Maja Marić je sa svojom mladom obitelji iz Slavonskog Broda preselila u Njemačku, a svoja iskustva iz Kölna (ona pozitivna, ali i ona negativna) dijeli na svom blogu.
"Zgode i nezgode male obitelji, tek doseljene u veliki grad, nepoznatu zemlju i šaroliko društvo u potrazi za avanturom i širenjem obzora", stoji u opisu ovog bloga.
Njezin posljednji post, u kojem piše u 'drugoj strani medalje' onoga kada spakirate kofere i odete u potragu za boljim životom, prenosimo u cijelosti.
"Od kada sam počela pisati blog, forsiram samu sebe da budem u potpunosti iskrena. Volim vjerovati da je to jedna od mojih najvećih kvaliteta - nazivam stvari pravim imenom. Nekad to sugovorniku nije baš najsretnija kombinacija, ali smatram da se radi toga nemam zašto ispričavati. Čemu se ispričavati ako govorim istinu? Tako nekako i ovdje pokušavam ne ići linijom manjeg otpora, ne prepustiti se struji već promišljeno i svjesno govoriti istinu. Bar moju stranu istine. Tako ni u ovom iskustvu ne želim ništa preuveličavati niti umanjivati. Još manje preskakati. Možda je to neka vrsta autoterapije. Možda samo ne želim mazati oči nikome, prvenstveno sebi.
Od kada smo došli, sve je pozitivno. Najnegativnija stvar koja nam se dogodila je ta što nam je privremeni smještaj previše dobar pa smo tužni jer nećemo sigurno skoro naći tako dobar stan. Da, #firstworldproblems, sve znam i posipam se pepelom. Naravno da sam sretna jer je to 'najgore što nam se dogodilo' (Do sada! Da ne bi bilo...) Ali to ne znači da je prijelaz lak ili bezbrižan ili pun malih duga koje izlaze iz mekanih roza pjenastih oblačiča dok ih preskaču jednorozi i kakaju šljokice. Vjerujem da ste do sada shvatili metaforu. Kako mi je ovdje? Generalno jako dobro, osjećam se preporođeno, chillam, uživam u djetetu, novom ambijentu, šetnjama s mužem i tako dalje i tako dalje. Male stvari čine život pa tako i kava u botaničkom vrtu, često gledanje tuljana kako se igraju u zoološkom, Moranino glasno smijanje i bose nogice na pijesku na igralištu. Kako mi je ovdje kad padne mrak i dijete zaspi? Teško je.
Teško mi je jer sam svjesna toga da je ovo još 'honeymoon' faza i da pravi posao ulaska u život tek dolazi. Teško mi je jer neizvjesnost koja oslobađa, u tamnim trenutcima poprilično guši. Teško mi je gledati dijete kako prilazi na igralištu SVAKOM djetetu sa širokim osmjehom i bogatim rječnikom - da bi ju gotovo svako dijete blijedo pogledalo. Teško je znati da nekad moram izaći iz ove zone u kojoj sam simpatična strankinja koja upoznaje grad sa divnim djetetom. I ne zna ništa jer 'nisam ja odavle, ja sam tu biciklom' pa lako nastavim svojim poslom. Znam da taj period nekad mora stat. I što onda? Vrtić, odbijanja, jezična barijera, pedijatri, nostalgija za obitelji i poznatim okruženjem, škola, javni prijevoz, učenje, lupanje glavom o zid i umor, umor, praznina.
I srce mi se slama kada pokušavam izmisliti nove igre, nove načine zabavljanja, nove fore za zabaviti Moranu - da zaboravi da smo same. Svaki puta kada kaže 'Ma gdje mi je ta baka otišla?' i tužno zacvili 'Neću ovu kuću, hoću onu drugu, gdje mi je Mačak', pomislim da se nikada neće naviknuti i da će ju to slomiti. Želim ju dati u vrtić da se ima s kim igrati. Prestravim se kad pomislim na vrtić i prilagodbu na društvo koje ne priča njenim jezikom. U isto vrijeme želim i raditi, ali želim ići i na tečaj, želim istraživati i lunjati okolo, želim sjeditikod kuće i gledati kroz prozor. Na trenutke se želim uključiti u sve i odmah, na trenutke ne želim uopće izaći na ulicu.
Svi koji su vani već netko vrijeme dočekat će me s utješnim 'samo naprijed!' Sve ja znam, da ne treba odustati, da je početak najteži, da je sve ne kraju vrijedno truda. Jasno mi je to. Ali pomalo je zastrašujuće kad stojiš na ničijoj zemlji čekaš. Čekaš u tunelu da te vlak lupi. Znaš da dolazi. I sad samo možeš čekati. Možda preuveličavam, kao i obično. Možda ću se naoružat i pripremit za borbu stoljeća, a dočekat će me slovenski trodnevni rat. Samo mogu vam reći da mi nije svejedno biti u ovom međuzemlju, prostoru o kojem rijetki razgovaraju, kada si napravio najteži, razvikani korak i - otišao. Ali još nisi u potpunosti stigao. Puno je pitanja, puno iščekivanja, a sve to puno je teže za podijeti s djecom. Jer svi strahovi vezani su prvenstveno uz njih - ako oni nisu sretni, čemu onda sve ovo?!
Naravno da ležim ponekad noćima budna i razmišljam zašto mi nije bilo dovoljno biti 'svoj na svome', biti 'prvi u selu prije nego zadnji u gradu'? Ne znam, valjda sam jednostavno takva. Samo se duboko nadam da će sve ovo biti vrijedno onoga što tek dolazi. A onda sunce izađe, Morana i ja se prošetamo po perece i dok sjetimo u zelenilu, na tren mi se učini da je sve to već ovdje i da je dovoljno vrijedno.
Vidjet ćemo s vremenom."
Tekst je u potpunosti prenesen s bloga #misusovo Maje Marić.
