Nogomet piše fantastične priče, a u Dalmatinskoj zagori su one osebujnije i zabavnije nego igdje drugdje. Ako još niste čuli uz utakmice na dnu presušjelog Modrog jezera u Imotskoj krajini održava se još jedna neobična nogometna manifestacija. Riječ je o turniru 'Stokilaša' kojeg organizira Nogometni klub Mračaj iz Runovića. Turnir je započeo ovog vikenda, a traje do 20. kolovoza i na njemu se natječu čak 33 ekipe.
Riječ je o nesvakidašnjoj manifestaciji koja ulazi u svoju treću godinu, a specifična je po tome da na njoj mogu nastupati samo oni kojima vaga pokazuje više od 100 kilograma. Nagrade su u skladu s reputacijom tako da uz medalje i plakete momčadi i pojedinci 'zarade' janjetine, kozletine i svinjetine te desetke litara vina.
Treće izdanje jedinstvene manifestacije
Klub čiji su dres tijekom ranih dana svoje karijere nosile veličine poput Zvone Bobana, Ivana Gudelja i Ike Buljana, ugradio je u ovaj natjecateljski turnir i dozu humora tako karakterističnu za krajeve Dalmacije iz kojih se ne vidi more, tako da ne čudi kako je turnir Stokilaša nadišao lokalne okvire te praktički postao međunarodni. Okuplja momčadi iz cijele Dalmacije, ali i susjedne nam Bosne i Hercegovine.
Ove sezone će doživjeti svoje treće izdanje, a stokilaši će igrati pred više publike od mnogih prvoligaških momčadi. O tome smo odlučili popričati s čovjekom kojem je na plakatu za prijave pisalo 'zna se kod koga'.
Turnir koji je prešao granicu
Nakon što je dotični podignuo slušalicu, doznali smo odmah da je riječ o nadaleko poznatom djelatniku i igraču NK Mračaj – Perici Babiću Ganu. Babić je predstavnik za omladinske uzraste NK Mračaj i jedan od organizatora turnira.
S njim smo pretresli sve najzanimljivije detalje ove neobične manifestacije u Runovićima, od njegove povijesti, mota i svrhe pa sve to toga uspiju li natjecatelji naposljetku i pojesti sve te bogate nagrade.
Kako je došlo do ideje da se organizira turnir Stokilaša?
Turnir Stokilaša u Rakitnom je bio nadaleko poznat, znalo je nastupati i po 45 ekipa i onda je taj turnir prestao postojati iz nekih razloga u koje ja ne bi sad ulazio. I sad su veterani nogometnog kluba Mračaj smo nešto razgovarali o tome i jedna kolega kaže 'a zašto mi ne bi organizirali turnir stokilaša'. Iz te neke ideje kroz zezanciju smo stvarno odlučili da se uhvatimo toga, jer zašto ne bi.
Nitko u Hrvatskoj to nije organizirao. To je nešto novo i nešto drugačije. Krenuli smo u to i ovo je treći turnir po redu.
Sve je počelo 2019. godine, 2020. se nije održao zbog Covida, a prošle smo godine dobili dozvole i ove će godine biti treći.
Cilj nam je da turnir bude zanimljiv, da nije skroz rekreativno, a ljudi se ipak tu dođu dobro zabavit, podružit i uživat u jelu i piću, da zapivaju skupa i tako. Tu se stvaraju nova prijateljstva. Mi smo prijatelji s 15-ak ekipa i ostat ćemo doživotni prijatelji. To je poanta svega.
Doza humora je u svemu tome. Kakve su nagrade na turniru?
Sve su nagrade jelo i piće. Imamo mi i tombolu, tu su već drugačije nagrade, ali ovo je sve jelo i piće. Sve te nagrade, ti kozlići, odojci, janjci to se sve skupa jede. Nikome nije do toga nego do druženja. Svi zajedno to degustiraju. Imamo mi pehare, diplome, medalje…
Uspije li se sve to pojesti? Ipak tu ima dosta hrane kad pogledamo nagradni fond…
Ma ne može tu ništa ostat jer tu je puno ljudi koji su za pojist i popit Bogom dani. Ne bi bili stokilaši da nije tako. Imamo ljudi koji imaju jedva sto kila, a imamo i one koji su priko 150 kila.
Možete li se sjetit koliko su težili rekorderi turnira?
Mogu se ja sjetit. Najteži igrač koji je bio na turniru, možete slobodno napisat, gospodin Krešo Grčić iz Splita. On je ima 154 kila, a prošle godine smo imali jednog mladog gospodina, ne znam ima li 20 godina, i on se zove Ivan Penga iz ekipe Sixt Rent a Car, on je ima 152,153 kila. Uglavnom bio je preko 150 kilograma. I šta je najinteresantnije ta gospoda su vrlo pokretni za svoje kilograme.
Odakle dolaze ekipe? Ovo je turnir koji nadilazi Imotsku krajinu.
Imamo ekipe iz Ljubuškog, Čitluka, Tihaljine, iz Mostara, Gruda, Posušja…pokrivamo većinu Hercegovine. Momčadi iz cile Dalmacije, pokrivamo ogromno područje.
Bude li publike puno?
Publike bude dosta. U vrijeme Covida smo imali uvik 350 – 400 gledatelja na utakmicama. To ne može skupit puno prvoligaša, ove Lokomotiva i te ekipe…nije ni Dinamo moga jedno vrime. Nešto su se sad malo popravili.
Publika je uvik tu prisutna bila. I za njih se mi trudimo da tu bude ugostiteljstvo, da bude na visokom nivou. Da bi se organizira ovakav turnir s 33 ekipe triba sudjelovat, posredno ili neposredno, bar 25-30 ljudi. Nije to tek tako organizirat.
Do kada turnir traje? Ako sam shvatio dobro, trebao bi trajati do kraja kolovoza?
A neće trajati do kraja 8. miseca. Imamo 33 ekipe koje smo stavili u 11 skupina po tri i kako sam izračunao trebalo bi finale u subotu 20.8.
Neće se igrat 6.8, jer je tada naša Gudarska, po tome su Runovići poznati. Prije je bila Ribarska, ali svi imaju te Ribarske večeri, a samo mi imamo Gudarsku večer. Znači, to je jedinstveno u Hrvatskoj, jer sve je od svinjetine, a zove se Gudarska, jer je ženka svinje kod nas guda. Evo mala digresija, ja budem na roštilju i ispečem 150 kila roštilja, napravimo 70, 80 litara gulaša. Tada nećemo igrati i ne igra se na Veliku Gospu.
Bude li poznatih lica na tribinama i na terenu?
Bude, kako ne. Evo prošle godine nam je igrao Romano Obilinović. Za jednu ekipu branio je golman Galić koji je bio reprezentativni vratar Bosne i Hercegovine. Imali smo igrača koji su bili prvoligaški igrači po Americi. Nagrade je uručivao gospodin Ivan Gudelj, ne tribam vam govorit ko je on. Bilo je tu poznatih lica poput Jurica Puljiz, bivši igrač u Bundesligi.
Vezani smo mi za ta poznata lica. U Mračaju su igrali Iko Buljan, Ivan Gudelj, Branko Tucak, Stanko Mršić, Zvone i Dražen Boban. Malo je takvih igrača bilo u jednom malom klubu, mislim, malom, a velikom.
