MARIA SCHNEIDER
Prošlog tjedna (03.02.) svoj 'posljednji tango u Parizu' otplesala je 58-godišnja francuska glumica Maria Schneider najpoznatija po ulozi u, tada skandalozno erotičnom, filmu Posljednji tango u Parizu iz 1972. koji je prokrčio put 'vrućim' filmovima poput Emmanuelle i Devet i pol tjedana. Ovaj film redatelja Bertoluccija u mnogim zemljama je bio zabranjen (Španjolska , Portugal, Italija, Čile) zbog scene analnog seksa (između nje i tada 48-godišnjeg Marlona Branda) u kojoj je Brando inovirao mogućnost upotrebe maslaca.
I dok su Bertolucci i Brando osvojili nominacije za Oscara, Maria je preko noći postala celebrity, seks-simbol ('kad bih ušla u restoran stariji muškarci su me uspaljenog pogleda promatrali kao životinju') koja je krenula putem droge, pokušaja samoubojstva i ispraznih ljubavnih avantura.
I dok je film sa uloženih 1,3 milijuna dolara zaradio 96,3 milijuna dolara, Maria je tada dobila honorar od današnjih 40.000 dolara! Stoga i ne čudi njen prijedlog mladim glumcima: 'znajte raditi još neko zanimanje' i savjet mladim glumicama: 'nikada se ne skidajte pred sredovječnim muškarcima koji vam tvrde da je to umjetnost!'.
http://www.metacafe.com/fplayer/1832034/marlon_brando_and_maria_schneider_topless.swf
Marie Christine Gélin (r. 27.03.1952.) bila je vanbračna kćerka francuskog glumca Daniel Gélina i knjižarke rumunjskog porijekla Marie-Christine Schneider čije je djevojačko prezime preuzela. Do 15. godine nije upoznala oca (možda bi bilo bolje da nije ni onda!?) koji ju je upoznao s Brigitte Bardot, koja ju je upoznala s Warren Beattyjem, da bi već 1970. g. glumila zajedno s Alain Delonom. Onda je glumila s Brandom, pa s Jack Nicholsonom, Gérard Depardieuom ...
'Izgubila sam mnoge prijatelje zbog droge, ali imala sam sreću da 1980. sretnem nekoga tko mi je pomogao zaustaviti se. Ta osoba je moj anđeo i od tada smo skupa. Ne kažem da li je to muškarac ili žena: to je moj tajni vrt kojeg želim zadržati tajanstvenim'.
Ipak, nije tajna da se u imenu Marie nalazi njoj nesretan broj 13 (4+1+2+1+5) koji joj je donosio iznenadne promjene što su je zaticale potpuno nepripremljenu i stoga su znale rezultirati lošim posljedicama.
U imenu Christine nalazi se najnesretniji broj 29 (3+5+2+1+3+4+1+5+5) koji donosi nevolje u životu, nesreće, prikrivene opasnosti i raznovrsna iskušenja, protivnike i izdaje, nesporazume sa suprotnim spolom, razvode i rastanke.
U prezimenu Schneider nalazi se sretan broj 33 (3+3+5+5+5+1+4+5+2) koji ukazuje na kreativnost i sklonost ljepoti i umjetnosti, a simbol 6 u tom broju (3+3) je iznimno društven, lako sklapa poznanstva, prijateljstva i ženidbe, privlačan je i erotičan, voljen i poštovan, ponosan i nadasve šarmantan.
A u zbroju oba imena i prezimena nalazio se iznimno nesretan broj 75 (13+29+33) pa osobe s tim brojem često trpe zbog toga što ih drugi iskorištavaju. To je tzv. 'broj žrtve'. Sama je jednom komentirala najprovokativnije kadrove legendarnog filma: 'Bila sam premlada, nisam imala ni 19 godina… Stvarno sam plakala za vrijeme te scene, bila sam ponižena… (a Bertolucci) je bio moćni manipulator koji me je upetljao u svoju fantaziju, i od tada ga nisam ni vidjela, ni s njim razgovarala.'
Ali je zato ovoj velikoj glumici (visokoj 168 cm) prije pola godine francuski ministar kulture Frédéric Mitterrand (s kojim je glumila u jednom filmu prije 30 godina) uručio Medalju za zasluge 'Chevalier, Ordre des Arts et des Lettres' za 'značajan doprinos obogaćivanju kulturne baštine Francuske'.
ROMY SCHNEIDER
U austrijsko-njemačkoj glumačkoj obitelji u Beču se 23.09.1938.g. rodila Rosemarie Magdalena Albach. Nakon što su joj se roditelji razveli 1945.g. brigu o njoj preuzima majka, glumica Magda Schneider.
Sa 15 godina debitira na filmu, preuzima djevojačko prezime majke, a do 20. godine snima 10 filmova od kojih su najpoznatija tri filma u kojima glumi Sissi, mladu caricu Elizabetu od Austrije.
Dok je u djevojačkim podacima imala sve sretne brojeve (datum rođenja 23, Rosemarie 30, Magdalena 27, Albach 15, sveukupno 72), kao Romy Schneider u imenu dobiva sretan broj 14 (2+7+4+1) koji donosi putovanja, druženja i brz poslovni uspjeh, a u prezimenu dobiva sretan broj 33 (3+3+5+5+5+1+4+5+2) koji ukazuje na kreativnost i sklonost ljepoti i umjetnosti, a simbol 6 u tom broju (3+3) je iznimno društven, lako sklapa poznanstva, prijateljstva i ženidbe, privlačan je i erotičan, voljen i poštovan, ponosan i nadasve šarmantan.
Na snimanju filma Christine upoznaje glumca Alaina Delona, zaljubljuje se u njega i 1959.g. odlazi u Francusku gdje su se zaručili.
Počinje glumiti u filmovima koje režiraju Orson Welles, Luchino Visconti zajedno s glumačkim facama kao što su u Hollywoodu Jack Lemmon, Peter O'Toole, Peter Sellers, Woody Allen, u Europi Lino Ventura, Michel Piccoli ... vlada francuskim filmom 1970-ih godina.
No, počeo je i djelovati najnesretniji broj 47 iz zbroja imena i prezimena (14+33) koji donosi nevolje u životu, nesreće, prikrivene opasnosti i raznovrsna iskušenja, protivnike i izdaje, nesporazume sa suprotnim spolom, razvode i rastanke. Ovaj broj većinu svojih vlasnika ne usrećuje u odabiru svoga partnera.
Alain Delon ju je ostavio 1963., ne oženivši je, a ona se 1966.g. udaje za njemačkog filmaša Harry Meyena s kojim iste godina dobiva sina. Devet godina poslije razvodi se i udaje za svog tajnika Daniela Biasinia s kojim 1977. dobiva kćerku. Njen prvi suprug je 1979. počinio samoubojstvo, a njihov sin nesretnim slučajem pogiba 1981. godine. Romy nije to mogla podnijeti lako. Velika glumica (visoka 161 cm) počela je u čaši žestoko utapati ogromnu tugu, a uz dugogodišnje pušenje tri kutije Marlbora dnevno, umrla je u 43. godini od srčanog udara u svom pariškom stanu (29.05.1982.).
U stilu jedne njezine izjave ('Mislim da su sjećanja najbolja stvar u životu!'), u Francuskoj je 1984.g. utemeljena filmska nagrada Prix Romy-Schneider, a u Austriji se od 1990. u njenu čast dodjeljuje nagrada Romy TV Fernsehpreis. Francuska pošta je 1998. izdala poštansku marku u sjećanje na Romy, a Njemačka pošta je to isto učinila 2000. godine.
'Zakoni prirode mogu vrijediti samo do stanovite granice; kad jednom prijeđu tu granicu, okreću se sami protiv sebe da bi urodili apsurdom.' (Albert Camus)
