"Život mi se promijenio u trideset i prvoj godini, 29. prosinca 2002., kada je veliko otkriće stubokom promijenilo moj način razmišljanja. Vozili smo se iz Alcama, grada u kojemu živim, u smjeru Palerma; na mjestu vozača bila je moja žena Daniela, a uz nju moja mama. Za putovanje je bio 'kriv' brat Ferro, isusovac s kojim sam se neko vrijeme družio i koji je inzistirao: “Francesco,” rekao mi je, “vrijeme je da pođeš u Palermo, u crkvu u Noceu u kojoj je otac Matteo La Grua. Samo ti on može pomoći.” Šezdeset kilometara koji su nas dijelili od našega cilja nisu bili laki. Bio sam uznemiren. Teško sam disao i govorio bez kraja i konca. Nadugo i naširoko vodio sam monologe koje je bilo teško razumjeti. Na sve sam načine nastojao ogorčiti one koji su se nalazili u autu sa mnom. Dakako, nisam išao u Palermo protiv svoje volje, ali istodobno sam se bojao i htio sam se vratiti natrag. Nešto me je uznemiravalo. Okretao sam se čas desno, čas lijevo, ali dobro znam da se to nešto nalazilo na točno određenu mjestu: unutar mene. Moja je žena motrila cestu i nastojala je ne slušati me: mora pod svaku cijenu stići na odredište", piše na početku svoje nesvakidašnje ispovijesti Vaiasusa, koji je u dodir sa sotonizmom došao kao četverogodišnje dijete, za vrijeme boravka njegove obitelji u SAD-u, kada je ga je majčina prijateljica odvela na sotonističku 'crnu misu', posvetivši ga Sotoni, iz osvete zbog lošeg supruga kojega joj je preporučila Francescova majka. Dječak je vrlo brzo obolio od astme, a nakon toga slijedio je čitav niz tegoba, koje su doslovce eksplodirale u njegovim tridesetim godinama.
"Francesco je podnosio i fizička i psihička trpljenja. Bronhijalna astma; one respiratorne krize koje su počele u dobi od četiri godine i koje su se godinama ponavljale svaka četiri sata; neprestani bolovi u listovima koji mu nikada nisu dali mira i u vezi s kojima liječnici nisu ništa mogli učiniti; problemi sa zubima i desnima koje su se povlačile sve do korijena zubi; alergije na koži s ponekad nepodnošljivim svrbežom; trajan osjećaj nemira; poteškoće s probavom; snažni bolovi koji su mu probadali cijelo tijelo; trans s bolnim kricima koji su potresali svakoga tko bi se našao u blizini i koji su posvuda prodirali, i kroz zidove kuća; one praznine u sjećanju; oblik usnoga herpesa; veoma bolna upala uha; brbljavost s beskonačnim ponavljanjem riječi bez ikakva smisla; snažni bolovi u glavi, u trbuhu, u gležnjevima, u testisima, na licu, na vratu, a koje je izazvao zloduh u obliku pasa, mačaka, ljudi; udarci po čitavu tijelu; dugi sati iznenadna, nepredvidiva i silovita padanja u trans kada bi zauzimao neprirodne položaje tijela i izvodio neprirodne pokrete nakon čega bi uvečer bio potpuno iscrpljen, kao što je iscrpljena bila i Daniela, njegova žena, kojoj je Francesco u jednomu trenu morao reći: “Ma kako još možeš biti sa mnom?”; ona čista, nepatvorena mržnja, baš kao da je iza njegovih očiju izvor koncentrirane, praiskonske mržnje; velike poteškoće u primanju tijela Gospodinova; neobični pokreti za vrijeme euharistijskih slavlja na kojima je sudjelovao, a koji su rastresali sve prisutne – svjedoči jedan od svećenika koji je priskučio u pomoć Vaiasusi, fra Benigno, franjevac obnove, egzorcist nadbiskupije Monreale, povjerenik Sicilijanske biskupske konferencije za formaciju sicilijanskih egzorcista.
Knjiga obiluje desecima užasavajućih opisa opsjednuća i pokušaja oslobađanja, jer su se Vaiasusom bavili mnogi talijanski egzorcisti, od kojih je jedan bio čak biskup-egzorcist te najpoznatiji egzorcist na svijetu, p. Rufus Pereira, koji je imao oko 50.000 egzorcizama, ali je rekao da se s tako teškim slučajem, kao što je ovaj, nikada nije sreo u svojoj praksi.
Vaiasusa svjedoči kako su prve naznake problema došle s odbojnošću prema svetome, čemu nije pridavao veliku pažnju. No zainteresirao ga je jednom zgodom, na izletu, susret s jednim redovnikom koji se bavio iscjeljenjima i ozdravljenjima. Kada su počeli zajedno moliti i kada su došli do toga da Vaiasusa mora izgovoriti da se odriče duha spiritizma, on jednostavno nije mogao izustiti te riječi. Doduše, nakon te zajedničke molitve, nestala je tjeskoba koja ga je pratila godinama. Uslijedili su susreti i molitve otklinjanja, Vaiasusa je doživljavao razne tegobe, od probavnih preko glavobolja, gubeći sve više i više kontrolu nad sobom.
"U jednomu trenutku, gurnut tajanstvenom snagom, s nečuvenom silovitošću skačem na noge. Skupljenih nogu skačem po cijeloj sobi. Sada vidim sve, svaki predmet, premda je moj um, to jasno spoznajem, još uvijek zarobljen u staklenoj urni. Sada sam veoma snažan. Moje tijelo ima novu energiju. Osjećam se nepobjedivim. Ja sam lav i moj bijes ništa ne može svladati. Moje lice gubi normalne, prirodne crte. Oči su mi raširene, obrve postaju ogromne. Spreman sam rastrgati svakoga tko se nađe preda mnom. Moj je razum tu negdje, sa strane: nemoćan nazoči preobrazbi mojega tijela i mojih osjećaja. Duboka mržnja. Prema bratu Ferru osjećam duboku mržnju koja se okreće i protiv moje mame i mojega brata. Mišići na mojemu licu miču se desno i lijevo i ne mogu učiniti ništa da ih zaustavim. Iz mojih usta izlaze strašni urlici. Glasnice su mi napete, ukrućene. Što je to u meni? Šuma. Ne znam kako drukčije definirati ono što se mahnito uskomešalo u mojemu tijelu, potresajući ga u dubini: šuma nastanjena okrutnim životinjama. Skačem s jedne na drugu stranu sobe poput nemirna boksača u ringu. Jak sam, veoma snažan. Mrzim sve i svakoga. Nemoguće me je zaustaviti. Beskorisno je pokušati me zadržati. Majka plače. Brat bi htio pobjeći, ali ne može: skamenjen me promatra, ne zna što bi mislio. U njemu su samo čuđenje i strah, velik strah. Skačem s poda na kauč, gore pa dolje, u neprestanu pokretu. Brat Ferro pokušava nešto učiniti. Nastoji me uhvatiti za ruku, ali opazio sam njegov pokret i odgurnuo ga prema jednomu zidu sobe. On ipak ne odustaje te kaže: “Zazivam ovdje nebeske anđele, svece, sv. Mihaela arkanđela. Opkolite ga.” Ali još sam snažan. Zadajem mu dva udarca i razbijam mu naočale", piše Francesco Vaiasusa, koji u susretima s drugim svećenicima egzorcistima ima velike reakcije i odmah ih počinje vrijeđati glasom koji nije njegov.
"U maloj sobi ostajem sam sa svojim bratom koji me dopratio. Sam sâm u iščekivanju da onaj koji je u meni, a kojega doživljavam kao svojega neprijatelja, istupi naprijed. Tek što je don Angelo ušao, počelo je moje ludilo. “Don Angelo, što misliš učiniti? Ti si nitko, ti si samo žderonja, po imenu i životu! Ti si budala!” Skačem s jedne strane sobe na drugu. Jednim udarcem noge gurnuo sam kauč prema njemu; mali trik da stavim pregradu između nas dvojice. Jer premda ga nastavljam vrijeđati – “Ti si nitko i ništa!”, i: “Ja sam knez ovoga svijeta, a ti si nitko i ništa!” – očito je: ja se bojim njega, a ne on mene. Don Angelo još nije učinio ni jedan pokret. U jednomu času učini malen, gotovo neprimjetan korak prema meni. Od toga koraka počinjem drhtati: bojim ga se, strašno ga se bojim. “U ime Isusa Krista, odlazi!” viče on. Drhtim i istodobno se počinjem bacati s još većom žestinom. “Prestani, ružna popino! Ne približavaj se jer ću ubiti Francesca!” Don Angelo ne reagira, ali ostaje usredotočen na svaki moj pokret. Stoji preda mnom posve uspravan. Njegov stav, njegov mir, njegova uspravnost, razdražuju me, a nadasve me straše.
Potom uzima u ruku malenu bočicu blagoslovljene vode. Škropi njome u mojemu smjeru. Voda pada na tlo prije nego što dođe do mene. Ali ipak ima učinka: postavila je između mene i njega barijeru koju ja savršeno razaznajem kao barijeru od vatre. Osjećam se zarobljenim i izgubljenim: iza mene, poput konopca u boksačkomu ringu, nalazi se zid sobe koji me priječi, a ispred mene je traka vatre: potpuno sam opkoljen. “Vatra! Vatra!” urlam. “Gorim!” Neočekivanom energijom uspijevam preskočiti na drugu stranu vatre i izići iz zatvora u kojemu sam bio zatvoren.
Ali moja muka nije završila. Preda mnom se, osim vatre, i sada puno bliže, nalazi don Angelo. Promatra me, potom se okreće prema pokrajnjoj niši izdubljenoj u zidu i uzima u ruku veliku bocu koja sadrži nekoliko litara blagoslovljene vode. Potresen u dubini, gubim svu snagu. Padam na pod, posve mokar i bez snage. I počinjem vikati: “Angelo, Angelo, ne znaš što si mi učinio! Ne znaš što si mi učinio!” No Angelo ne odgovara. “Angelo, Angelo, moram ti reći što si mi učinio jer ti to ne znaš! Uništio si stablo astme!”, piše Vaiasusa, koji na mnogo mjesta svjedoči kako su mu pomagali sveci, osobito otac Pio iz Pietrelcine i Ivan Pavao II. Dakako, tražio je i liječničku pomoć, ali oni mu nikako nisu mogli pomoći. Posebno je teško bilo kada su ga tegobe stizale na poslu, u galeriji koju je držao sa svojom suprugom Danielom, a najteže trenutke provodio je u svome stanu.
"Mnoge sate provodim ležeći u kući, na podu. Sati potpuna transa. Ponekad imam snagu stotinu krvoločnih zvijeri. Ponekad sam nijem, nepokretan, poput mrtvaca. Ako se mičem, zauzimam nenaravne položaje. Izgledam poput životinje. Bivam odbačen kraj hladnjaka, s nogama u zraku, izgledam poput lutke koja je tu slučajno ostavljena. Daniela i moja mama pomažu mi i mole se za mene. Ponekad ih motrim pogledom čiste, nepatvorene mržnje. Kao da je negdje unutar mojih očiju izvor koncentrirane mržnje, praiskonske mržnje.
U tim se trenucima moj vrat nerazmjerno napuše, kao da će eksplodirati, a potom se odjednom ispuše. Usne mi se povlače unatrag: pokazujem zube, sve zube, sve do umnjaka.
Ako govorim, ispuštam opsesivne i razorne krikove. Urlici koji pogađaju one koji se nalaze oko mene i prodiru posvuda, i u same zidove kuće", piše Vaiasusa o svojim nevjerojatnim iskustvima, koja se od sljedećeg tjedna mogu pronaći i u knjizi na hrvatskom jeziku, u izdanju Verbuma.
"Čitajući ovu knjigu, mnogi bi mogli pomisliti kako je riječ o slučaju psihopatologije. No takvi bi trebali objasniti kako to da je Francesco postupno došao do potpuna ozdravljenja, a da se prethodno nije podvrgnuo nikakvu farmakološkomu ili psihoterapeutskom liječenju. Najrazumnije objašnjenje jest da je Francesco bio žrtva đavolskoga mučenja, uz to što je bio i žrtva đavolskoga opsjednuća. Opsjedajući ga, đavao je suspendirao samo njegovu volju, ali ne i njegov razum i sjećanje. To je omogućilo Francescu da bude promatrač onoga što se događalo u njemu i da se svega sjeća s dojmljivom jasnoćom. To mu je pomoglo da sve napiše u ovoj knjizi koja će zasigurno pomoći brojnim osobama: bilo onima koje su otvorene mogućnosti postojanja đavla i njegova izvanredna djelovanja, psihijatrima, ali i biskupima. Prvi će, čitajući ovu knjigu, imati mogućnost da bolje shvate kakva sve trpljenja zloduh može zadati čovjeku. Danas Francesco nema više takvih trpljenja. Sve je prošlo, ostalo je samo sjećanje. To treba zahvaliti ne liječnicima ili lijekovima, nego snazi koju je Isus Krist dao Crkvi, naime snazi da izgoni zloduhe, snazi koju danas imaju svećenici koji po odredbi svojih biskupa vrše službu egzorcista", piše fra Benigno, koji je otpočetka pratio Francesca Vaiasusa.
