Zlatna medalja, ona namijenjena svjetskom biatlonskom prvaku, sjajila je u ormariću kraj kreveta Jakova Faka u njemačkom Ruhpoldingu. Kraj nje ležala je još jedna, srebrna, koju je nekoliko dana prije osvojio sa slovenskom mješovitom štafetom.
Simbolično, te su dvije medalje bile 'točka na i' dugotrajne i mučne priče zamjene putovnica, one hrvatske za slovensku, kojom si je Mrkopljanin želio osigurati uspjeh. Kraj priče, ali sa sretnim završetkom. Ako ništa drugo, te su medalje neoboriv argument zašto je Jakov inzistirao na ostanku sa svojim trenerom Urošem Velepecom, koji hrvatska strana nije uspjela 'isposlovati' za stjegonošu iz Vancouvera. No to je ovih dana povijest...
Je li ovo zlato donijelo olakšanje?
"Odlučiti se za Sloveniju bila je vrlo teška odluka, ali imao sam opravdan razlog. Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Uvidio sam da Hrvatski biatlonski savez nije okolina u kojoj mogu postići svoj maksimum. Radilo se previše amaterski. Ja sam cijeli svoj život posvetio karijeri i sve što sam radio, radio sam profesionalno. Jasno je da moja Hrvatska, kao ni Hrvati, nisu bili razlog zbog kojeg bih mijenjao državu za koju želim nastupati. Razlog je bila tek nekolicina ljudi koji rade u mom matičnom savezu, a koja se nije željela prilagoditi ni meni ni mojim profesionalnim potrebama."
Mislite li da bi postali svjetski prvak i da ste ostali kod kuće?
"Ovisi o sustavu rada kakav bi bio u Hrvatskoj, puno je tu faktora. Uspio sam ja i prije nego što sam došao u Sloveniju (svjetska i olimpijska bronca, op.a.), a svaka medalja i svaki uspjeh nagrada su mi za trud i rad, koji u ovom sportu nisu mali. Pobijediti na Svjetskom prvenstvu, biti najbolji na svijetu, ujedno je i nagrada za sve što sam morao proći."
Što svjetskom prvaku prvo prođe kroz glavu u trenutku kad shvati da je on taj sretnik?
"Nema tu puno misli, samo osjećaj sreće. To su duge utrke, one iscrpljuju, posve umoran dolaziš na cilj, a umor traje i traje... Ja ga nisam osjećao, kao da ga je netko odnio rukom. Teško je to opisati, čak i sportašima koji takav osjećaj nisu doživjeli."
Je li stigla kakva čestitka s hrvatske strane?
"Čestitali su mi svi koji me i inače podržavaju kao čovjeka i sportaša, bez obzira na to u kakvoj se situaciji nalazio."
A Hrvatski olimpijski odbor ili Hrvatski biatlonski savez, odnosno oni koji su tvrdili da su osigurali baš sve za vaš ostanak?
"Koliko znam, olimpijski odbori ne čestitaju sportašima koji nastupaju pod okriljem drugih zemalja. A što se tiče Hrvatskog biatlonskog saveza, s njima sam završio priču, pa i ne očekujem njihovu čestitku, okrenuo sam novi list. Nažalost, nisu uspjeli iskoristiti moj potencijal, koji im je bio očit iz rezultata. Ali, to je njihova sramota..."
Malo je poznato da imate licenciju za nogometnog suca, koju ste svojedobno položili u Rijeci. Izabrali ste pravi put, među sucima nema svjetskih prvaka...
"Dobro je plivati i u nekim drugim vodama, to sigurno nije bilo bez veze potrošeno vrijeme. Jednog mi dana može dobro doći."
Može li bolje od ovoga? Što je sljedeći cilj?
"Kristalni globusi! Ove mi je sezone Mali kristalni globus izmakao za svega 13 bodova, ali još sam mlad... U biatlonu je teško išta prognozirati, zapravo se tu radi o simbiozi dva sporta, koji u osnovi i nisu povezani, streljaštva i skijaškog trčanja. A upravo me to privuklo, raznolikost."
U Mrkoplju se ponovo priprema fešta, zapravo fešta se svako malo. Prije tri godine slavila se svjetska bronca u Pyongyangu, zatim na sprintu u Vancouveru, a sada se opet sprema veselje.
"Ne znam kad se vraćam kući. U ponedjeljak nam pripremaju slavlje u Ljubljani, odmah nakon toga putujem u Rusiju na završnicu Svjetskog kupa, pa utrke u Moskvi i Kamčatki. Volio bih imati više vremena za sebe, obitelj i prijatelje, ali ako želim biti na vrhu, moram biti posvećen samo jednom."
Prvaka je od vas stvorio trener Uroš Velepec. Biste li bez njega uspjeli dogurati do svjetskog trona?
"Nisu sportaši tijesto da se od njih napravi pita. Trener je više osoba koja savjetuje i koja iz sportaša izvlači maksimum. Imao sam čast upoznati Antu Kostelića, ali i Ivicu i Janicu. Mislim da, ako sportaš nema tu šampionsku crtu u sebi, teško mu je netko može dati ili usaditi."
Postoji li nešto što vas i danas muči?
"Više baš ništa."
