Prema praznovjerju, ugledate li pauka na Noć vještica, to je zapravo preminula voljena osoba koja vas promatra i želi se uvjeriti da je s vama sve uredu. Jer te noći, prema drevnoj keltskoj mitologiji, briše se granica između našeg svijeta i onostranog.
Noć vještica temelji se na Samheinu, blagdanu kojim su drevni Kelti slavili kraj radova i skupljanja plodova te početak hladnoga vremena. Slavio se točno između jesenske ravnodnevnice 23. rujna i zimskog suncostaja, 21, prosinca, a dolaskom Rimljana i julijanskoga kalendara, ustalio se datum 1. studenog.
Ta keltska Nova godina jedan je od njihova četiri glavna blagdana; Imbolc (1. veljače) označavao je početak proljeća i radova u polju, Beltan (30. travnja), početak ljeta bilo je vrijeme kada se stoku odvodi na ljetne pašnjake, a Lughnasadh (1. kolovoza) označavao je kraj žetve. Svi blagdani slijedili su prirodne cikluse te padali između ekvinocija i solsticija, odnosno astronomskih godišnjih doba.
Poput naših zvončara
Samhaein je svakako bio najznačajniji: tada su mrtvi posjećivali naš svijet, a druidi su mogli lakše i jasnije vidjeti budućnost. Kelti su se okupljali, palili krjesove i pokušali vidjeti što im donosi neizvjesna zima. Iz kuće su odlazili maskirani slično kao naši zvončari.
Zakrabuljeni glavama i kožusima životinja duhovi ih ne bi prepoznali te bi bježali od njih, a maskiranjem su se nastojali povezati s prirodnim silama i svijetom mrtvih. Kresovima su nastojali pomoći dušama umrlih da nađu put u svoj zagrobni svijet, a obvezno je bilo i prinošenje žrtava - bilo kao hrana koju su ostavljali ispred kuće ili kao namirnice koje su spaljivali na krjesovima.
Doba mrtvih
Zima je nerazdvojno povezana s mrtvima. Priroda djeluje neživo, zbog gladi ugibaju životinje, a zbog usporenog metabolizma i u razvijenim zemljama danas tijekom zime umire više ljudi nego tijekom ijednog drugog godišnjeg doba. Tako su i rimljanu u to vrijeme slavili mrtve. Keltski Saamhein podudarao se s rimskim feraliama.
Tijekom blagdana Mesa, boga mrtvih duša, u zadnjim danima listopada, Rimljani se nisu smjeli vjenčati, nisu se smjele slaviti nikakve druge svetkovine, te su Rimljani baš kao i Kelti, prinosili simboličnu žrtvu preminulima. Iako su prema nekim izvorima Feralije padale u veljaču, vjerojatnije je kako su ga Rimljani slavili na zadnje dane listopada pa se zato Samhein nastavio slaviti i nakon što je Rimsko Carstvo 43- godine osvojilo veći dio keltskog teritorija.
Dan svih svetih i Dušni dan
Papa Bonifacije IV 609. je 13. svibnja proglasio Danom mučenika. Na taj datum je završavao drugi rimski festival mrtvih - Lemuria, a Grgur III blagdanu je dodao sve svece, te pomakao blagdan 1. studenog, nagađa se kako bi dokinuo slavljenje Samheina.
U Engleskoj Dan svih svetih nazivao se "All-hallows" ili "All-hallowmass" (od srednjeengleskog " al holow messe - dan svih svetih. U skraćenom obliku Halloween, večer uoči Dana svih svetih, prvi puta se spominje u zbirci pjesama iz 8. st.
Izdubljena bundeva
Uoči nadolazeće Noći vještica ili popularnog Halloweena sve je više prodajnih mjesta ispred obiteljskih kuća na kojima se mogu kupiti bundeve. Ovi su prizori snimljeni u Bulincu kod Bjelovara.
Prema irskoj legendi, kovač Jack bio je poznat po domišljatosti i škrtosti. Vragu je ponudio dušu u zamjenu za piće. Nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ pa se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadio iz džepa.
Za deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu doda jabuku sa stabla. Dok je vrag bio na stablu, Jack je na kori brzo nacrtao križ pa se vrag nije mogao spustiti i dohvatiti Jacka. Kada je Jack umro, zbog grešnog života nije primljen u Raj, a vrag više nije htio ni čuti za njega.
Poslao ga je u mrak, a da ga se riješi, dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu. Tako je Jack O'Lantern (Jack Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.
Baš kao i ostale običaje vezane uz Halloween, Irci i Škoti su legendu donijeli u SAD.
