Jedan od najboljih hrvatskih boraca svih vremena, pionir K1 borbe na ovim prostorima, prvi osvajač Grand Prix K1 turnira Branko Cikatić (65), preminuo je u ponedjeljak u Solinu u svojoj kući, nakon što su ga iz bolnice poslali da svoje posljednje dane proživi u miru i uz svoje najbliže.
Oglasila se kasno navečer
Njegova supruga Ivana Cikatić oglasila se jučer kasno navečer putem svog Facebook profila. Njezinu objavu prenosimo u cjelosti:
"Dragi moj Branko, ispratili smo te danas na tvoj posljednji počinak baš onako kako si ti htio ,a i mi, tiho i bez velike pompe, u krugu tvojih najmilijih.
Otišao si na neko bolje mjesto gdje nema problema, ni briga, niti licemjerstva ni glume. Bila sam s tobom od svoje 19. godine i kada sam te prvi put upoznala mislila sam da ćeš biti pun sebe i važan, ali ti si bio skroz jednostavna i normalna osoba.
'Pratila sam te kroz nas zajednički život i u dobru i u zlu'
Pratila sam te kroz nas zajednički život i u dobru i u zlu, i kada si bio na najvećem vrhuncu slave i moći bio si čovjek koji je bio spreman svima pomoći u bilo kojem trenutku.
Skroman i privržen meni i djeci. Puno smo pričali ti i ja i uvijek si mi znao reći :'Šta će mi odavati počast kad umrem, trebaju mi pomoći sada dok sam živ”. Ali, to nije bilo tako.
'Razočaran si bio u ljude, u takozvane prijatelje, koji ti se uopće nisu javljali'
Razočaran si bio u ljude, u takozvane prijatelje, koji ti se uopće nisu javljali nego si ti uvijek prvi njih zvao, a lijepo sam ti govorila ne zovi nikoga jer njih nije briga za tebe, jer svi gledaju samo sebe, a ti nisi takav, bio volio si pomagati svima.
Mogu sada ljudi reći, 'ma ona je sada ranjena pa piše gluposti', ali ne ovo sve što pišem je istina. Pripremili smo se mi na tvoj odlazak, pričali smo puno.
'Ranjena sam u duši jako'
Je, ranjena sam u duši jako. Zašto?
Zato što ti se moglo pomoći da još živiš i da uživaš u svojoj djeci, samo da je ovo naše društvo u kojem živimo malo suosjećajnije, ali nažalost nije.
Kada si tražio pomoć od važnijih institucija ove države da ti se pomogne da živiš, ustvari da preživimo, svi su se oglušili, a tebe je to ubijalo i upao si u depresiju, a depresija znamo jako dobro svi, vuče sve bolesti na sebe.
Nisi se znao nositi s podvalama i lažima, jer nisi bio igrač, bio si čovjek i sportaš, pravedan i svoj. Ali, nažalost dragi moj Branko, tebe više nema, ostali smo djeca i ja sami i moramo se boriti dalje kako znamo i umijemo, nažalost bez tebe. A igrači, licemjeri, guzolisci i glumci će i dalje vladati ovom zemljom, jer pošten čovjek ovdje nema uspjeha.
'Bio si ranjen i povrijeđen, povukao si se u svoj oklop'
Bio si ranjen i povrijeđen, povukao si se u svoj oklop i nisi više iz njega znao izaći jer si vidio da nitko ne mari za tebe, a toliko si dao za svoje“prijatelje”, učenike, lijepu našu svim svojim srcem i dušom, pomagajući u ratu i pomagajući humanitarno i novčano.
Što si dobio za to, papire neke nevažne kao što su priznanja i zahvale. Sam si rekao što mi to sve vrijedi kada nemamo za normalan život da živimo.
Tražio si samo jedan mali poslovni prostor da možemo nešto otvoriti i raditi, ni to nisi mogao dobiti, a zaslužio si puno puno više od ove države.
'Nisu mi potrebne rijeći sućuti od ljudi koji su na vrhu države'
Nisu mi potrebne rijeći sućuti od ljudi koji su na vrhu države, jer kada si ti htio doći do tih važnih ljudi da zatražiš pomoć, nitko te nije doživljavao niti ti je htio pomoći. Niti mi znače riječi da si ostavio dubok trag u povijesti sporta, da si ostavio naslijeđe, kao i da legende ne umiru nikada. Riječi su ništa, djela su važna.
Hvala vama običnim ljudima i prijateljima koje možemo nabrojati na prste koji su bili tu uz nas. Hvala Tonći Mihovilović što si bio uz nas od početka pa do kraja.
Vjenčali se 1998.
Počivao u miru dragi moj Branko i bit ćemo jednom opet zajedno na nekom boljem mjestu", stoji u emotivnoj objavi Ivane Cikatić.
Za spomenuti je kako su se Ivana i Branko vjenčali 1998. Posljednji ispraćaj Branka Cikatića bio je u krugu obitelji i najmilijih.
