Proletjelo je u času. Istina, nisu tri dana neka vječnost, ali rado bismo voljeli da je moglo potrajati još. Iako, da nas čuju sami akteri, igrači dakako, vjerojatno bismo dobili "po repu".
Ali dobro, sreća pa vaterpolskoj godini ne nedostaje velikih utakmica, natjecanja, što klubova, što reprezentacija, a kada imate praktički na okupu sve najbolje kao što je slučaj bio u Zagrebu, e, to se ne propušta. Ne ako stvarno volite loptanje u vodi.
Bazen Mladosti na Savi ispao je premalen za sve koji su primarno htjeli vidjeti i pozdraviti aktualne svjetske prvake; u petak, u četvrtfinalu, nije bilo mjesta, u subotu u polufinalu ljudi su morali na galeriju, a nedjelja, ma ni pet takvih bazena ne bi bilo dovoljno.
Zemlja vaterpola
I onda kada vam ti isti navijači plješću nakon poraza u finalnoj utakmici, ma to vam mora značiti barem jednako kao i da vam kliču sa zlatnim razlogom. A baš su Barakude doživjele tu čast jer nije nam previše slučajeva poznato u Hrvatskoj da se nekome zdušno pljeskalo jer je "osvojio" srebro. Znate već da smo ionako nacija koja obožava samo one najbolje, koja ne prihvaća ništa ispod prvog mjesta.
No ni naši vaterpolski zlatnici ne mogu, pobogu, biti baš uvijek takvi premda su nas počeli navikavati, razmazili nas, štoviše. Mora nekada red doći i na druge kao što je ovaj put na Mađare. Mi smo ih pobijedili usred Budimpešte u finalu Svjetskog prvenstva, oni uzvratili usred Zagreba u finalu Europa kupa. Pošteno!
Ivica Tucak prestigao je velikog Ratka Rudića (Slavko Midzor/PIXSELL)
Makar, nije nam baš drago da su se nakon parketa i travnjaka veselili i u vodi. Još će pomisliti da su bolji od Hrvata u svemu. Kao da im već ne zavidimo na nekim stvarima.
Na stranu zavist iako, sigurni smo, ima onih koji zavide nekim uspješnim Hrvatima. Jedan je baš tijekom minulog vikenda ušao u povijest. Naime, srebro u Europa kupu bila je 11. medalja u eri Ivice Tucka na hrvatskoj klupi. Ni veliki Ratko Rudić nema toliko!
Vrijeme je na Tuckovoj strani i ne dvojimo da će još podebljati svoju galeriju, a to nekako sumnjamo da će netko ne ni u bližoj budućnosti, nego i u daljoj nadmašiti jer ono što Tucak ima u svojim rukama, moćan je stroj koji, kao i svaki, zna se ponekad malo istrošiti, ostati bez pogonske snage. Ali može ono što strojevi ne mogu kada zakažu, može ujedno i obradovati navijače.
I zato već sada odbrojavamo do 18. lipnja kada ćemo ih opet gledati na djelu. E, da se vratimo na početak, to je već cijela vječnost jer, reče još u četvrtak Manuel Ibern, inače predsjednik Tehničkog vaterpolskog odbora FINA-e, da je Hrvatska zemlja vaterpola, strasti za tim sportom. Pa kako ga onda nakon ova tri dana ne voljeti još više.
