nečim dobrim i veselim se pašteti od čvaraka. Možeš hedonista natjerati na trening, ali u duši on ostaje ono što je. Sutra atak na punih deset. Drž’te fige!
