John Migliaccio ronio je blizu obale New Jerseyja vjetrovitog srpnja dok je bio na fakultetu. Voda je bila uzburkana, a vidljivost je bila toliko loša da nije mogao vidjeti 3 metra ispred sebe. Nakon otprilike pola sata počeo je teško disati. To je bio znak da se njegov spremnik za zrak prazni.
Bio je udaljen oko 100 metara od obale i, uz jake valove, gutao je puno slane vode. Grlo mu je počelo gorjeti, a počelo mu se i vrtjeti u glavi jer je hiperventilirao.
U tom su trenutku stvari za Johna postale pomalo maglovite. Sjeća se da se bojao kako je previše iscrpljen da bi plivao, a onda je odjednom bio visoko iznad oceana, gledajući dolje u crno tijelo u vodi.
'Bilo je ugodno i spokojno'
"Osjećao sam apsolutni mir i spokoj. Nisam se imao zbog čega brinuti. Sve će biti riješeno. Sjećam se da sam se u tom trenutku osjećao kao da je sve gotovo i osjećao sam se vrlo mirno. Osjećao sam kao da se mogu odmoriti, kao da više ne moram plivati. Bilo je to olakšanje. Kao da sam pustio sve", ispričao je za MBG.
"Na plaži su bila još dva ronioca. Izvukli su me iz vode, ali nisam disao. Otvorili su jaknu mog mokrog odijela i nisu mogli pronaći otkucaje srca. Jedan momak počeo mi je davati umjetno disanje, a drugi je pritiskao moje srce. Nikad prije ovoga nisam razmišljao o smrti. Imao sam samo 17 godina. Što sam znao? Ali onda doživite to iskustvo i ne osjećate strah od smrti, ako je to umiranje. Jer nije bilo loše. Bilo je lijepo. Bilo je mirno. Osjećao sam se kao da će me sve nositi sa sobom, a da ništa ne moram raditi, da se ne moram brinuti ni o čemu", opisao je.
"Jednostavno sam imao taj osjećaj tame. Bilo je ugodno i spokojno. Život mi nije prošao pred očima. Nisam otišao u raj, nisam otišao u pakao, nisam otišao u limb. Nisam nikamo otišao. Ja to zovem mirovanjem. Rekao sam si: 'Ovo i nije tako loše ako je to to'" , otkrio je.
Više se nije bojao umiranja. Kad mu je djed nakon toga umro, John kaže kako je to puno lakše prihvatio nego ostali članovi njegove obitelji i uvjeren je kako će svijest o mirnom konceptu umiranja kod njega potrajati zauvijek.
Kako smrt mijenja stav o životu
"Moja procjena značenja iskustava bliskih smrti, odnosno kliničkih smrti za odnos uma i mozga i za ono što se u konačnici događa nakon smrti temelji se na desetljećima provedenih istraživanja, ali to su samo moja mišljenja o onome što dokazi pokazuju", objašnjava psihijatar Bruce Greyson.
"ako mislim da imam prilično dobre dokaze koji podupiru moje procjene, znam da neki ljudi mogu te dokaze tumačiti drugačije i da novi dokazi mogu pokazati da griješim. No postoji jedna stvar u koju sam siguran, za koju su dokazi ogromni, a to je učinak kliničke smrti na stavove, uvjerenja i vrijednosti ljudi", istaknuo je dodaj kako bi volio da ljudi cijene preobražajnu snagu ovih iskustava.
"Moje i istraživanja drugih otkrila su znatno nižu anksioznost zbog smrti kod ljudi poput Johna nego kod ljudi koji su se približili smrti bez prethodnog iskustva 'umiranja'. Iskusni ljudi imaju manje straha od smrti i umiranja. Oni često govore o smrti kao o ulazu u drugu vrstu života", dodaje.
Čak 86 posto ispitanika koji su sudjelovali u njegovu istraživanju je reklo da se manje plaši smrti nakon iskustva u kojem su joj se približili. Čak i oni poput Johna, koji ne prijavljuju 'posjet raju' ili 'viđenje Boga' ili 'tunela svjetlosti' u svojim iskustvima, šire uvjerenje da nema razloga za strah od smrti kad ona dođe.
Sarah je također opisala pronalaženje utjehe u smrti nakon što je umalo iskrvarila u 23. godini tijekom porođaja.
'Poslije se više nisam plašila umiranja unatoč teškoj bolesti'
"Moje će iskustvo biti sa mnom uvijek. Nisam bila blizu smrti, bila sam mrtva, klinički mrtva, s medicinskim dokazima koji dokazuju tu činjenicu. Od tada mi je to iskustvo često predstavljalo utjehu. Naučila sam mijenjati svoj životni stil prihvaćajući svoju kroničnu bolest. Ali nikada se, čak ni u moje najgore vrijeme, nisam bojala umiranja. Osjećam da mi je ovaj nedostatak straha stostruko povećao uživanje u životu", kazala je Sarah.
Kad joj je kasnije dijagnosticiran rak, tijekom njene operacije, i nakon nje, nikada nije zaboravila kakav je osjećaj biti mrtav.
"Moja smrt mi je uvelike poboljšala život. Znajući da ću biti zaštićena i dobrodošla, da je umiranje lijepo i potpuno mirno, nemam straha. Toplina, privlačnost, dobrodošli zagrljaj tih ruku u tunelu uvijek su uz mene. Za mene nije bilo tranzicije. Nisam vidjela kako napuštam svoje tijelo i lebdim prema gore. Bila sam tamo, u tunelu, na kraju tunela. Umiranje je bilo lijepo, mirno i graciozno. Bila sam mrtva. Ja znam istinu. I ne bojim se", opisala je za MBG.
