O dunavskoj nemani postoje priče duž čitave moćne rijeke, no nigdje predaja nije tako duga i čvrsta kao u srpskom Smederevu. Tamošnji riječni ribari, alasi, već stoljećima prenose legendu o Kemzi, čudovištu iz dubina koji vreba ribare i kupače.
Niko ne zna kada se Kemza prvi put spominje , ali sudeći po imenu koje bez sumnje turskog korijena, seže u doba kada je tim prostorima vladalo Osmansko carstvo.
Tada, pretpostavljaju etnolozi, prerađen neki od slavenskih mitova o vodenim duhovima, prenosi Blic. O Kemzi je pisao i povijesničar dr. sci. Leontije Pavlović, priznati tumač tradicije smederevskog kraja, opisavši ga kao oličenje zla koje "vreba priliku nekoga udaviti, namamiti i odvući ribare i kupače u virove gdje repom zaplete žrtvu, kojoj poslije nema spasa".
Riba ili čovjkoliko čudovište?
Priče onih koji su navodno doživjeli bliski susret uvelike se razlikuju. Prema nekima Kemza je nalik golemom somu pokrivenom muljem i travom. Drugi tvrde da je sličniji čovjeku, ali s kandžama i dugim repom. Svima je zajednička samo mahovina kojom je prekriven.
"Naravno da ga nitko nije vidio, bar ne skorije, a naši stari su se, ako ništa drugo, pričama o Kemzi lijepo zabavljali" kaže umirovljeni inženjer Nikola Tasić Cale, sin čuvenog smederevskog alasa Drage Caliona, i sam dugogodišnji ribar.
Rogovi u mreži
Cale prepričava dogodovštine generacija smederevskih ribara, među njima i onu kada se usred noći ribarima u mrežu zaplelo nešto i počelo da lupa po čamcu. "Onako, u mrklom mraku, kada ne fali mnogo da jezive priče ožive, dovoljno je bilo da netko vikne: „Kemza!“. Alas koji je izvlačio mrežu bio je spreman presječi uže i pozdraviti se i s ostatkom ulova i s nikada jeftinom mrežom a sve što je vidio je poveći gusan koji se zapleo i krilima treskao po čamcu i vodi stvarajući nesnosnu buku", kaže Cale.
Još su gore prošli drugi koji su, opet po mraku, vadili mrežu iz koje su izvirili rogovi. Kemza! Njima se pak neki nesretni srndać, preplivavajući Dunavac, zapleo u mrežu.
"Sve to je našim starima bio povod za šale, od kojih su neke iziskivale dosta truda, ali im nije bilo teško potruditi se jer su poslije godinama o tome pričali" objašnjava Kosta Maksimović, koji je također iz stare alaške obitelji.
Ne treba puno da jeza oživi
"Tako su jednom na Adi, nekom ribaru koji je tu došao loviti, dok ovaj nije gledao, ispod vode privezali čamac konopcem za drvo. Kada je sirotan, još se nije bilo razdanilo, podigao sidro i krenuo preko Dunava, poslije nekoliko metara čamac mu je stao na mjestu - umalo nije ispao. Ovi su sa obale povikali da ga drži, tko drugi nego Kemza. Ako nije ispao kad je čamac zakočio, sad je bio spreman iskočiti..." prepričava Maksimović.
Za razliku od daleko popularnijeg čudovišta iz Loch Nessa, Kemza nikada nije stekao popularnost. Jedan od razloga je što nema snimaka, čak ni mutnih, kakvi su proslavili njegovu kolegicu Nessie. Za jednu jedinu fotografiju iz 1938. za koju se sumnjalo da mogla prikazivati legendarnog Kemzu, ispostavilo se da prikazuje dijete koje vršom lovi ribu.
A otkako je ovladala digitalna tehnologija i svaki mobilni može uhvatiti dunavsku neman – Kemza se nije pojavljivao. A i ljudi danas sve manje njeguju legende. Suvremeni smederevski alasi ne troše vrijeme na praktične šale, a prema vlastitim riječima više se plaše da će u mreži naći davljenika, nego od Kemze.
