Ispalo je da pored tolikih turista nije baš najjednostavnije fotografirati u čistom kadru bankomat postavljen u najužu ulicu u Splitu, dapače, u najužu u Hrvatskoj, odnosno kako kažu – u jednu od najužih na svijetu.
Prvo je valjalo progurati se kroz Peristil krcat turistima, sve do jugozapadnog ugla tog nekadašnjeg šetališta umirovljenog cara Dioklecijana, e kako bi se kroz Ulicu Kraj Svetog Ivana došlo do Jupiterovog hrama s kraja 3. stoljeća.
Ovog puta nije nam predmet obilaska i zanimanja bio hram što su ga rani kršćani u 6. stoljeću prenamijenili u krstionicu Svetog Ivana. Cilj nam je bila najuža ulica u Splitu, popularno znana kao "Pusti me proć'" i njen suživot s bankomatom koji na njenom istočnom kraju već neko vrijeme slovi za egzotičnost čija misteriozna svrha privlači sve veću pažnju prolaznika.
Bankomat je egzotičan zato što je ulica "Pusti me proć'" široka samo 70 centimetara, što smo izmjerili na licu mjesta. S jedne strane Jupiterov hram na povišenom, ispred njega jedna od 12 egipatskih sfingi starih oko 3500 godina što ih je Dioklecijan praktično ukrao za svoju Palaču kao ukras, s druge strane gotička peterokatnica…
A usred svih tih građevina i artefakata čija se starost mjeri u milenijima - bankomat. Šinjorinu koja je strpljivo sjedila za stolom za naplatu ulaznica u Jupiterov hram, pitali smo je li primijetila uspijevaju li turisti uopće koristiti taj siroti stroj na ulazu u prolaz od 70 centimetara? Primijete li ga uopće?
"Primijete ga, da. Ali, nije baš da ga koriste", kazala nam je.
I? Što kažu?
"Pitaju je li i bankomat antički", odgovorila nam je sasvim ozbiljnog lica.
Zezaju se, naravno. Zar ne? Hm… Zezaju li se?
"A šta ja znan, nadan se da se samo zezaju. Ima ih koji to pitaju. Mogu se samo nadat da se zezaju. A opet, ko će ih znat. Bude tu svakakvog svita. Evo, bila je ta jedna turistkinja koja je ovdje došla i pitala da je je li ovaj Jupiterov hram izgradio Jupiter", otkrila nam je djelić svoje sezonske svakodnevnice:
"Ma da. To me je ta gospođa pitala najozbiljnije. Tako da, kad me pitate zezaju li se oni kad pitaju je li i bankomat antički, evo ja stvarno više nisan sigurna."
Rekla nam je da je to samo jedno od pitanja takve kategorije. Rekla nam je i to da bankomat tu stoji već najmanje godinu dana, ali da ga sve donedavno nitko nije posebno obadavao osim tih nekoliko turista s pitanjima o njegovoj povijesnoj vrijednosti, a nije primijetila niti da ga se nešto posebno koristi.
Uostalom: "Pa neko vrime nije radija, pa su ga popravljali…" U svakom slučaju, osim ljeti kad se ljudi s njime masovno (valjda) sprdaju, bankomat smješten samo koji metar udaljen od stražnjice drevne crnogranitne Tutmozisove sfinge, uglavnom broji svoje dane u miru.
To međutim apsolutno ne vrijedi za svu silu bankomata koji su se zadnjih godina namnožili po Dioklecijanovoj palači otprilike istim onim brutalnim tempom kojim su turisti pohrlili u najveći grad Dalmacije, na radost onih koji na njima zarađuju, na užas domorodačkog stanovništva Dioklecijanove palače koje svjedoči gužvama, noćnim bljuvanjima, zapišavanju drevnih kaleta, partijanju…
Proguravši se kroz Ulicu pusti me proć', zapravo prolaz kojem službeni naziv niti ne treba jer tu nema baš nikakvog broja, ničega, izbili smo u nekoliko koraka na Širinu Filipa Grabovca sa stolovima koji su čekali goste za ručak. A odmah preko, ironično – odmah pored jednog od izloga Restorana Jupiter, naletjeli smo na još jedan bankomat, tek par desetaka metara od onog prvog.
Svoj kratki pregled Dioklecijanovih bankomata započeli smo još nešto ranije, još kod zapadnih, Željeznih vrata Palače, gdje smo ih na uglu Narodnog trga i Ulice ispod ure na samo osam metara razdaljine nabrojali čak osam.
Jednog ozbiljnijeg domaćeg gospodina pitali smo što misli, onako otprilike, koliko bi sada moglo biti bankomata po Palači?
"Ma, ima ih sto!", odmahnuo je rukom, "Ko će to više znat!? Sve je pop***!"
Naravno da ih nije bilo sto, ali još i prije nego što smo kroz Krešimirovu, povijesni "decumanus" izbili na Peristil, na uglu smo naletjeli na još jedan. Valjda ako netko, pored ona tri na osam metara razdaljine niti pola minute hoda ranije, opet zatreba nešto gotovine.
Čim se odatle skrene u Dioklecijanovu, u povijesni "cardo", samo nekoliko koraka od prethodnog stroja za keš, odmah na početku postavljen je još jedan. A na pola Dioklecijanove, postavljena su još dva bankomata, suprotstavljena dijagonalno, skoro licem u lice, kao da jedan na drugog reže konkurentskim logoima novčarskih tvrtki koje su ih tu instalirale.
Riva je, pak, posebna pjesma i na njoj, samo na onom dijelu koji se pruža uz samu Palaču, uočili smo ih 13, a ne bismo baš dali ruku u vatru da nismo kojega previdjeli.
