Nogometna tema tjedna u Zagrebu su zbivanja u Maksimiru. Nakon prepucavanja Tonela i Čačića, Zadar je napravio senzaciju i izbacio Dinamo iz Kupa, a javnost se 'zabavljala' i Mamićevim spuštanjem iz lože na aut-liniju, gdje je motivirao igrače i davao upute Vidi i Sammiru. Kako ti gledaš na tu situaciju, je li to rušenje autoriteta trenera? Moj stav je, kao i generalni svih trenera i svih ljudi koji se u nogomet razumiju, taj da se zna što je čiji posao. Naravno, uvijek postoje iznimke i ljudi koji smatraju da svojim pojavljivanjem ili motivacijskim govorom mogu pridonijeti, međutim ja i dalje ne smatram da je to rješenje jer trener je taj koji se bavi igračima i kad je dobro i kada je loše. Ljudi iz uprava imaju svoj posao, iako Mamić nije ni prvi ni posljednji koji radi takvu stvar – smatra da će nekakvim svojim autoritetom postići to da momčad bolje reagira.
Kako gledaš na Dinamove nastupe u Ligi prvaka i ispadanje iz Kupa od Zadra. Mnogi smatraju da je Dinamo za Zadar ono što su Porto i PSG za Dinamo, pa je manji klub ipak uspio pobijediti veliki. Zašto Modri ne mogu uzeti skalp nekome od velikih? Nije to taj odnos. Razlika između PSG-a i Dinama je možda jednaka onoj između Modrih i Zadra, međutim različit je trenutak motivacije. Oni igraju Ligu prvaka i svaka utakmica ima neku svoju vrijednost, dok utakmica Kupa Dinama protiv Zadra nema takvu snagu. Naravno, nisu očekivali da će se to dogoditi bez obzira na to tko igrao. Računali su da će pobijediti, međutim to se nije dogodilo. Takvi nevjerojatni porazi momčadi u kupovima nisu rijetkost i događaju se u svim ligama. Ja sam i u Valenciji i u Panathinaikosu ispadao od puno manjih klubova. Koliko god se ti trudio, slabiji protivnik se postavi dobro, zabije gol, a ti ne možeš zabiti pa sve da loptu rukom odneseš u mrežu. Nije to neuobičajeno, ali kada se dogode takvi porazi, onda svi imamo o čemu pričati.
Što nedostaje Dinamu da uzme neki veliki skalp u Ligi prvaka, kao što je uspio APOEL prošle sezone i neki drugi mali klubovi? Imam vrlo jasnu sliku što fali. Prvenstveno, Dinamu u takvim situacijama fale dvije ili tri stvari. Dinamo konstantno svake godine prodaje igrače, a mi ni ne znamo tko se iz APOEL-a ili BATE Borisova prodao. Oni dovode neke svoje kvalitetne bivše igrače ili strance, Brazilce, stvaraju momčad i ne rasprodaju je. U Dinamu je to konstanta svake godine, jer od toga živi, pa mu prije početka natjecanja ode najbolji igrač. Ove godine imamo primjer Badelja, koji je puno značio za momčad. On je reprezentativni kadar i kad jedan takav igrač ode, nije ga jednostavno zamijeniti, koliko god se nama činilo da ima dobrih igrača. Međutim, on je stožerni igrač momčadi oko kojeg se puno toga vrti i netko drugi, koliko god bio dobar, tu ulogu ne može samo tako preuzeti. Drugi problem je slaba liga. Dinamo je prejak za ovu ligu, naravno sad bi me mogao svatko opovrgnuti ovim porazom protiv Zadra, no to se jednostavno primijeti u duelima, trčanju... Vidi se u Ligi prvaka koliko je Dinamu teže odraditi taj ritam. Treći razlog je da se očito u Dinamove igrače uvukla atmosfera da ne mogu igrati protiv većih europskih momčadi i da redovito gube. Oni u glavama imaju problem da nisu na nivou protivnika i to ih blokira. Dinamo je protiv Porta pola sata igrao dobro i moglo se čak dogoditi da zabije gol, a na kraju je Portovih 2:0 djelovalo uvjerljivo. Fali taj jedan 'klik' da se to dogodi.
Puno toga je izgovoreno i napisano na temu praznog stadiona. Tvoj dobar prijatelj Mario Stanić u svojim kolumnama bez dlake na jeziku progovara o svim anomalijama. Kako gledaš na to? To je žalosno. Stvorio se taj sukob, a ja sam imao prilike slušati i jednu i drugu stranu, a obje imaju, hajmo reći, nekakvo pravo i nekakva uvjerenja iza kojih stoje i ne znam kako će se to uopće riješiti. Činjenica je da taj sukob Dinamu ne pomaže i to je jedna sramota. Opet, to je način kako se neki ljudi žele boriti da bi došli do svojih ciljeva. U konačnici je meni to žalosno da je protiv Porta i PSG-a stadion prazan.
Bio si član generacije koja je postigla najveći uspjeh hrvatskog nogometa i osvojio broncu u Francuskoj 1998. godine. Smijemo li se nadati da ćemo opet slaviti takav neki veliki, povijesni rezultat? Nema razloga da se ne nadamo. Dapače, 2008. godine na EURU je reprezentacija nesretno izgubila od Turske i bila vrlo blizu ponavljanju velikog uspjeha. Ne vidim zašto se to ne bi opet moglo dogoditi, iako svi gledamo na to kao da se nikad neće ponoviti. Ja sam po naravi optimist i vjerujem da hoće. Naravno, puno stvari se mora poklopiti da bi se jedan takav veliki rezultat opet dogodio. Pored nesreća koje su nas zadesile, poput Eduardove ozljede, u Austriji smo odigrali vrlo bitnu ulogu, prikazali fantastične utakmice i na kraju smo nesretno izbačeni. Tko zna što bi se dogodilo da smo ušli u polufinale. Momčad je imala odličan duh, atmosferu, imali smo i glavu i rep. Ne vidim zašto se kroz neko vrijeme to ne bi moglo ponoviti. I na posljednjem EURU smo imali zapaženu ulogu, pružili dobre igre. Falilo je možda malo sreće, možda to nije sreća nego znanje i sposobnost, ali je djelovalo kao sreća, moglo se dogoditi da europske i svjetske prvake izbacimo iz natjecanja. Nogomet je takav i treba i dalje vjerovati.
Vama se u Francuskoj sve poklopilo: i kvaliteta i taj segment sreće. Možeš li se prisjetiti tih dana. Što je to 'posebno' što ste imali? To je teško reći i na to pitanje nema odgovora. Konačan rezultat je taj koji nas navodi na ovo pitanje, a taj rezultat nema konačan i čist odgovor što je to bilo. Poklopilo se sve. Imali smo sreće u nekoliko navrata, dobre reakcije igrača i jednostavno smo napravili taj rezultat. Nikakvo posebno zajedništvo nije bilo tada u odnosu na prije ili poslije. Ja znam za sebe. U Valenciji sam gledao izvlačenje skupina i kasnije moguće protivnike za taj SP i ja sam kao iz topa ispalio da ulazimo sigurno u polufinale, što je bilo potpuno nerealno. Međutim, ja sam bio uvjeren u to. Druga stvar, dok smo još bili na pripremama i dok je moj cimer i prijatelj Igor Cvitanović bio s nama, pričali smo o tome da bi mu trebao biti kum i da se njegovo vjenčanje događa u terminu utakmice za treće mjesto. Ja sam rekao da nema nikakvih problema i da ću mu biti kum i da sam počašćen time, ali sam mu rekao da se bojim da ćemo igrati ili finale ili utakmicu za treće mjesto. Samo sam ga molio da od mene ne traži da propustim takvu priliku u životu. Ja sam tako razmišljao, ali i dosta igrača je imalo tu suludu ideju da bismo mogli napraviti takav nekakav rezultat. Imali smo neku vjeru u sebe, možda suludu, i to nam se isplatilo.
I kako je onda završila priča s Cvitanovićevom svadbom, je li je pomaknuo i pričekao te da se vratiš iz Francuske s broncom? Morao je biti zamjenski kum, organizacija je bila u poodmakloj fazi, kako to obično ide, a mene je to jako mučilo, no tako se dogodilo.
Mnogi bivši Vatreni su odradili uloge u reprezentaciji i HNS-u. Bilić i Asanović su bili u mladoj reprezentaciji pa preuzeli A vrstu, Ladić je vodio mladu momčad, Prosinečki i Jurčević su bili u Bilićevom stožeru, sada reprezentaciju vodi Štimac s Bokšićem, Tudorom i Jurčićem... Za Bobana i Stanića znamo zašto se nisu približavali, gdje si ti sve to vrijeme? Nemaš interesa, volje ili je nešto drugo u pitanju? Ja sam se u zadnje vrijeme aktivirao, s obzirom da se bavim menadžerskim poslom, pratim igrače sa Stanićem i Živkovićem, i ne mogu reći da nisam u nogometu. Imao sam raznih ponuda koje se iz raznih razloga nisu ostvarile. Nije da nemam volje, ali trenutno, kako vidim stanje u trenerskom poslu, tu imam određeni stav da dok je ovako neplanski i bez povjerenja u trenersku struku od strane ljudi koji vode klubove, ne želim se trošiti džabe. Stvari su nesređene, to je evidentno, razni ljudi koji vode klubove se sprdaju s trenerima. To mi se jednostavno ne sviđa i ne želim biti dio toga. Situacija s reprezentacijom je druga, potrefilo se tako da su ljudi koji su dobili priliku bili u zajedničkim prijateljstvima i druženjima završili kao nekakvi timovi u reprezentaciji, što je potpuno legitimno i normalno. Ne znači da se nešto takvo ne bi moglo dogoditi u budućnosti.
Kad si već spomenuo menadžerski posao, nemoguće je zaobići mladog Alena Halilovića, o kojem se puno priča i piše u zadnje vrijeme. Koliko je dobro za tako mladog igrača da ga se jedan dan 'seli' u Real i Manchester, da izbija 'rat' za dres reprezentacije? Naravno da nije dobro, a zašto se to radi treba pitati ljude koji to rade. Mislim da je on veliki talent, to je nedvojbeno, a o njemu ovisi hoće li biti veliki igrač. Pretjerano pisanje o njemu mu ne može pomoći u razvoju. To je nažalost dio nogometa i on mora raditi sam na sebi, uz svoje roditelje, naravno, da ostane čvrst i da ne poklekne pred tim hvalospjevima jer ga oni mogu prestati tjerati da svaki dan radi sve više i više jer samo tako može postati veliki igrač.
Lobiranja za osvajača Zlatne lopte su iz dana u dan sve žešća. Tko je po tebi zaslužio nagradu – Ronaldo, Messi, Falcao, netko četvrti? Možda ću ispasti lud ovom izjavom, ali ja bih izuzeo Messija iz te nagrade. Ja bih stavio neku posebnu nagradu, zapravo ne nagradu nego stolicu na tron i rekao mu da sjedne tu i da ćemo od ostalih igrača birati najboljeg. Sve drugo nema smisla. Ja sam to još davno javno rekao da je on s drugog planeta i bilo mi je jako drago kad je to nedavno izjavio i njegov suigrač Iniesta. Ronaldo je najbolji igrač na svijetu, to je nedvojbeno, ali Messi nije igrač, on je nešto drugo. Za njega tek treba smisliti pravu kategoriju. Budimo realni. Falcao je sjajan i ja ga obožavam kao igrača i divim mu se jer radi stvari o kojima sam ja sanjao i maštao, ali on je igrač, kao i Ronaldo. On je čudo od igrača, nemam riječi, sposoban je zabiti bilo kako, ali to što ovaj radi. Kao da je izašao iz kompjutorske igrice i sad on igra nogomet s ostalima. Nije fer. Mi se šalimo kad gledamo Barçine utakmice pa kažemo da je frka kad ide sam na četvoricu, kad ide na trojicu to je šansa, a kad ide na dvojicu to je gol.
Za kraj nam reci koji ti je najdraži pogodak koji si zabio u karijeri, pretpostavljam da je onaj protiv Turske na EP-u u Engleskoj? Je. Meni je najdraži, iako ljudi više pamte onaj protiv Njemačke na SP-u jer je vezan za taj veliki uspjeh. I ta specifična proslava gola je dobila nekakvo priznanje od FIFA-e. Toliko mi je ljudi došlo s tim klimanjem glave... Meni je to proljeće bilo fantastično u Padovi. U drugom dijelu prvenstva sam zabio 14 golova za klub koji je bio na dnu talijanskog prvenstva. Za mene kao igrača je to bilo proljeće iz snova, bio sam u odličnoj formi i očekivao sam da ću igrati u Engleskoj. Ispred mene su bili Šuker i Bokšić, već etablirani igrači u velikim klubovima, no bez obzira na to ja sam se nadao svojoj prilici. Kada sam je dobio, spojile su se te dvije stvari, moja forma i velika motivacija da se dokažem, i taj trk je bila slika tog mog stanja. Prije tog proljeća sam imao i operaciju na glavi, pa je to trenutak u životu kada sam nakon straha za život i karijeru bio oslobođen svih ružnih emocija. Zato mi je motivacija bila na možda na nerealno visokom nivou.
