"U jesen 2006. godine prvi put se sa sjeverne tribine stadiona u Maksimiru zaorilo skandiranje: 'Mamiću cigane, odlazi iz Svetinje!' Parola koja do dana današnjeg nije pospremljena u povijesni arhiv Bad Blue Boysa. Definitivno je točna konstatacija da je upravo tada naša navijačka skupina započela svoj otpor prema diktaturi, samovolji i nedodirljivosti čovjeka koji je u prijašnjim godinama uspio staviti zagrebački i hrvatski nogometni ponos pod svoju apsolutnu vlast, kontrolu i interes.
No, da bi se bolje shvatili uzroci, razlozi i neposredni povodi za objavu rata Zdravku Mamiću od strane najžešćeg i najglasnijeg korpusa Dinamovih navijača, potrebno je cijeli slučaj sagledati u kontekstu događaja iz prošlosti, odnosno kroz prizmu same ličnosti dotičnog.
...O prošlosti Zdravka Mamića ispričane su i napisane brojne priče, anegdote, pa čak i mitovi, što ga svakako svrstava u red najpoznatijih, ali ujedno i najkontroverznijih ličnosti u povijesti Dinama, hrvatskog nogometa, ali i javnog života u Hrvatskoj uopće...
...Paradoksalno, ali te šampionski savršene 1982. godine Ćiro Blažević je osim opjevane, najljepše modre bajke u Maksimir doveo čovjeka koji će u dalekoj budućnosti postati apsolutni gospodar života i smrti kako Dinama tako i kompletnog hrvatskog nogometa. Klasična priča o medalji koja ima lice, ali i naličje.
Ćiro se unatoč trofejima nije dugo zadržao u Maksimiru, otišao je nakon izgubljenog prvenstva 1983., ali već dvije godine kasnije ponovo zasjeo na Dinamovu klupu, pa Zdravko Mamić ponovo, kao desna mu ruka, dobiva priliku učiti nogometne doktrine od svog kuma. Iz tog drugog Ćirinog mandata pamti se priča po kojoj je Mamić u jednoj večeri uspio 'nažicati' nekoliko stotina tisuća njemačkih maraka u nekoliko zagrebačkih restorana i na taj način spriječiti transfer najveće Dinamove zvijezde Marka Mlinarića u Hajduk. Za tog čovjeka jednostavno granice nikada nisu postojale...
...Mamić i njegovi pomagači vršili su pritisak na vodeće Boyse, nudili im novac, poslove i slično, ali efekta nije bilo. Naravno, Mamić se u svim tim pregovorima deklarirao kao 'dinamovac', 'jedan sam od vas' itd., ali 'jebi ga, ime se ne može vratiti, mora biti Croatia!'...
U to vrijeme, također uz blagoslov državne vlasti, izvršena je privatizacija kluba, a vlasnici su postali Ćiro (istovremeno i predsjednik kluba, trener i izbornik reprezentacije) i Mamić, no kada je došlo do deprivatizacije 1994. godine, kumovi su se posvađali na mrtvo ime, Mamić je optužio Ćiru da mu je ukrao stotine tisuća maraka.
Zadnji posao koji su napravili u klubu bio je taj da su ga zajedničkim snagama izbacili iz europskih natjecanja zbog incidenta koji se dogodio u rujnu 1994. godine nakon utakmice u Auxerreu. Nakon poraza i ispadanja iz tadašnjeg Kupa pobjednika kupova, kumovi su izvršili verbalni (Ćiro) i fizički (Mamić) napad na službene osobe – suce i delegata. Klub je dobio jednogodišnji izgon iz europskih kup-natjecanja, ali krivcima za izbacivanje proglašeni su Bad Blue Boysi koji su tog dana imali tek 'uobičajene' sukobe s policijom u gradu te sitnice s domaćom publikom na stadionu. Tuđmanu je odgovaralo da se tako prikažu stvari zbog vlastitih problema s Boysima, no za Mamića ubrzo više nije bilo mjesta u klubu. Uskoro je otišao i Ćiro, te se posvetio isključivo vođenju reprezentacije, a pred BBB-ovcima je bila daljnja borba za ime Dinamo, koja će potrajati još dugih i teških pet godina..."
Cijeli prvi dio feljtona Bad Blue Boysa o Zdravku Mamiću možete pročitati na www.badblueboys.hr
Više o temi: specijal-201102150360004-Dinamo Više o temi: specijal-201102150360004-Zdravko Mamić
