Odličan nogometaš, predan trener i naposljetku kontroverzni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza često je bio na meti javnosti, u toj igri nekad se snalazio, nekad i ne... Međutim, činjenica je da se bez njega nije moglo, jer uvijek je bio tu gdje su događaji, gdje je kvaliteta, gdje se slavi nogomet.
Kao mladi nogometaš zeničkog Čelika, doveden je u Dinamo, gdje je stekao i reprezentativni status. S reprezentacijom Jugoslavije bio je na svjetskoj smotri 1962. u Čileu, igrao je sjajno, a bio je izabran i u najbolju jedanaestorku cijelog turnira. Čak deset godina bio je standardni igrač prve Dinamove momčadi, što je danas nemoguće. I on je čekao 28 godina, zbog administrativne zabrane tadašnjih vlasti, da bi nešto malo zaradio u inozemstvu. Otišao je u Austriju, postao legenda bečkog Rapida, ali i bečke Austrije. Njegovi igrački dosezi ostali su u toj državi zapamćeni, pa ne čudi da je mnogo godina kasnije bio i trener bečkog Rapida.
//www.youtube.com/embed/NQx_5OkKHpE
U Hrvatskoj je vodio Dinamo, čak triput, s posebnim sjećanjem na osvajanje Kupa 1980. godine u Beogradu protiv Crvene zvezde. Vodio je i Hajduk, za kormilom tog kluba zadesila ga je najgora vijest u životu, ona o pogibiji četverogodišnjeg sina. Marković je preklinjao Hajdukovu upravu da vodi utakmicu četvrtfinala Kupa kupova protiv bečke Austrije, neposredno nakon što mu je sin poginuo u prometnoj nesreći. Tvrdio je da neće izdržati ako ne radi, a nogomet je bio njegov rad. Hajduk je u toj utakmici poražen, no prije utakmice navijači splitskog kluba dočekali su Vlatka na travnjaku neviđenim ovacijama želeći mu olakšati bol.
U inozemstvu je trenirao, ponovimo, bečki Rapid, ali i konkurenta, bečku Austriju. Bio je i u Standardu iz Liegea i francuskoj Nici. Kao trener u Francuskoj posebno se bavio razvojem mladih igrača. Priznanje je uslijedilo desetljećima kasnije, Francuska ga je odlikovala ordenom Viteza nacionalnog reda, a to priznanje dodijelio mu je sam Michel Platini, proslavljeni francuski bivši nogometaš i danas predsjednik UEFA-e. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza postao je 1998. godine, neposredno nakon osvajanja brončane medalje reprezentacije na svjetskoj smotri u Francuskoj. Na mjestu predsjedavajućeg naslijedio je Branka Mikšu. Posvetio se financijskom jačanju Saveza, u čemu je bio uspješan, a posebne zasluge ima za otvaranje Kuće nogometa, novog prostora Saveza u Rusanovoj ulici u Zagrebu.
//www.youtube.com/embed/4SUs2QYNLhE
Dok je bio predsjednik HNS-a, Marković je uspio osigurati izvanrednu logističku podršku reprezentaciji koja se plasirala na europske smotre 2004. u Portugalu, 2008. u Austriji i Švicarskoj te 2012. u Poljskoj i Ukrajini, te na svjetske smotre 2002. u Japanu i Južnoj Koreji te 2006. u Njemačkoj. Istovremeno, bio je i pod bujicom kritika zbog zanemarivanja klupskog nogometa, imao je kritičare i po medijima i među navijačima. Nije se znao nositi s kritikama, znao je u odgovorima biti nadmen i bezobrazan, zapravo bi se moglo reći da se nije snalazio u komunikaciji s javnošću. Ta njegova osobina znala ga je koštati, no ako je u čemu bio dosljedan, onda je to bio u izbjegavanju medija. Umirovljen je kao počasni predsjednik HNS-a 2012. godine, naslijedio ga je Davor Šuker.
Vlatko Marković, kad bi se opustio u društvu, znao bi reći da je još prije pola stoljeća rušio Jugoslaviju.
"Pa, zbog mog autogola na Svjetskom prvenstvu u Čileu, Jugoslavija nije osvojila medalju."
Novinari su ga znali nazivati i 'mister lapsus'. Griješio bi govoreći imena, pa se tako znalo čuti.
"Izaslanstvo Saveza ide u posjet kod premijera Gračana."
Ili...
"Izvrsno igra onaj Račan iz Hajduka."
Nakon otvaranja Kuće nogometa 1998. godine, prisjetio se dolaska prvog predsjednika FIFA-e Julesa Rimeta u Zagreb. No, kazao je...
"Bio je u Zagrebu svojedobno i Jules Verne."
Teško je govorio o pogibiji sina. Ipak, kad bi smogao snage, prisjetio se kako su mu Hajdukovi navijači pokušali ublažiti bol.
"Na terenu sam bio, a cijeli stadion skandira moje ime. A onda krene pjesma 'Bili su bili vrhovi planina, bila je košulja hajdučkoga sina'. To se ne zaboravlja. Nikad!"
Vlatko Marković volio je pomagati. Priznao je da mu je bilo teško gledati slijepe osobe koje prolaze pokraj HNS-a. Odmah je predložio Izvršnom odboru Saveza da im se uputi donacija za kupnju i dresuru pasa vodiča za slijepe. Od ideje do realizacije nije prošlo puno.
"Gore nesreće nema, pa da im barem malo olakšamo."
S medijima se nije slagao, već su antologijska bila njegova ispričavanja, sve kako bi izbjegao razgovor za medije. Zapravo, nema novinara koji nije čuo...
"Požurite, ulazim u tunel, nestaje mi signala."
Neki su, pak, slušali sljedeće...
"Evo me u avionu, baš polijeće, moram ugasiti mobilni uređaj."
