Darijo Srna, dugogodišnji kapetan Vatrenih i rekorder po broju nastupa za Hrvatsku, emotivnim se pismom obratio javnosti povodom svog oproštaja od hrvatske nogometne reprezentacije.
Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.
"Čitav moj život stao je u ovih 15 godina igranja za Hrvatsku i zato nikada neću moći naći prave riječi za oproštaj. Znam samo da je sve prolazno i da smo svi prolazni, da se nešto mora reći, i da će sve što kažem biti premalo i nedostatno časti i ponosa koji sam osjećao igrajući za svoju zemlju. Nije lako... Dio mene zna da mora, a drugome se ostaje, ali oba znaju što je pravo i oba drže do riječi.
Kada netko odlazi, onda se zbraja i oduzima, mjeri... Pa utakmice postaju brojke, natjecanja godine, a meni je to strano, ja nisam taj. Brojke su suhe, hladne, dostižne i dobro je da je tako. Pokušao bih ipak ovih desetak redaka pretočiti u emocije mada znam da to u životu nije uvijek moguće, a u nogometu pogotovo. Najveći pjesnici ne umiju ispričati neke priče koje stanu u jednu sekundu nogometne utakmice, a takvih je u mojih 15 „vatrenih godina“ bilo za čitavu vječnost.
Izdvajati jednu utakmicu bilo bi nepravedno prema nekim mojim suigračima ako je možda nisu imali sreću odigrati, a reći da su sve bile iste bilo bi nepošteno prema sportskim ostvarenjima. Najpoštenije je kazati da sam u sve ulazio s jednako srca. Baš kao i svi moji suigrači u hrvatskom dresu. I to je jedina istina.
Slušajući zadnji put u Francuskoj himnu, kao odrastao čovjek, roditelj, kapetan - i sjećajući se prvoga puta, kao golobradi dječak – osjećaj je isti. Baš ništa se tu nije promijenilo. Kroz sve godine mojega igranja, od GOŠK-a iz Gabele, Neretve, Hajduka i Shakhtara, odlazak u krilo reprezentacije moje zemlje je ista strast i isti ponos. Zadnji je put bilo najteže samo zato što sam znao da je možda zadnji put... I zbog mojega oca, kojemu dugujem sve.
Ne mogu dovoljno zahvaliti svima onima koji su mi kroz sve godine pomogli da budem to što jesam. Nabrajajući imena, nekoga bih sigurno preskočio. Tako bih puno više pogriješio nego ako kažem kako sam svima beskrajno zahvalan za svaki i najmanji trud što su mi pomogli da kao najveći sretnik na svijetu živim svoje snove. Isto, i još više vrijedi i za moju obitelj koja mi znači sve; bez mojih roditelja, braće, supruge i djece jednostavno ne bih bio isti.
Odlazim ponosan jer znam da sam dao sve što sam mogao i imao. Baš sve. Ako me pitate što bih radije bio - trostruki prvak svijeta s nekom drugom zemljom ili ovo što jesam s Hrvatskom - ne trebam vam davati odgovor. Igrati za Hrvatsku za mene je bilo sanjati otvorenih očiju.
Ovo je zbog toga najveći i najtužniji dan u mojemu životu; rastajati se zauvijek od nečega što toliko voliš lomi dušu, zaustavlja disanje, puni oči suzama, traži prave riječi koje ne dolaze, nema ih i ne može ih biti... A i kako bi, pa bio sam kapetan Hrvatske nogometne reprezentacije. Kapetan Vatrenih. Prvi na istoj crti sa sjajnim ljudima, divovima, najboljima od najboljih... Vrijedilo je svake sekunde...
Zauvijek ću, dok god dišem, biti jedan od vas!"
