U svemu ovome se potvrđuje da nisam general poslije bitke, nego se pokazalo da smo pobijedili jer smo uspjeli poprilično odmaknut Kiru Lazarova od gola. Igralo se na njega sa kontaktom što mu nije odgovaralo i vidjelo se već u prvom poluvremenu da je u tri navrata gestikulirao prema sucima i što ja kažem - kenjkao. Dakle to je prva stvar, zaustavili smo Lazarova. I čim si njega zaustavio i ostatak makedonske momčadi gubi na samopouzdanju.
Druga stvar, obranu smo u sredini igrali nešto malo dublje i to se pokazalo kao odlično riješenje. Nadalje, opet da ne budem general poslije bitke, ali pokazalo se da kad šutiramo iz prvog koraka ili odmah damo loptu nakon križanja, da nam se automatski stvara višak sa strane ili na krilu. Isto tako, pokazalo se da smo iskusnija i profesionalnija ekipa. U trenucima kad bi se Makedonija malo približila i otvorila si šansu, pokušavali su s nekim polušutevima tipa 'suhi list' sa crte što je Mirko branio, ili sličnim 'kako ću - lako ću' šutevima.
I što je najvažnije, bili smo cijelu utakmicu koncentriraniji od Makedonije. Tako kad se skupi puno tih segmenata rukometne igre onda smo u svim tim segentima bili bolji.
Nažalost, opet smo imali puno tehničkih pogrešaka, ali vjerojatno nam je taj pritisak borbe za prvo mjesto u skupini stvorio nepotrebnu nervozu. Vidjeli smo da je ta prva četvrtina utakmice bila nervozna. Gubili smo 9:5, ali onda kad smo zapravo osjetili da mi njih imamo, da možemo, da ipak ta njihova vanjska linija nije Narcisse-Karabatić-Porte ili Barachet, nego da se oni mogu i isfaulirat i blokirat i da nam protiv takve ekipe funkcioniraju kontre i polukontre, onda su nam stvari sjele na svoje mjesto. Igrači jednostavno to osjete tijekom utakmice. Jer nekad možeš igrat i 120 na sat, ali ne možeš se odlijepit na neku razliku zato jer je s druge strane Francuska i čvrsta obrana. Međutim, ovdje jednostavno osjetiš da si nadmoćniji i samo je pitanje trenutka kad će se to prelomit. I to se dogodilo, poslije te 15 minute smo mi ipak iskontrolirali utakmicu do kraja.
Čupko i Bičanić su bili sjajni, ali i dalje nam nedostaje pravi Marko Kopljar. E sad... Kopljar je igrač s 2,10 i svi vide njegovih 2,10 kao ono, klinci na splitskoj rivi. Ide Kukoč i onda ovi klinci bez pardona kažu: 'E da ja imam 2,07, razbio bi ga jedan na jedan!'. Tako svi vide i Kopljarevih 2,10 pa kažu: 'Ja da imam 2,10 ja bih to lako riješio!'. Ali Marko nije tip igrača koji uz tih 2,10 ima snagu i brzinu izbačaja, i upravo iz tih, da ne kažem mana, on traži čistu poziciju za šut, dakle da šutira sa devet ili deset metara kad ga nitko ne dira i onda on može doći na svoje. Čim dođe do kontakta, on rapidno gubi snagu i nema ni preciznosti ni snage šuta. Zato je on prisiljen ili šutirat iz čiste pozicije, ili ići između prvog i drugog igrača, jer on ima odličnu promjenu smjera lijevo - desno, što je neuobičajeno za čovjeka te visine. On na tu visinu ima odličnu koordinaciju pokreta, ali se odlučuje na šut kad je neometan. I pokazalo se da mu ide kad šutira iz prvog koraka, ali čim udari loptu o pod tražeći sigurnost, obrana se pomjeri, zatvori i - piši kući propalo.
Moram još spomenut jednu sasvim drugu stvar, s obzirom da sad mogu komentirat utakmice iz pozicije fotelje. Ovo suđenje je stvarno bilo bezveze. Jer ako se već znalo da je ovo najvažnija utakmica u skupini u ovom dijelu natjecanja, onda su trebali i suce bolje pripremit.
Ma opet ću spomenut moju zakonitu koja kaže: "Evo, netko se polomi mjesec dana na pripremama i onda dođu dva turista u crnom, odsude nonšanlantno i nikome ništa!". Dakle, jedina sankcija koja im se može dogodit je da ne sude jednu utakmicu. Isključenja su sudili katastrofalno. Nepostojeća isključenja na Štrleku, na Kiri Lazarovu, poslije toga na Gojunu koji drži obje ruke u zraku, makedonski pivot njega poteže za dres, zabije gol, a sudac isključuje Gojuna!? Dakle, apsolutno nema veze s vezom! To nije bio niti faul.
A objašnjenje za takvo suđenje je vrlo jednostavno. Kad ste vidjeli nekog suca ranga Pake Čavara, Stefana Kretzschmara ili Dušebajeva, da je nakon vrhunske karijere postao sudac? Nego su to sve, onako, likovi koji su imali igrački ispodprosječne karijere, ali onda su se posvetili suđenju procijenivši da kao igrači ne mogu imat nekog uspjeha. I oni kao takvi nemaju osjećaja za pojedine situacije. Dakle, razumiju rukomet do određene razine, al nemaju osjećaja za finese.
Jako je bitno je da se to promijeni do nokaut-faze jer je tada svaku grešku puno teže ispravit i svaka greška se puno bolje vidi.
