I tako, s bljeskom i Kalinićevim mekanim zglobovima, Hrvatska je pala u paklu budimpeštanske Groupama Arene.
Donositi dalekoposljedične zaključke na temelju jedne, čak i dvije, utakmice obično je nezahvalno. Ali ne treba sumnjati da je 90 minuta u Budimpešti samo potvrdilo dojam iz utakmice protiv Azerbajdžana u Maksimiru – Hrvatska ima problema. U Zagrebu su dva trenutka individualne inspiracije zamaskirala blijedu igru protiv debelo limitiranog protivnika.
U Budimpešti te sreće Hrvatska nije imala. Dapače, Mađari su dominirali velikim periodima utakmice, što je prilično porazno za reprezentaciju koja u vezi ima Modrića, Rakitića i Brozovića, viceprvak svijeta ili ne.
Pa, krenimo redom.
1. Golman
Lovre Kalinić je svojom impresijom Manuela Almunije u finalu Lige prvaka 2006. doveo u pitanje Dalićev odabir između vratnica. Složit ćete se da niti jedan vratar ne želi biti doveden u usporedbu s nesretnim Španjolcem. Dominik Livaković nije elitni vratar i ima više aspekata igre koje može unaprijediti, ali ima kontinuitet i drži razinu forme u Dinamu.
Kalinić je u Belgiji bio sjajan i sigurno je da nije preko noći zaboravio braniti, ali kombinacija slabe forme, neigranja u Aston Villi i ozljede dovele su do toga da je njegovo mjesto itekako upitno.
2. Bekovi
Josip Pivarić, Šime Vrsaljko, Ivan Strinić – svaka reprezentacija imala bi problema sa izostankom trojice bekova. Međutim, posebno je ozbiljna situacija kada su alternative manjkave. Dalić je pokušao s Brekalom (lijevo krilo) na desnom beku, što je prošlo otprilike onako kako zamišljate da prolazi postavljanje lijevog krila na desni bek.
Protiv Mađarske je desno igrao Tin Jedvaj, stoper, što je poprilično limitiralo stvaranje viška u lijevom polu-prostoru. S druge strane, Borna Barišić igra u jako slaboj ligi, a Mađari su Vatrenima stvarali puno problema izolirajući ga – pobjednički pogodak pao je nakon proboja Barišićeve strane. Magičnog rješenja, barem zasada, nažalost nema.
3. Klasična devetka
Bruno Petković je napadač starog kova – jak u duelu, dobar u skoku, kvalitetan u kombinatorici sa krilima i trkačima iz veznog reda (drugi par rukava je to što takav profil igrača Hrvatskoj već dugo nedostaje). Na neki način, napadač Dinama služi kao ersatz zamjena za rupu u obliku Marija Mandžukića. Međutim, upitno je ima li dovoljno individualne kvalitete da bude prvi napadač u reprezentaciji s apetitima poput Hrvatske.
Andrej Kramarić je pak korisniji kao svojevrsni slobodni igrač u napadu – opasan je kada se pozicije desetke ubacuje u prostor ili kada luta lijevo ili desno, u međuprostor između bekova i stopera protivnika.
Treće rješenje je Ante Rebić, ali postoji dojam da je i on korisniji nešto šire pozicioniran – uostalom, tako igra i u Frankfurtu gdje mu pomaže fiksno centralno pozicioniranje Luke Jovića. Kao i u slučaju bekovskih pozicija, postoji dojam da je problem napadača više posljedica manjka odgovarajućih igrača, a manje Dalićeve loše selekcije.
4. (Nepostojeći) sustav
Zapitajte se sljedeće – kakav nogomet igra Hrvatska? Direktan, s brzom tranzicijom i trkačima? Pozicijski, s pregršt mehanika i uigranih šablona za stvaranje viška i brzim promjenama strana? Usporeni, s puno posjeda i oštrim presingom?
Odgovor vjerojatno varira od utakmice do utakmice, ali sama ta činjenica sugerira da Zlatko Dalić i sada, gotovo godinu dana od preuzimanja kormila reprezentacije, nema jasno izgrađen sustav igre. U Rusiji je manjak izrađenog sistema bio nadomješten neumornim presingom i činjenicom da izbornik nije niti imao dovoljno vremena za stvaranje istančanog stila igre.
Međutim, Hrvatska je protiv Mađarske startala s dva stopera, čitavom vezom i obojicom krila iz finala Svjetskog prvenstva. I ponovo je sve ostalo na momentima pojedinačne inspiracije. Međutim, nije li prepuštanje lopte na duge periode Mađarskoj dok na terenu imate Modrića i Rakitića potpuno neshvatljivo korištenje alata koje imate na raspolaganju?
Uostalom, ako izbornik ne zna što očekuje od svojih najboljih igrača, kako očekivati da će oni na terenu biti išta pametniji? Više od problematične selekcije (vratar) ili manjka kvalitetnih igrača (bekovi i napadač), Hrvatska trenutno ima strukturni problem – momčad bez identiteta koja ne zna kakav nogomet želi igrati. Dok se to ne promijeni, ne treba se niti čuditi porazima poput onog jučerašnjeg u Budimpešti.
