"Nakon što se Dinamo provukao porazom 0:3 u Kopru u iduće pretkolo, u Tiraspol odlazimo u odličnoj brojci, a u uzvratnoj utakmici Sjever pruža jedno od svojih najboljih i najglasnijih izdanja kroz svih 120 minuta (igrali su se produžeci). Nakon ispadanja, potpuno očekivano, i kako je već ranije navedeno, odgovornost je prebačena isključivo na trenera Zajeca, koji je smijenjen nakon 'telefonske sjednice IO-a', treba li uopće naglašavati – jednoglasno! Uostalom, svi su oni – Zdravko Mamić, to valjda nije upitno…
Iz našeg kuta gledišta, bila je to kap koja je prelila čašu!
Borba protiv Uprave na čelu sa Zdravkom Mamićem do tada se svodila tek na nekoliko dobro poznatih skandiranja tijekom utakmice, poruke dotičnom na tribini te peticiju (2008./2009.) koja nije imala gotovo nikakav efekt.
Na velikom sastanku svih najaktivnijih podgrupa, podružnica i ekipa održanom 11. 8. 2010. u Draškovićevoj, velika većina Boysa bila je suglasna da borba protiv Uprave i čovjeka koji je Dinamo podredio sebi, vlastitim interesima i stvaranju kulta ličnosti mora postati prioritet u svim aktivnostima grupe. Po prvi put u povijesti, Bad Blue Boysi su zaključili da je potrebno interes Dinama pretpostaviti samom navijačkom načinu života, odnosno da je došao trenutak odricanja nečega što nam je u doslovnom smislu riječi – način života, strast, opsesija i ovisnost!
...Prva akcija uslijedila je organiziranjem javne tribine pod nazivom 'Dinamovo sutra', na koju su BBB-i pozvali predstavnike svih političkih stranaka koje djeluju u gradskoj vlasti, dužnosnike gradskih ureda, klupske dužnosnike i novinare. Oni koji su se odazvali (iz kluba, naravno, nitko…) u najvećoj mjeri su zajedno s navijačima Dinama raspravljali o problemu skrivanja u tajnosti klupskog statuta, koji je smatran osnovom za sve buduće akcije i projekte po pitanju težnji da Dinamo poprimi članski model funkcioniranja.
U tu svrhu, uskoro je osnovana građanska inicijativa pod nazivom 'Zajedno za Dinamo' ili popularnije – ZZD. U toj inicijativi tada su se okupili ne samo pojedini BBB-i, nego i predstavnici svih modrih tribina koji misle i žele jednako – Dinamo svih dinamovaca, a ne privatnu prćiju trgovca igračima! Uostalom, ne traži se ništa drugo nego isključivo poštivanje zakona koji kaže da udruge građana (a Dinamo je registriran upravo u toj formi) MORAJU svoja rukovodstva birati putem demokratskog izjašnjavanja svojih članova. No, bili smo svjesni i tada (a, nažalost, i danas) da je Dinamo udruga građana samo de iure (formalno, na papiru), a de facto, u praksi djeluje kao privatni klub Zdravka Mamića, koji se ponaša kao stopostotni vlasnik bez da je uložio ijednu svoju lipu, a na raspolaganju su mu novčana sredstva iz proračuna Grada Zagreba. Dakle, Mamić ne samo da bez ikakve odgovornosti ikome raspolaže novcem koji prikupljaju porezni obveznici i tim sredstvima umnožava vlastiti profit djelatnošću prodaje igrača u milijunskim iznosima, nego i ne smije biti u klubu. Tome se, uza sve ono već ranije navedeno, tada odlučilo – objaviti rat!
Uoči utakmice protiv Bruggea u listopadu 2010., klub je izdao tragikomično priopćenje u kojem moli BBB-e da se vrate na svoj Sjever i tako pripomognu prikupljanju značajnog novčanog iznosa koji bi omogućio zadržavanje Sammira u Dinamu! Očito Mamiću više nije prolazilo žicanje po restoranima kao u vremenima 80-ih…
Grupa je na to odgovorila otvorenim pismom nelegalnoj ali ipak Upravi kluba, u kojem su samo ponovljeni poznati stavovi, a smisao svog postojanja i djelovanja, gromoglasnu podršku svetom grbu i dresu, pokazali smo im dolaskom na trening momčadi dan uoči tekme. Pjesme, skandiranja i baklje, nažalost, doživio je teren Hitrec – Kacian umjesto našeg Sjevera dan kasnije, no i to je bilo dovoljno da Vaha ispred momčadi zahvali na pruženoj potpori unatoč svijesti da nas na tekmi ipak neće biti!
...Nešto ranije, u rujnu 2010. godine, ZZD tajnim kanalima dolazi do dugo skrivanog Statuta kluba, koji otkriva mnoge nepravilnosti u klubu te o tome obavještava javnost putem javne tribine održane u kinu Mosor, mjestu gdje su BBB-i popratili prvih nekoliko tekmi za vrijeme bojkota. Na toj tribini, uz navijače, pojavili su se i podršku pružili istaknuti igrači Dinama (Zlatko Škorić, Silvio Marić, Goran Vlaović), nogometni djelatnici, novinari, a posebno je ostalo upamćeno izlaganje člana Dinamove skupštine i povjerenika za Split Mirka Čorića, koji je detaljno opisao kako je Mamić definitivno zavladao Dinamom 2002. godine kada je ubacio svojih trideset novih ljudi u Skupštinu, o čemu smo već pisali (2. feljton).
Sredinom prosinca, unatoč velikoj šansi, Dinamo opet ne uspijeva proći skupinu Europske Lige, te na taj način napokon 'prezimiti' u Europi, jer u Maksimiru punom poklonjenih šalova, kapa i pokojom harmonikom… gubi 0:1 od PAOK-a i time ponovo donosi razočaranje svim svojim navijačima, bili oni na stadionu ili u bojkotu.
Akcija navijača uslijedila je već nekoliko dana nakon te, još jedne u nizu bolnih utakmica. Organiziran je miran, ali nadasve glasan navijački prosvjed ispod zapadne tribine, a u vrijeme održavanja Skupštine kluba. Bilo je to 22. prosinca 2010. Nakon završetka sjednice koja se odvijala uz tutnjavu navijačkog bijesa, dodatno pojačanog uslijed zabrane dvojici predstavnika članova kluba da prisustvuju zasjedanju Skupštine, Mamić je, očito još vruć od tijesne pobjede, neki će reći i vjerojatne prevare, koju je samo nekoliko dana ranije osigurao Vlatku Markoviću(a zapravo sebi…) u borbi protiv Štimca za mjesto Predsjednika HNS- a, podivljao i grubo, uz fizičke prijetnje, izvrijeđao novinara koji mu je postavio pitanje o evidentnom sukobu interesa koji egzistira zato što mu je sin licencirani menadžer nekih Dinamovih igrača, dok on sam obnaša izvršnu funkciju u klubu, što je pak protivno Zakonu o športu. Bio je to do tada nedvojbeno najskandalozniji i svakako neviđeni ispad koji je zapravo do kraja ogolio Mamića.
Prethodno samouvjereno, prepotentno i samodopadno izazivanje novinara da ga 'rasture pitanjima, face to face, i da će ih sve pobijediti argumentima…' palo je na ispitu već na prvom pitanju hrabrog novinara, koji je samo pitao ono što bi ga pitao svaki od tri tisuće (ali i više…) revoltiranih navijača ispred stadiona. Po tko zna koji put Mamić je dokazao koliki je zapravo – jadnik! Njegovo evidentno ludilo tada je bilo snimljeno i prikazano 'gradu i svijetu' i, zapravo, te večeri pala je i zadnja nedoumica koja bi dovela u pitanje ispravnost naše borbe za spas Dinama od tog pomahnitalog zla!
U travnju iste godine najavljena je nova Skupština kluba, a kao i za vrijeme prosinačke Skupštine, tako i na ovoj travanjskoj BBB-i organiziraju prosvjed ispod Zapada. Taj prosvjed započeo je nekoliko dana ranije, kada su brojni BBB- ovci danonoćno 'kampirali' podno zapadne tribine u iščekivanju glavnog događaja. 'Kampiranje', naravno, nije prošlo bez već uobičajenih provokacija policije. Unatoč dobroj organizaciji te iznenađujuće velikoj medijskoj pažnji, tijekom održavanja Skupštine okupio se (pre) mali broj prosvjednika u odnosu na očekivanja. Mamić se toga dana proglašava i izvršnim predsjednikom kluba, koji se od tog dana prozvao – Građanski nogometni klub Dinamo!
Umjesto velikog veselja zbog osvajanja šestog uzastopnog naslova prvaka, Mamić ponovo nudi samo i isključivo nove skandale! Potpuno neočekivano i skandalozno, najprimitivnijim mogućim metodama, potjerao je trenera Halilhodžića, koji je unatoč nekim dvojbenim detaljima iz ratne prošlosti pridobio simpatije i poštovanje većine Dinamovih navijača, pa čak i BBB-a u bojkotu. U poluvremenu potpuno nevažne utakmice protiv Intera, kada je Dinamo već i teoretski bio nedostižan, Mamić, navodno revoltiran slabijom igrom, a zapravo lud zbog visine Vahinog ugovora i svjestan da mu se otvara mogućnost relativno laganog proboja u Ligu prvaka i s puno jeftinijim trenerom, radi sramotan skandal te agresivno napada Vahu pred igračima u svlačionici i poručuje mu da više nije trener. Nakon tog ispada Vaha traži raskid ugovora na štetu kluba, a na oproštajnoj pres-konferenciji, vjerojatno u dogovoru s Mamićem zbog lakšeg kompromisa o isplati otpremnine, prešućuje detalj koji je nesvjesno u jednom društvu ispričao jedan od Dinamovih igrača (stranac), a to je da ga Mamić nije napao samo verbalno nego i fizički!
Bilo kako bilo, Dinamo je ponovno ispao teatar za Mamićeve predstave, oaza primitivizma i igračka kojom se igra jedna iracionalna spodoba. Kao potvrda toj tezi tek podsjećanje da je Vahu na klupi naslijedio Kruno Jurčić, isti onaj kojeg je Mamić godinu dana ranije smijenio – nezadovoljan prezentiranom igrom pod njegovim trenerskim vodstvom!
Usred ljeta Uprava kluba na Mamićevu zapovijed odlučuje se na obnovu ruševnog maksimirskog stadiona i pritom obećava da će kompletan troškovnik objaviti nakon završetka radova. Ispostavilo se da se ta obnova, zapravo, svela tek na farbanje trulih zidova u plavo te prekrivanje ceradama devastiranih dijelova stadiona. Travnjak se ionako morao mijenjati uništen koncertom Bon Jovija, tek je postavljanje novih stolaca bila opravdana nužnost. No, upravo će se na famoznim stolcima kompletna 'akcija stadion' naći u problemu i to – ukazom Bad Blue Boysa…
Krajem kolovoza 2011. grupa nakon dva velika i duga sastanka donosi odluku da se vrati iz bojkota i nastavi borbu na stadionu. Bila je to odluka koja je izazvala puno polemika i neslaganja unutar grupe budući da i nije donesena jednoglasno, ali zaključak je bio da je bojkot ispunio svoju svrhu i da je postao samo uteg oko vrata grupe. Godinu dana bojkota dovelo je do nestanka navijačke aktivnosti u gradu. Mnogi naši se i dalje drže tog zavjeta, što im služi na čast, ali časno je i boriti se s tribine!
Ipak, prekid bojkota odnosio se te sezone isključivo na utakmice HNL-a. Potez definitivno nije bio u potpunosti 'navijački' jer se ipak radilo o 'biranju tekmi', ali zato je definitivno bio – mazohistički! Nismo naime htjeli ispasti 'kupljeni' atraktivnom skupinom Lige prvaka, ali niti biti dio 'projekta' koji u pretkolima nudi kartu za jednu kunu i tako prostituira klupsku čast. Odabrali smo upravo male i neatraktivne utakmice naše lige za nastavak borbe. Odabrali smo borbu i žrtvu za naš oteti klub, a ne spektakl i glamur!
Na planu pravne borbe Inicijativa ZZD je masakrirala nogometnu mafiju sa sjedištem u Maksimirskoj, bližili su se izbori s jasnim ishodom promjene vlasti i nekako se očekivalo da će 'institucije' morati reagirati u ovom slučaju jer je situacija s pravne strane bila čista – Mamić ne smije zbog sukoba interesa biti u Dinamu, a izbori se u klubu moraju provesti.
Ipak, 'institucije' su čak i nakon smjene vlasti nastavile okretati glavu, ali su se zato vješto pozabavile 'problemom huliganizma', koji je zapravo bio usmjeren isključivo na našu grupu. Od prve utakmice nakon bojkota dočekala nas je neviđena represija i medijska kampanja protiv grupe u kojoj se pisalo o svemu, samo da je protiv nas i da se sakriju poruke o kriminalu u Dinamu koje smo uporno željeli poslati.
Nazivani smo teroristima, a naša borba rušilačkim pohodima iako nikada nije bilo manje incidenata na stadionima nego tada. Svaku utakmicu pisalo se o broju uništenih novih sjedalica, koji je zapravo bio zanemariv (ovdje govorimo o navijačkoj tribini, a ne o banket-salonu hotela sa 6 zvjezdica…), a nakon nekog vremena, čisto iz zajebancije, odlučili smo platiti te dvije ili tri uništene sjedalice.
I tada smo otkrili da isti dobavljač od kojega je Uprava nabavljala sjedalice, te iste sjedalice, zapravo, prodaje po puno nižoj cijeni nego što su u klubu rekli da su ih platili. Istovremeno, dobili smo informaciju da su tvrtke posrednici u obnovi stadiona bile DUO Gastronomija, u vlasništvu Dražena Miličevića, ujedno i zaposlenika kluba, te MAXMAR SPORT, u vlasništvu oca Miljenka Sakomana, direktora stadiona, zbog čega Klub navijača Dinama podnosi 'kaznenu prijavu DORH-u'.
U klubu su po običaju ignorirali optužbe i nastavili po svome, a Mamić je nastavio s izluđujućim višesatnim pres-konferencijama gotovo svakodnevno, koje su zapravo bile monolozi u kojima novinari nisu imali pravo postavljati pitanja. Tada, potpuno spontano, odlučujemo prekinuti jednu od pres-konferencija i postaviti pitanja na koja do tada nije bilo odgovora – bila je to ujedno i njegova zadnja takva presica i od tada se, zapravo, nije oglasio, očito instruiran od svojih savjetnika za odnose s javnošću. Očito su pronašli neki djelotvorni lijek…
Baš kao i godinu dana ranije, tom prilikom nije želio odgovoriti na isto pitanje o sinu – menadžeru Dinamovih igrača, kao i na ono vezano za 'slučaj sjedalica'. Bahato i prepotentno je ignorirao pitanja navijača provocirajući da tobože 'zna tko stoji iza nas!' Ali tko? To nije rekao! Blefer, kukavica, manipulator! Uz već poslovičnu prijetnju o 'prebijanju mačke'… Valja napomenuti da je Mamić za prijetnje kazneno prijavio dio navijača iako je evidentno da jedini koji prijeti je upravo on.
Nastavak sezone u proljeće 2012. nije donio nikakve specijalne promjene, osim jačanja represije prema BBB-ima i još više maltretiranja pojedinaca iz redova grupe na osobnoj razini. Borba s tribina nastavljena je uz evidentan pad brojnosti kako zbog represije tako i zbog sve goreg osjećaja dolaska na utakmice u kojima je unaprijed poznat ishod, gdje igrači po naredbi ne smiju 'doživjeti' navijače, a atmosfera se svodi gotovo pa isključivo na vrijeđanje Mamića. Doslovce se tijekom devedeset minuta igraju dvije tekme istovremeno, jedna na terenu, a druga na relaciji Sjever – Zapad, s kojeg na svakoj utakmici dopiru zvuci pojedinačnih zvižduka ili truba kojima se koriste članovi Mamićeve radne zajednice kako bi neutralizirali uvrede koje s ustrajnog Sjevera dopiru do 'gazdinih' uši.
A isti taj 'gazda' u to vrijeme ponovo počinje 'srbovati' s jasnim interesom proguravanja ideje o regionalnoj 'jugo-ligi', te po tko zna koji put dokazuje da mu na putu do ostvarenja njegovih novčanih interesa apsolutno ništa nije sveto, njegovoj prozirnoj retorici unatoč. U kontekstu toga, skidanje pred Lepom Brenom, 'pevaljkom' koja je za vrijeme rata zabavljala četničke spodobe na okupiranim područjima Hrvatske, govori više od bilo kakvih riječi…
Atmosfera uopće oko hrvatskog nogometa doseže najnižu moguću razinu uslijed svijesti da njime apsolutno upravlja Zdravko Mamić, što je vidljivo ne samo po pitanju sudačke afere, nego i po otvorenom kadroviranju unutar HNS-a, koje on provodi prema vlastitim interesima. Bez imalo prikrivanja, Mamić najavljuje budućeg izbornika reprezentacije kao i 'prvog' čovjeka HNS-a, što dovodi do zaključka da je nakon Maksimirske lakoćom pokorio i Rusanovu! Naravno, jedini koji se tome hrabro i otvoreno suprotstavljaju su Bad Blue Boysi, koji za vrijeme odigravanja utakmice protiv Zadra u Maksimiru, na kojoj nije bilo gledatelja, dolaze pred stadion te uz istaknute poruke i paljenje lampaša jasno daju do znanja javnosti o istini i stanju u najvećem hrvatskom klubu, ali i u hrvatskom nogometu uopće. U tu svrhu skupina Boysa uputila se potom i do sjedišta HNS-a u Rusanovoj ulici, te tamo ponovila ritual paljenjem svijeća i postavljanjem poruke na zgradu. Mamićeva medijska mašinerija iste večeri po svršetku utakmice u javnost podvaljuje laž da su BBB-i ispred stadiona napali redare uz prijetnje noževima.
Samo dan kasnije stotinjak Boysa je prema ranije zamišljenom scenariju došlo navijanjem popratiti utakmicu Dinamovih 'Zagića' (najmlađa uzrasna kategorija), a direktor stadiona tada objašnjava navijačima da je za tu laž u vezi s 'nožem' kriva djelatnica Mamićeve PR-službe koja je natjerala redara da spomene prijetnju nožem u izvještaju te pokazala taj izvještaj novinaru, koji je to odmah i objavio.
Budući da se u travnju navršavala 30. obljetnica Dinamovog osvajanja naslova prvaka bivše Jugoslavije, legendarne 1982. godine, grupa to odlučuje dostojno obilježiti, ali nakon što su legendarni šampionski igrači najprije s oduševljenjem prihvatili poziv, jedan za drugim se ipak predomišljaju. Mnogi su se pravdali time da ne mogu riskirati poslove koji su usko vezani uz domaći nogomet jer – 'Zdravka se pita za sve!', dok je nekolicina njih otvoreno odgovorila da se ne smiju zamjeriti Mamiću jer im je 'kruh u pitanju'.
Tu veliku obljetnicu u povijesti Dinama stoga smo obilježili skromno i sami, a na memorijalni turnir 'Za sve one kojih nema' odlučili smo pozvati neke od bivših modrih igrača. Ni to nije prošlo bez sabotaže jer su u klubu baš tada odlučili da se odigra revijalna utakmica na Maksimiru između generacije '82 i ostalih bivših igrača, pa na kraju dolaze samo Šimić, Bišćan, Šokota i Marić, koji odbijaju poziv kluba i dolaze na Ravnice gdje se naš turnir održavao.
Istog dana trebala se održati i proslava naslova prvaka jer se igralo zadnje prvenstveno kolo protiv Splita. Kažemo 'trebala' jer je na 'proslavi' na kraju utakmice ostalo tek oko stotinjak ljudi, a BBB-i s tribine izlaze u simboličnoj 82. minuti. Nismo željeli niti smo imali što slaviti s klubom s kojim se odavno ne možemo poistovjetiti, a trofeji osvojeni u ovakvoj ligi, uz kriminalce koji vode klub i hrvatski nogomet za nas nemaju nikakvu vrijednost. Isto smo napravili i nekoliko dana ranije, neposredno prije dodjele pehara za osvojeni Kup!
Početkom nove sezone iz kluba se kontinuirano puštaju tobože 'provjerene' informacije o huliganima i teroristima koji žele izbaciti klub iz europskih natjecanja. Tome su pridonijeli i incidenti na pripremnim utakmicama u Sloveniji i Austriji, od kojih su mediji ponovno napravili spektakl i posvetili im puno više prostora nego što bi trebali.
Za prvo eurogostovanje u bugarskom Razgradu ne samo da su iz kluba poručili da ne žele ulaznice za gostujući sektor, nego su danima huškali lokalnu policiju i bugarske medije da BBB-i dolaze u rušilački pohod u taj mali gradić.
Od svega toga, naravno, nije bilo ništa. Kako bi priča o izbacivanju uoči maksimirskog uzvrata bila što uvjerljivija, preko sjeverne tribine prebačena je zaštitna mreža i dodano još nadzornih kamera, čime je tribina dobila naličje logora. Interventna policija tjednima je uvježbavala pražnjenje tribine, na dan utakmice u ranim jutarnjim satima zagrebačka policija odvodi na desetke najaktivnijih članova grupe na informativne razgovore koji su potrajali čitav dan, sve do završetka utakmice.
Sama utakmica ponudila je dramu o kojoj će se pričati još godinama. Kriminalno lošoj igri Mamićeve momčadi leđa su okrenuli gotovi svi 'jednokunaši' koje je ponovo, na lanjsku foru, privukao na stadion. Standardni repertoar povika prema Mamiću s prorijeđenog Sjevera skladno je pratilo barem 80 posto ostatka stadiona. Svjedoci sa svih tribina i danas mogu potvrditi atmosferu koja je vladala u tim trenucima kada su obični gledatelji, revoltirani jadnim izdanjem preplaćenih pijanaca pod Mamićevom zaštitom, doslovno na glas priželjkivali ispadanje i Mamićev povijesni debakl.
Ipak, nevjerojatne gluposti primitivnih Bugara i sudac koji je 'zaboravio' pogledati na sat omogućavaju Vidi da spasi 'gazdu' od velike hajke koja mu se spremala, ali koja u konačnici ipak ne bi rezultirala njegovim već zasigurno trenerovim odlaskom iz kluba. Jednostavno, nema ga tko smijeniti, a samog sebe zasigurno neće.
Ali zato je u nadolazećim mjesecima represija prema njegovim nezaustavljivim protivnicima poprimila razmjere kakvi vjerojatno ne postoje nigdje u svijetu. Ubrzo potom, potaknuti uistinu ponižavajućom represijom, maltretiranjem u hodnicima Sjevera, 'gdje kamere ne snimaju', i gaženjem navijačkog dostojanstva naše grupe i tribine, BBB-i se odlučuju na još jednu tešku i bolnu odluku, ali ponovo nužnu – uslijedilo je privremeno napuštanje našeg Sjevera i selidba na istočnu tribinu.
No, svako zlo kad-tad dođe na naplatu, a Zdravko Mamić je to doživio na najbolniji mogući način. Naime, nakon što je tijekom pretkola prodavao karte za kunu, a potom podigao cijenu za na 200, 300 i 400 kuna, nakon što je BBB uz takve nemoguće cijene pritisnuo i brutalnom represijom, nakon što je ogadio kompletan hrvatski nogomet s našim klubom na čelu, izvukao skupinu ni približno atraktivnu kao lani, uz svijest svih koji imalo razumiju nogomet da se sprema nova rezultatska blamaža – konačni krah Mamićevog vladanja Dinamom i, nažalost, finalna manifestacija cijelog tog ludila o kojem evo već čitate tko zna koji redak, očitovala se u poražavajućoj brojci gledatelja na utakmici Lige prvaka protiv Porta – 4.683!
I kada smo pomislili da se ipak neće dogoditi ono što su mnogi toliko puta najavili, a to je da će Mamić na koncu svog ludila početi i plaćati ljudima da dolaze na stadion – dogodilo se!
Svi znate o čemu se radi i nema potrebe dodatno reklamirati tu bijedu i sramotu koju mi navijači moramo trpjeti isključivo zbog neizlječivosti – jednog ludila!
NAKON SVEGA NAPISANOG U OVA TRI DIJELA, MOŽEMO SAMO ZAPITATI – JE LI SADA VALJDA SVIMA JASNO:
ZAŠTO SMO PROTIV NJEGA?
ZA ŠTO SE BORIMO?", pitaju se na kraju na stranici Bad Blue Boysa.
