Jezik je opasan. Ideje su opasne. Uostalom, dovoljno je baciti letimičan pogled na prošlost ne bi li smo se uvjerili u točnost te tvrdnje. Niti jedan oblik vladavine ne može preživjeti bez da u svoju korist upogoni čitav jedan diskurs – način pisanja, govora i razmišljanja.
Kroz ideje se legitimiziraju režimi i pripovijesti kojima objašnjavamo svijet u kojem živimo. Jezik doslovce definira naš odnos prema vlastitoj kulturi – tko ima hegemoniju nad jezičnom produkciju, ima hegemoniju čitave kulture.
Hajduk je opasan
Dakle, Hajduk je opasan. Barem ovaj Hajduk koji predstavlja alternativu dominantnim modelima upravljanja. Ne želim okolišati te koristim tu rečenicu s potpunim razumijevanjem semantičke nabijenosti koju ona nosi.
U domaćem nogometu već neko vrijeme postoje dvije suprotne ideje – jedna hegemonijska, druga disidentska. Jedna, ugrubo, okupljena oko nogometnog establišmenta u HNS-u i druga, ponovo ugrubo, koja status quo dovodi u pitanje i pokušava promovirati jednu radikalno drugačiju ideju – da je u domaćem nogometu moguće poslovati transparentno, da nogomet može pripadati svima koji za njega žive.
Hegemonijske strukture diktiraju uvjete
Te ideje žive među navijačima Dinama koji se godinama bespoštedno bore protiv sada već osuđenog kriminalca Zdravka Mamića i ne-transparentnih poslovanja u svom klubu, među entuzijastima koji su osnovali NK Varteks kao reakciju na nepotizam u Varaždinu, ali njen najbučniji epicentar je Split. Između ostalih i Torcida – navijačka skupina koja je sudjelovala u procesima koji od Hajduka danas čine jedini klub u Hrvatskoj (i šire) sa pokušajem jednog drugačijeg modela upravljanja.
Naravno, borba protiv hegemonije nije šetnja parkom te stoga ne treba čuditi da se borba, između ostaloga, proširila i na medijsko polje. U tom kontekstu, upravljačke strukture koje su i dalje dominantne u hrvatskom nogometu i dalje imaju mišiće da diktiraju uvjete u polju produkcije medijskih sadržaja. Između ostaloga, dovoljno je imati barem trunku medijske pismenosti i primijetiti kako se u nekim od najtiražnijih hrvatskih glasilima piše gotovo isključivo tendenciozno i senzacionalistički o svakoj temi vezanoj za Hajduk.
Od netočnih navoda kako je klub sa Poljuda tijekom Mundijala u Rusiji zabranio svojim članovima da gleda utakmice reprezentacije, preko generalizacija i demoniziranja gotovo svih vezanih za klub, pa sve do medijskog bojkota događaja poput nedavne skupštine ECA-e (Europskog klupskog saveza) u Splitu, koji je bio gotovo u potpunosti ignoriran od strane najvećih domaćih portala.
Pozabavimo se sa slonom u prostoriji
I, naravno, nasljedno na to – reakcije nakon subotnjeg derbija. U redu, pozabavimo se sa slonom u prostoriji, sa razlogom zbog čega je ovaj tekst pisan. Jedna osoba, koja je i sama navijač Hajduka i koja sama navija sa sjevera Poljuda, ostala je bez prsta zbog gluposti, neodgovornosti i potpune indiferentnosti prema dobrobiti drugih jednog pripadnika Torcide.
Ljudska glupost je, nažalost, često nadmašena samo ljudskom okrutnošću i nemarom, a oko ovakvih situacija nema kompromisa – nema opravdanja, nema rasprave. Ljudi ili instance koje žele subotnji čin relativizirati ili opravdati nemaju što raditi u javnom prostoru.
Međutim, ukoliko u tom slučaju treba biti odrješit i beskompromisan, onda širem kontekstu treba pristupiti upravo suprotno – sa strpljenje, velikom dozom razumijevanja i kritičkog razmišljanja.
Stvaranje alternativne ideje
Projekt Našeg Hajduka nastao je 2011., tijekom stihije i bezvlađa u splitskom klubu – Hajduk je tada dugovao 100 milijuna kuna, služio gotovo u potpunosti partikularnim interesima i kroz sve njegove strukture je tekla duboko ukorijenjena, podivljala korupcija.
Međutim, povijest proizvodi uzorke i ubrzo se dogodilo ono što se često dogodi u momentima rasula – počelo se ispočetka. Krajem 2011. raspisani su izbori, grad Split, kao većinski nositelj klupskih dionica, odobrio je imenovanje sedmorice članova NO-a od strane udruge Naš Hajduk i klub sa Poljuda je krenuo jednim drugim smjerom.
Rođena je ideja da se klubom može upravljati odgovorno, da članom može biti bilo tko, da klupskom politikom upravljaju kolektivni, a ne pojedinačni interesi. Drugim riječima, rođena je alternativa hegemonijskoj prevlasti u hrvatskom nogometu – kojom upravljaju nepotizam i neobuzdiva, sistemska korupcija, koja osuđuje i isključuje sve što se ne podređuje njenom interesu.
Obrana statusa quo
Jer, ne dajte se zavarati, predstavnici one spomenute ideje koja ne trpi alternativu, čiji je isključivi cilj obraniti status quo i postojeći odnos moći, iskoristit će spomenutu glupost kao još jedan dobrodošao poklon u svom ratu protiv svega za što se trenutni projekt Hajduka zalaže – transparentnost, odgovornost, inkluziju i demokratičnost nogometa.
Jer upravo je o tome riječ zar ne – jedno ime za drugo, jednina za cjelinu – riječima jednog od najbitnijih mislilaca 20. stoljeća Jacquesa Derride – medijsko nasilje nad Hajdukom uvijek uzima formu metonimije. Pa je tako jedan huligan uzet kao reprezentativan za čitav model.
Naravno, ruku na srce, potezi poput ovog subotnjeg često imaju za rezultat de facto pucanje u vlastitu nogu ideje čitavog projekta i nitko tko je upoznat sa kontekstom u kojem Hajduk funkcionira ne može bez fige u džepu reći da on nema svoje propuste – čak i ozbiljne, konceptualne propuste. Međutim, zašto to uopće čudi? U okolnostima domaćeg medijskog i političkog prostora pravo je čudo da je Hajdukov projekt uopće stao na noge, a kamoli da funkcionira besprijekorno.
Ideja koja ne poznaje rivalstva, grbove ili nacionalnosti
Uostalom, ne treba zaboraviti da je Hajduk trenutno samo najeksponiraniji primjer ideje koja predlaže jednu alternativnu nogometnu kulturu – kada god vidite još jedan tendenciozan medijski naslov sjetite se da je to pokušaj diskreditiranja ne samo Hajduka nego i same ideje da nogomet može funckionirati drugačije, ne samo u Splitu nego i u Osijeku i Zagrebu, Rijeci i Varaždinu.
Ideje koja ne poznaje klupsko rivalstvo ili ovaj i onaj grb, koja povezuje Hajduk sa AFC Wimbledonom, Varteks sa Oviedom, navijače Dinama sa onima United of Manchestera. Ideja koja ujedinjuje pod zajednički nazivnik nogometa. Nazovite me patetičnim ali živimo u dobu kada se borimo za samu dušu nogometa i, treba biti iskren, gubimo.
Na leđima nosimo odgovornost kojoj nema kraja
Nedužan čovjek je u subotu izgubio prst zato što je radio ono što zna najbolje – ne dopustimo da se ta tragedija koristi za diskreditaciju neumorne borbe tisuća za pravedniji nogomet.
Svi mi koji volimo nogomet nemamo pravo na odmor – biti nogometni entuzijast znači nositi na leđima odgovornost kojoj nema kraja. Samim time – nikakav odmor nije dozvoljen dobroj savjesti.
