Trenutno uživate s unukom na ljetovanju, ali sigurno vas zaokuplja i važno pitanje za sportsku Hrvatsku – idemo li na SP u Brazil sljedećeg ljeta. Kako gledate na dosadašnju igru i rezultat u kvalifikacijama? Nemam ja sad što pametovati, svima je jasno, a najviše stručnom stožeru, da su na pripremama u Međugorju negdje napravljene pogreške, jer to se reflektiralo na igru. Trebalo je glave malo rashladiti, ali nikako onako da ne funkcioniraju. Jer po meni, to je bila najvažnija utakmica, ta se utakmica ne smije izgubiti. Vi možete izgubiti od Srbije u Beogradu, ali ovu ne. To je poanta svega.
Plašite li se Srbije u gostima? S ovakvom igrom Hrvatskoj nitko ne garantira ni bod u rujnu? Ne treba strahovati od toga. Ta reprezentacija će naći snagu. Inače, reprezentacija Hrvatske je uvijek u kvalifikacijama bila na mukama, ali se na kraju ta muka isplatila. Dobro igramo protiv velikih, a protiv malih imamo problema. Sjetite se samo prve utakmice protiv Makedonije u Zagrebu, moglo je to završiti i drugačije, pa sjetite se Walesa kad smo u posljednjim minutama iščupali pobjedu, a sada je došla utakmica protiv Škotske, u kojoj smo ponovno pokazali slabosti. Ali protiv Belgije smo odigrali dobro, protiv Srbije također, iako je tu bilo nekih propusta, te se sada treba nadati da će u ove dvije bitne utakmice, protiv Srbije i Belgije, reprezentacija biti na pravoj razini, to svi očekujemo. Ja sam očekivao da će se u ovim kvalifikacijama ponoviti isto ono što sam doživio u kvalifikacijama za SP 2002. godine – Belgija u posljednjoj utakmici odluke u Zagrebu i odlazak na Svjetsko prvenstvo – ali, nažalost, ništa od toga.
Koliko se protiv Škotske vidjela ovisnost naše igre o Luki Modriću?Luka izaziva respekt i kod suigrača i kod suparnika. Kad igra, na njemu je veća pažnja protivnika, što daje više slobode našim drugim igračima, njegova su rješenja drugačija, to je jedno iskustvo koje je stečeno u bitnim utakmicama te vrste. Nije isto kad igra jedan takav igrač ili jedan Mateo Kovačić, koji to tek treba postati. Neiskustvo je često veliki uteg. A tu se pokazalo i iskustvo škotskog izbornika Gordona Strachana i njegova odlična taktika. On je na obje strane stavio po dva igrača, zatvorio je naše bokove, a ovaj peti se pridodavao gdje treba, lijevo, desno i iza njih, a onaj četvrti, ajmo kazati, ne onaj vanjski, nego onaj do njega, pridodavao se ovome. Tako da su oni uvijek imali na bočnoj strani po tri, četiri igrača za zatvaranje svih prilaza. Rezultat smo svi vidjeli.
Je li i Štimac ispao pomalo naivan? Kako općenito ocjenjujete novog izbornika? Već sam u startu, kad je Igor izabran, rekao što mislim i pokušao smiriti situaciju. Pa znate kako je bilo. Više od polovine javnosti bilo je protiv njega, jedan dio za, a jedan dio je rekao – ajmo vidjeti što će biti. Nije mu bilo lagano ni ugodno, s tim da je reprezentacija već bila u padu. Igor je tu promovirao dosta mladih igrača, otvorio je ventile za budućnost hrvatskog nogometa, ali moramo biti svjesni da ti mladi talentirani igrači u određenom trenutku ne mogu dati ono što očekujemo. I oni zato moraju imati popust. Rezultatski je to dobro krenulo, ali ne i po kvaliteti igre, što je i bilo za očekivati. Novi čovjek, nova vizija igre, novi raspored i normalno da tu treba vremena, ne može se to preko noći.
Što mislite o 'fenomenu' da igračke legende bez pravog trenerskog iskustva tako brzo dobiju priliku u instituciji kao što je reprezentacija? Zasigurno da to nisu najbolja rješenja, jer iskustvo daje čovjeku u kritičnim trenucima prave informacije i odgovor što napraviti.
Jesu li to situacije tipa 'Slaven Bilić slavi pobjedu protiv Turske u posljednjoj minuti', što si je i sam znao javno spočitnuti? A gledajte, možda bi i najiskusniji trener reagirao na isti način. To je u čovjeku, ajmo biti iskreni. Sto puta da se igra ta utakmica, takva situacija neće se više ponoviti. Ma tisuću, milijun puta. Je, dogodilo se, to je ta nesreća, trenutak, i tu se ne može ništa. Da ja vama postavim protupitanje. A gdje su bili ti naši iskusni igrači koji imaju 30 i više godina, 50 i više nastupa u reprezentaciji? Zašto nisu reagirali faulom? Zašto nisu reagirali smirivanjem situacije na terenu? Pa ne može trener tu ući u igralište. Ili može! Pa zaraditi isključenje. Zato kažem, to nam je lekcija zauvijek. Lekcija je naučena, vjerojatno bi sljedeći trener ušao u teren i dobio isključenje. Ali da se vratim na vaše pitanje. Možda ti mladi treneri nisu najbolje rješenje, ali i oni moraju dobiti priliku. To je uvijek tako kad zapne, onda se postavljaju takva pitanja. Ali i najiskusniji trener zapne, takav je naš posao.
Slaven Bilić u Lokomotivu? Nisam se uopće s njime čuo kad je išao tamo, nije me pitao. A da je pitao, ja bih mu rekao da nastavi tražiti reprezentativni put. Po meni je trebao birati neku reprezentaciju koja gradi svoju poziciju u svijetu. Jer nije jednako pripremati reprezentaciju i pripremati momčad u klubu. To je ogromna razlika.
Međutim, ispregovarao je sjajne uvjete u Moskvi, doveo svoj stožer, plaća je bila povelika i za europske prilike. Samo je odšteta zbog raskinutog ugovora, navodno, oko tri milijuna eura... A sjajni uvjeti, ali što ostaje poslije toga...
Iza vas je ostalo puno toga lijepoga... Pa dobro, ja sam prošao četiri kontinenta, osam zemalja, imao sam sreću. Bio sam trener velikih klubova iz Meksika, Argentine, jedini sam europski trener koji je u Južnoj Americi osvojio Copa Libertadores, pa prvenstvo svijeta s mladom jugoslavenskom reprezentacijom do 20 godina 1987. godine.
Kao trener ste i s jugoslavenskom omladinskom reprezentacijom (U-18) osvojili Europsko prvenstvo 1979. godine, a sa slavnim Čileancima Svjetsko prvenstvo nogometaša do 20 godina. Već ste spomenuli Copa Libertadores. Što smatrate uspjehom karijere? Teško je reći. Osvajanje Svjetskog prvenstva u Čileu 1987. godine je veliki uspjeh, jer je ta reprezentacija proglašena najboljom u povijesti do 20 godina, a to je veliko priznanje. Ta je reprezentacija odigrala najbolje svjetsko prvenstvo tog godišta u povijesti i dala je najveći broj zvijezda. Pa od njih su četiri igrača kasnije igrala u Realu, jedan u Milanu, a ostali su otišli u jake klubove i jake lige. A znate li koja je još vrijednost te reprezentacije? Ona je u prosjeku bila godinu dana mlađa od svih ostalih na prvenstvu, najbolji hrvatski igrači, Šuker, Boban, Prosinečki, Štimac, i Jarni, bili su godinu dana mlađi, a mali Mijatović, kojega sam slučajno otkrio zahvaljujući članku u novinama, on je bio još godinu dana mlađi od njih.
Kako se dogodilo to s Mijatovićem, otkrili ste ga, kažete, slučajno, u novinama... Ma to je bila Božja poruka, i za njega i za mene. Jer da nisam našao njega, vjerojatno, možda... ne bismo bili prvaci. Bili smo na pripremama na Igmanu, imao sam 10, 12 igrača, ali mi je falilo do 18. I jednoga dana čitam novine, vidim sliku jednog mladoga momka, a ispod piše: "Predrag Peđa Mijatović, 17-godišnji igrač OFK Titograd, prvi strijelac crnogorske lige." A u Crnoj Gori tada nije bilo nedjelje da nisu bile dvije slomljene noge u njihovom republičkom prvenstvu. I ja sam sebi kažem, pa ako stvarno ima 17 godina, ako nije lažan, jer oni su dosta znali falsificirati godišta starijih igrača, pa njemu je mjesto među nama. Poslao sam poziv, on je došao i već na prvim treninzima, na pripremnim utakmicama, vidjelo se kakav je to talent. U Čileu sam ga stavio u drugom poluvremenu prve utakmice i on poslije više nije izlazio. Doduše, nije dok ga sudac nije isključio u utakmici protiv Istočne Njemačke. Tako da u finalu nije igrao ni on, ali ni Prosinečki ni Štimac. Ali ipak smo uspjeli otići do kraja.
Sudac je navijao za Njemačku u tom finalu, Nijemci su izjednačili na 1:1 u posljednjim minutama iz spornog penala prije kojega je bio očiti prekršaj njemačkog reprezentativca. Ma je, dosta mi je ljudi to poslije reklo, da je sramotno to što je napravio jer je pristranim suđenjem mogao srušiti najbolju reprezentaciju svih vremena u tom godištu. Ali kako nam je tek sudio onaj protiv Istočne Njemačke u polufinalu, ovaj je bio mila majka. Pa tamo je Prosinečkom dao drugi žuti karton, pa je Štimcu dao drugi žuti karton, točno je radio sve da olakša Nijemcima, evidentno je bilo da nas nisu htjeli vidjeti na vrhu. A mi smo na kraju pobijedili i Istočne i Zapadne Nijemce, ma nije im to bilo drago.
Hrvatsku reprezentaciju ste preuzeli 2000. godine, prije kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Japanu. Po čemu pamtite te dane, zamijenili ste Ćiru Blaževića nakon gotovo sedam godina vođenja reprezentacije, bila je to još jedna kontroverzna smjena u HNS-u, u kojoj, zapravo, niste htjeli sudjelovati... Ma otvoreno kažem – to je sve bilo napravljeno na jednu silinu. Ja niti sam planirao niti sam želio preuzetu prvu momčad, niti sam smatrao da je to trenutak za mene. Prihvatio sam biti direktor mladih reprezentacija, želio sam stvarati bazu hrvatskog nogometa. Imao sam nekoliko ponuda, između ostalih i onu tri puta 'težu' u Saudijskoj Arabiji, u Al Hilalu, njihovom kraljevskom klubu. Ali prihvatio sam ponudu Hrvatske jer sam želio raditi s mladima, ali i iz privatnih razloga vezanih najviše za školovanje moje kćeri. I onda se dogodilo da je Ćiro bio u situaciji u kojoj je bio, podnio je ostavku, u Savezu su prihvatili ostavku i htjeli su da ja preuzmem klupu. Sjećam se da sam bio u kampu mlade reprezentacije i da su me do tri, četiri sata ujutro nagovarali da preuzmem funkciju, jer to je doslovno sve bilo preko noći. Dugo sam govorio – ne, ne, ne, a negdje u zoru sam pristao. Međutim, odmah sam najavio da ću otići nakon Svjetskog prvenstva u Japanu. Na kraju smo se plasirali i to je ono kad pitate koji je uspjeh veći – ovdje se ipak radi o plasmanu na Svjetsko prvenstvo. Ali znate, nije to bila prava Hrvatska, to je bila momčad u jednom rapidnom padu, generacija 1898. se počela osipati, pet, šest igrača je otišlo, ovi koji su ostali, to su bili igrači koji su imali 34 godine i tako...
Nije vam bilo lako, ali javnost, naravno, nije bila zadovoljna nakon ispadanja već u prvom dijelu natjecanja. Zamjeralo vam se da smo u ključnoj utakmici protiv Ekvadora odigrali sa sedam stopera i izgubili 1:0, iako su trebala tri boda nakon poraza od Meksika i one velike pobjede nad Italijom u prva dva kola. Znate o čemu se radi? Svi smo mi pismeni i svi znamo tko igra stopera. Ako u toj reprezentaciji igraju Olić, Rapaić i Bokšić, igra Niko Kovač, igra Šarić, igra Jarni i igra vratar, koliko vidim, to je sedam igrača koji nemaju veze sa stoperima.
Kritike su bile na račun defenzivnog pristupa u utakmici u kojoj nas je pobjeda vodila dalje... Znate što je – kad momčad ne odgovori zadatku i kad momčad nema moć, onda se to dogodi. Otkrit ću vam nešto. Veliki problem te reprezentacije je bio jedan problem iz pozadine, a to je što smo u Japan otišli sedam dana ranije nego što smo trebali. Da smo tih sedam dana ostali na pripremama u Austriji, pripremali bismo se kvalitetno i oni nespremni igrači, kojih je bilo 40 posto, bili bi spremni na tom prvenstvu. Pa niti jedan naš stariji igrač nije bio spreman za to Svjetsko prvenstvo. Oni su svi došli ozlijeđeni, nisu igrali u svojim klubovima i nisu se pripremili na način na koji su morali da bi mogli odigrati kvalitetno SP, u turnirskom ritmu. A otputovali smo ranije jer smo dobili neke pogodnosti ako dođemo ranije, dobili smo besplatno neke stvari, sad da ne otvaram tu temu koja se tiče Saveza, to su neke velike priče. Ali da smo tih sedam dana ostali u Austriji, svi bi igrači bili spremniji barem 40 posto nego što su bili i ne bismo onako izgledali. A kad smo došli u Japan, izgubili smo pet dana za trening zbog vremenske razlike, ali najviše zbog klimatskih uvjeta, ogromne vlage i vrućine koja nas je iscrpila. Tamo apsolutno nismo mogli kvalitetno trenirati. I ne samo to, nego smo gubili i ono što smo već stekli na pripremama u Austriji. I tu je bio najveći problem te reprezentacije, a tražili su se krivci u igračima, treneru... Pa noću smo šetali, nije se moglo ni spavati...
S obzirom da je tradicija 'štednje' našeg Saveza već legendarna i za neke druge udžbenike, neka ostane na tome. Godine 2007. preuzeli ste vođenje omladinske škole Dinama. Zašto ste otišli nakon samo godinu dana rada u idealnim uvjetima u Maksimiru? Da, tamo sam bio samo godinu dana. Zdravko je dao puno toga dobroga da se to pokrene, pročistili smo momčadi, bilo je tu previše igrača kojima tu nije bilo mjesto. Maknuli smo 30 posto igrača koji nisu imali nikakve vrijednosti i talenta da bi bili u Dinamu. Pa u to vrijeme su stasali i Jedvaj i mali Kovačić, da ne nabrajam dalje. To je bio izuzetno naporan rad, po cijele dane, pratiti okolo Dinamove utakmice, subotom, nedjeljom... Kažem, za mene je bilo izuzetno naporno i već nakon tri do četiri mjeseca mi je bilo previše. Tu nije bilo ni radnog vremena ni sata.
Koju ste stranu Zdravka Mamića upoznali? Dugo se znam sa Zdravkom i u sportskom razmišljanju izuzetno poštujem ono što radi. Zdravko je vizionar i to treba svatko prihvatiti. Jedno je ako njega netko ne voli i kad on ima one svoje eskapade, kad izgubi kontrolu i tako dalje. Ali u sportskom smislu, Zdravko je uvijek održavao pravu orijentaciju, nikad nije sve idealno, ali ono što je Dinamo postigao, to je uspjeh Zdravka Mamića. Bez njega toga ne bi bilo. Ja sa Zdravkom nikad nisam izmijenio ružnu riječ, niti sam imao razloga.
Što mislite, zašto su navijači napustili takav Dinamo, zašto ljudi ne vide tu viziju? Dinamo iz godine u godinu igra za sebe apsurdno slabu hrvatsku ligu i jednako prejaku Ligu prvaka. Natjecateljskih utakmica gotovo da i nemaju ako ne računamo kvalifikacije za europska natjecanja. Gdje je ona slatka nogometna draž ako je stadion prazan, a konačan cilj podizanje igrača za brzu prodaju i održavanje takvog pogona? Znate što, nije to Zdravkova krivica. Kriv je naš sustav kompletno, od ovoga društveno-političkog do sportskog. Nismo stvorili osnovu za razvoj, pa pogledajte i u ostalim sportovima, u rukometu – imate jedan Zagreb, koga dalje?
Pa dobro, je li korisno za društvo da najpopularnije sportove vode svemoćni gazde koji u praksi gotovo o svemu odlučuju sami, rade sami za sebe, ali i protiv sebe jer ostali u natjecanju jedva preživljavaju ili propadaju? Takva praksa već godinama stvara okruženje koje nema veze sa sportom... Dobro, ali recite mi ovako. Koga u Realu imate već godinama? Tko o svemu odlučuje? Pa Florentino Perez je sve, on je doveo Mourinha, toliko ga je platio. Mourinho nije ostvario cilj da bude prvak Europe, otišao je Mourinho, a Perez je i dalje ostao. Koja je razlika? Sve to dolazi iz materijalne moći i sve se stvara iz stranih igrača. Danas pričamo o Bayernu, a pogledajte tko sve igra u Bayernu, gdje su ti igrači iz Bayernove škole? Mi smo premala zemlja, nekoliko ljudi se tu izdiglo, a ispada da svi znamo sve o njima i svi ih gledamo kroz neko crnilo. Je li to baš tako?
Hajduk je nekako uvijek posebna priča, u novu sezonu kreće s puno manjim budžetom nego proteklih godina, ali i s novim sportskim direktorom Šveđaninom Jensom T. Anderssonom. Kako gledate na dolazak stranih stručnjaka u hrvatski nogomet? Vjerujem da je Hajduk u specifičnoj situaciji. Tijekom godina su baš sve isprobali. Doveli su ovoga, onoga, te sad odlučili isprobati nešto sasvim novo. Odlučili su sve okrenuti, tako barem ja to vidim. Ja ne poznam čovjeka, njegov program i njihove dogovore, koja on područja pokriva i bilo bi nepošteno da nagađam, ali pretpostavljam da su u Hajduku zaključili da moraju krenuti suprotno od svih dosadašnjih razmišljanja.
Imate iskustvo stvaranja i vođenja jugoslavenske reprezentacije. Kako bi ona, po vama, danas izgledala? Kad se pogleda popis zvijezda hrvatskog, srpskog, bosanskohercegovačkog nogometa.... Klubovi u kojima igraju i njihove mogućnosti djeluju sportski zastrašujuće. Ma dobro, gledajte, prvo, meni je drago što to nije tako. Mislim da me razumijete. Drago mi je što ne postoji ta okolnost da bi se takva reprezentacija mogla sastaviti. Smatram da je Hrvatskoj mjesto tu gdje je. Ali neću reći ništa novo ako kažem da je ovo područje Balkana izuzetno i nadareno sportskim talentom, s puno vica, imaginacije i jednog ratničkog mentaliteta.
Nećemo sada stvarati novu Jugoslaviju, ali možemo ovako teoretski – vaših prvih 11? A čujte, ne bih ulazio u tu reprezentaciju. To je težak hipotetički odgovor. Ali stavio bih Stipu na gol, pa tako dalje... Ali ne volim hipotetski, to nije ni sportska ni životna realnost i, iskreno, nisam ni razmišljao o tome konkretno. Ali da bi to bila moćna reprezentacija, to je istina. I ne samo u nogometu.
Za kraj, biste li još jednom prihvatili mjesto izbornika Hrvatske? Ne, ne, ne. Gledajte, ja sam svoje prošao. Pokojni Biće (Mladinić) je imao jednu uzrečicu. Zec se nikad ne vraća istim putem natrag. A znate zašto? Zato što zna da ga čekaju lovci. Zato je i pobjegao.
