Pita li se itko, a posebice pristalice Hajduka, zašto je njihova ekipa izgubila dvije utakmice zaredom, od kako oni sami kažu i još k tome geografski neispravno, "tamo nekih Zagoraca"? Pita li se itko od uvaženih torcidaša kako to da njihov Hajduk na gotovo identičan način završava sezonu u ranoj jeseni ili oko Gospe kada je u pitanju Europa? Pitaju li se gospoda s tribine, prije nego što počne prijetiti batinama svojim igračima, jesu li zaista oni krivi za scenarij koji se klubu događa već godinama?
Taoci navijača
Očito se ne pitaju jer da si je ijedna od osoba postavila to pitanje do sramotne scene u Gorici u subotu ne bi niti došlo. Uzet ćemo ovaj posljednji incident na relaciji Torcida - igrači Hajduka, kao najsvježiji primjer gotovo pa bolesnog odnosa koji u tom klubu traje već puno predugo. Torcida je nakon kiksa protiv Gorice megafonom dozvala igrače Hajduka podno svoje tribine i tamo im počela čitati bukvicu. Uz salvu psovki, uvreda i prijetnji kazali su im i ovo...
"Sram vas može biti. Vi ste najgora momčad koja je nosila ovaj dres. Tri dana ste u Zagrebu žderali i pili, a strah vas je bilo vratiti se u Split. Nikad nismo tako rano iz Kupa ispali i onda opet izgubite tri dana kasnije. Mi tu bez posla ostajemo zbog vas, a vi ovako. Bolje vam je da ne stajete nigdje na putu do Splita jer ćemo vas uloviti, a onda će biti batina. Svi ćete dobiti batina. Gubite tu od nekih pijanih Zagoraca... A di vam je onaj trener, smeće, kukavica? 'Ajte po njega. 'Ajte ća", urlali su tako torcidaši prema svojim igračima, da bi se nakon toga ovi pognute glave vratili u svlačionicu.
Jedina osoba koja je u tom trenutku postupila ispravno bio je trener Burić, koji se na ovu pretencioznu, a ujedno i redikuloznu, prozivku nije niti odazvao. Da nas ne bi krivo shvatili, ne kažemo da navijači nemaju pravo glasa, dapače da imaju, ali to se, onda šalje drugim putem i na drugu adresu. Eto mi se sada pitamo, što pobogu jedan navijač sa šalom oko lica ima spočitavati nogometašima kako su odigrali, prijetiti im batinama, psovati im majku, postrojavati ih kao u zatvoru i onda ih ponižavati...
Gdje toga u normalnom svijetu ima? Gdje to na svijetu navijači diktiraju kako će se baš sve u klubu odvijati? Gdje to na svijetu Uprava, igrači i treneri prvo pitaju navijače mogu li nešto napraviti pa tek onda naprave. OK, jasno nam je da je klub ima obiteljski odnos s navijačima, ali ovdje imamo zamjenu teza. Klub bi trebao imati roditeljsku ulogu, a ne navijači. A ovdje imamo slučaj, oprostite na izrazu, roditelja zlostavljača i nemoćnog djeteta, gotovo taoca. Jer Hajduk očito nije ništa drugo nego taoc svojih navijača.
02.11.2019., Velika Gorica - Hrvatski Telekom Prva Liga, 14. kolo, HNK Gorica - HNK Hajduk. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
Tko je kriv?
Kažemo, ovu glupost iz Gorice smo uzeli kao posljednji primjer, ali ne trebamo daleko u prošlost ići da vidimo još gore slučajeve, poput onog prebijanja napadača Marka Futacsa u središtu Splita u travnju prošle godine. Pa ljudi, tko će doći u klub u kojem navijači tuku igrače ako imaju loš dan? Tko će davati sto posto od sebe za navijače koji jedan dan pozivaju na linč, drugi dan psuju majku, treći dan vas bace u more, ili doslovce prebiju? Zašto bi netko davao svoj maksimum za publiku za koju si jedan dan heroj, a drugi dan smeće?
02.11.2019., Velika Gorica - Hrvatski Telekom Prva Liga, 14. kolo, HNK Gorica - HNK Hajduk. Photo: Bruno Fantulin/PIXSELL
Ono što žalosti još i više od činjenice da su igrači morali trpjeti ovakvu sramotu jest činjenica da ih baš nitko nije zaštitio niti obranio. Burić je s jedne strane možda i napravio dobar potez jer se nije pojavio, ali s druge je strane on trebao biti taj koji će istupiti iz linije na prozivci i reći "udarite po meni ja sam kriv". No, čak niti Burić ne bi trebao stajati pred navijačima, trebala bi stajati Uprava kluba. Postoji, dovraga, valjda neka hijerarhija u klubu. Igrači bi po "defaultu" trebali odgovarati samo svom treneru i on je taj koji ih može i smije prozivati pa čak i dati koju odgojnu. Trener je taj koji odgovara sportskom direktoru, Upravi ili kome već nadređenom u klubu, a Uprava i viša klupska tijela, ako smatraju to potrebnim, mogu ili moraju, odgovarati navijačima jer su u konačnici tu gdje jesu zbog navijača i pristalica. Preskakanje takve hijerarhije prerasta u jedan vrlo nezdrav i neodrživ, ha eto im, obiteljski odnos.
02.11.2019., Velika Gorica - Hrvatski Telekom Prva Liga, 14. kolo, HNK Gorica - HNK Hajduk. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
Ima li spasa?
Ekipa Hajduka psihički je ili slomljena ili, najmanje, jako uzdrmana i nema tih burića, kopića, tudora, vulića ili koga već koji će im usaditi samopouzdanje jer im ga niti jedan trener neće usaditi, taman da ih preuzmu najbolji na svijetu, poput Jurgena Kloppa ili Pepa Guardiole. Poznavajući tamošnju publiku i za njih bi govorili da su smeće nakon prve mini-krize.
Ima li spasa ovakvom Hajduku uopće? Teško je to predvidjeti, jer već gotovo dva desetljeća klub radi kako svira određeni dio navijača, kažemo određeni, jer postoji dobar dio Torcide koji počinje drugačije razmišljati i polako uviđa da nije problem samo u igračima i treneru, već u cijelom sustavu koji, očito je, nije baš održiv. Tko će trenirati Hajduk nakon Burića? Tudor možda? Teško, jer čovjek želi biti menadžer, a tražiti takvu ulogu u Hajduku je doista smiješno. Matjaž Kek? Uozbiljite se, čovjek je zbrisao iz vjerojatno najuređenijeg kluba u Hrvatskoj, Rijeke, a doći će gdje? Pod poljudski Sjever da mu neki tamo zakrabuljeni klinac viče da će ga dočekati na prvoj benzinskoj?
02.11.2019., Velika Gorica - Hrvatski Telekom Prva Liga, 14. kolo, HNK Gorica - HNK Hajduk. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
'Mes que un club'
Sretno Hajduku s potragom za novim trenerom. Sretno im i s novim valom obećanja Torcidi da će sve biti bolje i da će sezone trajati duže od Gospe ili studenog. Sretno i igračima ako odluče izaći u šetnju Rivom, sretno i onom dijelu navijača koji se nada da će na kraju sve ispasti dobro, ali neće poduzeti baš ništa u međuvremenu da pridonese poboljšanju situacije. Sretno na koncu i Upravi koja se posljednjih mjeseci više bavila negiranjem ikakvog sudioništva u domaćinstvu utakmice Hrvatske i Mađarske na Poljudu, nego hrvanjem s realnim problemima unutar samog kluba.
Na koncu ćemo samo reći da je Hajduk, kao i Barcelona "mes que un club", odnosno "više od kluba", ali na jedan potpuno devijantan, deformiran, iskrivljen način. Imaju oni svoj moto, sličan donekle, "Hajduk živi vječno"... I nadživjet će Hajduk sve ovo, ali pitanje je mora li? Mora li jedan klub s tako živopisnom povijesti proživljavati ovakva, da ne kažemo već i sramotna, razdoblja? Ne, realno ne mora, ali očito mora, jer je za neke Hajduk više od kluba.
