Uz nogometno znanje trener mora imati i karizmu. I mnogo sreće.
Bez ikakve dvojbe, Ante Čačić je svojim imenovanjem postao izbornik s daleko najmanjom potporom javnosti u povijesti hrvatskog nogometa. Meta koja je tada nacrtana na njegovim leđima bila je veća i jasnija nego ikad prije. Sasvim opravdano, jer imenovanjem "kućnog trenera" na čelo reprezentacije i simbolično je dovršen proces privatizacije nečega što ne bi trebalo biti privatno.
U tekstu za tiskani Telegram od 19. ožujka napisao sam: "Ne treba se pretvarati, Ante Čačić nije najbolje rješenje za izbornika. U nekim idealnim uvjetima, Ante Čačić čak nije niti dobro rješenje. Zapravo, nije ništa više od obične farse. Problem je što ne živimo u idealnom svijetu nego u muljavoj močvari u kojoj vrijede posebna pravila, a po tim pravilima Čačić se nameće kao razumno rješenje. Ima jasne limite, ali, u najgorem slučaju, ništa lošija opcija od protukandidata i dva prethodnika. Dapače, ima bolje reference.
Zašto je onda proglašenje Ante Čačića izbornikom izazvalo nezapamćeno negodovanje javnosti? Jednostavno, tim činom frustracije su potjerane do krajnjih granica. Međutim zar je on krivac za te frustracije? Čačić je silom prilika postao maneken močvare, ali on nije odgovoran za njen nastanak. Mulj se stvarao pred našim očima i mi smo dopustili da postane ovo što jest. Čačić je samo izronio iz tog mulja i na njega smo projicirali sve svoje frustracije. Ironično, u cijeloj priči najmanji problem je − Ante Čačić."
Maneken negativnosti u hrvatskom nogometu
Danas, tri mjeseca nakon tog teksta, i dalje stojim iza svake napisane riječi. Ante Čačić i dalje nije najveći problem hrvatskog nogometa. Samo je najvidljiviji problem i kao takav je maneken svega lošega.
Zamislimo samo, na trenutak, da smo u nekom paralelnom svemiru. U nekom boljem svijetu u kojem možemo ocijeniti Čačića kao nogometnog stručnjaka i dugogodišnjeg sportskog djelatnika, ignorirajući činjenicu po kakvoj grotesknoj liniji je došao na poziciju.
Pod njegovim vodstvom reprezentacija igra najbolji nogomet u posljednje 4 godine, a na poziciji izbornika je tek četiri mjeseca. Možemo raspravljati je li ovo potpuno ispunjenje potencijala momčadi. Zapravo, ne moramo raspravljati jer odgovor je jasan – nije. Međutim, u odnosu na prethodna dva ciklusa napredak je očigledan.
Čačić posjeduje nogometno znanje
Što se tiče samog nogometnog znanja, Ante Čačić posjeduje dovoljno teorijskog znanja i iskustva da ne bude niti u istoj rečenici s dvojicom trenerskih početnika prije njega. Podsjećam, i dalje smo u paralelnom svemiru u kojem ga promatramo striktno kroz prizmu prikazanog na zelenom terenu. Hendikep neigranja vrhunskog nogometa pretvorio je u vlastitu prednost, zbog nedostatka tog igračkog autoriteta morao je konstantno pratiti nove trendove i prilagođavati se vremenu.
S obzirom na to da nije imao karijeru na koju se mogao pozvati, morao je učiti kako ne bi bio pregažen. Morao je biti studiozan, čak i za najmanje utakmice detaljno se pripremati i ne prepuštati stvari slučaju, jer nije imao instinkt na koji se mogao osloniti. Čak i na Euru je to vidljivo kroz dvije jasne stvari. Pripreme su bile strukturirane izvrsno, momčad je odlično radila, podigla razinu tjelesne spreme bez ijedne ozljede.
To svjedoči o izvrsnoj periodizaciji i pripremi rada. S druge strane, to da u obje utakmice kasni sa zamjenama jasno svjedoči da nema pravi instinkt i ne vjeruje svom osjećaju u vođenju utakmice, jer tako nešto ovisi o razvoju situacije i teško se može detaljno planirati.
Dakle, Čačić ima dobro teorijsko razumijevanje igre i taktičku potkovanost, ulaže u svoje znanje i prati trendove. Činjenica da je dogurao do najjačih regionalnih klubova, bez veza i kontakata iz igračke karijere, svjedoči da ipak o toj igri zna nekog vraga. Uostalom, iza sebe ima dovoljno životopisa da osporavanje toga znanja bude – bezobrazno.
Čačić ne posjeduje potrebnu karizmu
Istodobno, Ante Čačić nije dobar trener. Čak ni u ovoj virtualnoj stvarnosti u kojoj nije važno po kojoj liniji je došao na poziciju. Trenerski posao, osim taktičkog znanja koje nesumnjivo ima, zahtijeva onaj pomalo metafizički spektar sposobnosti koji, isto tako nesumnjivo, Čačić nema. Ne uzimam sebi za pravo da ocjenjujem kakav je on čovjek privatno – ne znam, niti me zanima, niti je važno.
Međutim, Čačić kao trener i posebno kao izbornik nema karakter koji je potreban. Nema osobine vođe, ne pokazuje karizmu kojom bi dokazao kako je upravo on glavni u svlačionici. Iz toga nužno slijedi kako teško može kontrolirati svlačionicu, upravljati egom pojedinih igrača, motivirati ih i zapravo od grupe pojedinaca napraviti tim. Upravo taj faktor sposobnosti sklapanja tima od grupe pojedinaca je možda i najvažnija trenerska karakteristika, nešto što solidne trenere dijeli od dobrih.
Imati taktičko znanje je dovoljno da se bude solidan trener, slušali vas do kraja ili ne, napravit ćete dovoljno da budete dobri. Imati karakter kojim ćete mobilizirati momčad je dovoljno za biti dobar trener, jer natjerate li momčad da diše kao jedan, postići ćete rezultat iako taktičke zamisli nisu bolje nego kod konkurencije. Za biti vrhunski i iskoristiti puni potencijal momčadi, potrebno je spojiti visoku razinu obje karakteristike, što je prilično rijedak slučaj.
Čačić, što god netko mislio o njemu, sigurno nije glup. Pokušao je tako autoritet kupiti forsirajući "Slučaj Lovren". Nije uspio. Ne da nije uspio nego je u tom riziku da na Lovrenovoj isprici izgradi autoritet gotovo potpuno izgubio uzde i prije nego što je prvenstvo počelo. Ipak, nakon onog Ludogoretsa, ponovo je dokazao kako je miljenik sreće.
Bolje je biti sretan nego dobar?
Za nekoliko reprezentativaca ovo prvenstvo je vrhunac karijere, a oni su to znali. Ispraćeni su s velikim sumnjama, bez prave potpore i bez ikakve euforije. Nemojte sumnjati, osjetili su to i sigurno da je to u njima probudilo želju da pokažu da nisu tako nešto zaslužili. Takav pristup javnosti ih je definitivno dodatno mobilizirao i natjerao da se potrude da svima dokažu kako su bili u krivu.
Teško je o tome pričati, ali nekoliko obiteljskih tragedija unutar momčadi i stožera dodatno je podiglo razinu bliskosti među igračima. Jednostavno psihologija ljudskog bića nalaže da u takvim stresnim situacijama se razvijaju jače emocionalne veze. Nečiji veliki osobni gubitak, zapravo je poslužio kao dobitak za koheziju unutar momčadi. Taj gubitak je postao dodatan motiv, te iako bolno, svakako nije zanemarivo.
Kao treći faktor, došao je prekid utakmice u Saint-Étienneu. Još jedan događaj koji svlačionica može iskoristiti u izgradnji mentaliteta sami protiv svih. Naravno, događaj koji bi u normalnim okolnostima bio problem i ozbiljna uzbuna, u ovom stanju lako može biti iskorišten u svrhu bildanja siege mentaliteta− mentaliteta opsade, izgradnje jedinstva i dodatne mobilizacije.
Španjolska opasnost za pozitivan momentum
Tako je čovjek koji je posao u Dinamu dobio jer mu je kuća blizu stadiona još jednom dobio naklonost Fortune. Iako je ovo za Dinamo vjerojatno bila šala na svoj račun, nije šala da splet čudnih životnih okolnosti radi dio posla umjesto Čačića. Upravo onaj dio posla u kojem je Čačić katastrofalno loš, ostavljajući ga da se koncentrira na onaj dio posla o kojem zna dovoljno. Po količini sreće koja ga prati ne samo da ispada miljenikom sreće, već je vrlo vjerojatno izvanbračno dijete božice Fortune.
Jedina opasnost je što je ispred njega Španjolska na koju mora ići bez Modrića. Teški poraz bi uništio nabildani moral, ali ako bi pozitivnim rezultatom sačuvali momentum onda bi Čačićeva Hrvatska bila iznimno opasan protivnik u knockout fazi turnira. Makar i nemaš potpuno znanje, nekad je u životu dovoljno imati samo malo sreće. Očito, Ante Čačić je rođen pod sretnom zvijezdom.
