Trend iseljavanja Hrvatskoj nije stran - danas se na taj potez ne odlučuju samo pojedinci već i obitelji s djecom. Razloga za odlazak je mnogo. Neki odlaze jer nisu u mogućnosti pronaći posao u struci, drugi su nezadovoljni općim stanjem u državi. Stoga neki sreću traže u drugim državama svijeta. Švicarska, Njemačka i Irska samo su neke od njih. Ipak, postoje i oni koji se odluče vratiti. Upravo je to priča jedne zagrebačke obitelji, prenosi Slobodna Dalmacija.
Josip i Karolina Dević su se sasvim slučajno odlučili za život u inozemstvu sa svojom tromjesečnom kćeri Korinom. Josip je inače tehničar za računalstvo, ali je radio kao fitness-trener i zaštitar u casinu, dok je njegova supruga Karolina bila zaposlena u ugostiteljstvu, iako je po struci geološki tehničar.
"Prijatelja koji je duže radio u Danskoj sam u šali upitao: 'ima li posla za mene?', a nakon nekoliko tjedana shvatio sam da bi to mogla biti i dobra ideja", rekao je Josip Dević.
Odlučili su se započeti novi život u Kopenhagenu.
Prilagodba im nije bila teška, kaže Josip, jer su njihovi običaji slični našima, a uz to se i osjećaju sigurno jer je svaka kuća opremljena protuprovalnim sustavom i obaveznim kamerama. Problema ipak ima, a najveći su predrasude.
"Ako ste turist i govorite engleski, prihvaćeni ste sto posto pa komunikacija nije problem, ali čim se sazna da ste u Dansku došli živjeti i raditi, njihov stav postaje odbojan i ponekad grub. Ne mogu reći u svakom slučaju, ali smo to mogli doživjeti barem u pola kontakata koje smo ostvarili", rekao je Josip Dević.
U usporedbi dva glavna grada Europe Josip zaključuje da je noćni život Danske puno življi te da su gradske ulice pune bez obzira na godišnje doba. Osim toga, bicikli su veoma česi. Iako smatra da su Danci liberalniji od Hrvata, njihovu djecu vidi kao razmaženiju.
Važno pitanje je naravno i ono stambeno.
"Najam jednako uređenoga stana u Zagrebu i Kopenhagenu ovdje bi bio i po pet puta skuplji, zato često studenti ili oni koji su tek došli uzimaju stanove zajedno s nekoliko prijatelja kako bi podijelili troškove najma i režija", rekao je Josip.
Sve ovo utjecalo je na njihovu odluku da se ipak vrate u Hrvatsku. Najviše im, kažu, nedostaje crkva i roditelji, ali i banalne stvari kao što je čuti 'dobar dan' na ulici ili u trgovini.
"Najviše nam je nedostajala crkva, isto tako i roditelji, ali sjećam se prvog osjećaja nostalgije, ono što to točno znači, taj jednostavni osjećaj banalne stvari od samog pozdrava 'Dobar dan!' u trgovini ili na ulici. A onda one bitne sporedne stvari, poput kave s prijateljima, što je kod nas sasvim uobičajeno. U Danskoj je čak čudno nekoga pozvati na piće ako nemate neki poseban razlog za to", izjavio je Josip i daje savjet svima koji razmišljaju o životu u inozemstvu.
"Odselite se samo ako ste vani pronašli odličan posao, koji je O.K. plaćen ili nije težak, a ako je težak, neka je onda dobro plaćen. Ne dajte se iskorištavati za minimalac vani jer minimalci bilo gdje su samo to - ono minimalno za preživljavanje. Isto je u svakoj državi. I nemojte raditi za Balkance vani, njima je svaka plaća koju vam daju prevelika", rekao je Josip.
Na kraju se čini da stan i dobra plaća nisu dovoljni da bi nadomjestili prijatelje i rodbinu.
"Inače kako volim reći u šali: "U Hrvatskoj imaš sve osim novca, a u Danskoj nemaš ništa osim novca." Šalu na stranu, nije tako kaotično, ovdje nam je stvarno dobro, plaća i kuća su super, samo nam uvijek nedostaje naš dom pa nam je cilj vratiti se", rekao je Josip.
