Prije točno četiri mjeseca, dan uoči izricanja famozne osuđujuće presude, Zdravko Mamić napustio je Hrvatsku i pobjegao u Međugorje gdje je i danas. Predosjetio je "capo di tutti capi" hrvatskog nogometa da bi mogao pasti pod naletima kopita zla, kako je sam jednom slikovito rekao, pa je svoju prvu domovinu zamijenio drugom. Njegov odlazak iz Hrvatske bio je samo konačni pečat na potvrdu o propasti nekoć moćnog menadžera koji je drmao svim nogometnim središtima u zemlji na razinu očajnika koji plaća "stručnjake" za falsificiranje SMS poruka pomoću svakom djetetu dostupnih alata.
Tek pola mjeseca prije presude koja je od kralja napravila mučenika na klupu Dinama sjeo je Nenad Bjelica. Čovjek je to koji je dugo bio želja Zdravka Mamića, ali nekako se uvijek dogodilo da kad je bilo mjesta na klupi Dinama on nije bio slobodan ili obrnuto. Onda se, nakon što je pod bivšim trenerom Cvitanovićem ugrožen već skoro pa siguran naslov prvaka, napokon poklopilo sve što je trebalo da bi Bjelica napokon preuzeo maksimirsku svlačionicu. Dogodilo se to u vremenu kada je Zdravko Mamić zbog obaveza na sudu već bio (svojevoljno i nešto malo manje svojevoljno) lišen izvršnih ovlasti u klubu. Mnogi će reći, a i potpisnik ovih redaka se slaže, u najbolje moguće vrijeme za Modre.
Savršeno vrijeme za savršen potez
Koliko je to bilo dobro vrijeme za zaposliti trenera koji iza sebe ima godine iskustva i koji je u svakom klubu u kojem je radio dokazao da ima ideju i zna kako je provesti dokazuje ovaj tekst. Samim time što danas, dan nakon sjajne pobjede u srce Europe, imamo privilegij pisati o Dinamu koji je na korak od prezimljavanja u Europi, dokazuje se vrijednost ovog angažmana. Odlaskom (ili barem odmicanjem) Zdravka Mamića iz Dinama dogodilo se ono što je svih ovih godina nedostajalo Dinamu za taj toliko željeni korak - trener je dobio mir.
Nenadu Bjelici se ne može dogoditi da mu netko kao Vahidu Halilhodžiću uleti u svlačionicu i opsuje majku. Ne može mu se dogoditi da mu netko drugi bira sastav. Ne može mu se dogoditi, ili mu se barem zasad ne događa, da netko dovodi igrače koji mu ne trebaju, ali imaju zanimljive ugovore pa ih treba uklopiti. A sve to mu se ne može dogoditi jer je Zdravko Mamić kukavički pobjegao pod Gospine skute. I hvala mu na tome.
Bivši šef Dinama nebrojeno je puta, otkad je na odmoru u drugoj domovini, istaknuo kako je ovo "njegov Dinamo" koji zbog njega niže uspjehe. I svaki put je, potpuno nesvjesno, bio u pravu. On je svojim bijegom napokon pustio malo čistog zraka u modre prostorije i dopustio da struka prodiše. U Dinamu napokon iznad trenerove glave nema giljotine koja može pasti svaki put kad se Gazdi ne svidi neki njegov potez i to se manifestira kroz sjajne rezultate.
20.09.2018., stadion Maksimir, Zagreb - UEFA Europska liga, skupina D, 1. kolo, GNK Dinamo - Fenerbahce. Photo: Igor Soban/PIXSELL
Hvala, Zdravko
Uopće nema smisla ulaziti u taktičke postavke Bjeličinog Dinama, nema smisla ni nabrajati mehanizme u igri, a još manje ima smisla upirati prstom u nekoliko očitih mana na kojima još treba poraditi. Sve je to nebitno jer ovo nije tekst o Anderlechtu i europskom proljeću. Ovo je tekst o jednom klubu koji je dug niz godina bio talac privatnih interesa jednog čovjeka, a danas je klub kojem se navijači vraćaju na tribine i formiraju redove za ulaznice. Ne, Dinamo još nije ni blizu čist koliko bi morao biti i odlazak Zdravka Mamića nije riješio sve njegove probleme niti je vratio sve navijače, ali donio je korak naprijed. Korak koji će, čini se, biti korak u europsko proljeće.
I baš zato, svjesni onoga što je iza nas, ali i onoga što nas tek čeka dok svaki glas ne bude vrijedio jednako, moramo visoko podignuti ruke, pogledati u nebo i viknuti - hvala, Zdravko! Hvala ti što si kukavički pobjegao pred zakonom i dopustio Dinamu da se za jedan korak približi onima kojima stvarno pripada. Svima.
