Ante Čačić posegnuo je za pragmatičnim pristupom, a momčad je bila kompaktnija i discipliniranija od Turaka. Premda su mnogi, uključujući potpisanog, bili vrlo skeptični u vezi njegova debija na velikom natjecanju i predviđali probleme protiv Terimovog fanatizma, hrvatski je izbornik uspio stvoriti taktički okvir u kojemu je razlika u individualnoj kvaliteti došla do jasnog izražaja.
A ona je – to barem nikad nije bilo sporno – uvjerljivo na strani Vatrenih. Kako je izborena pobjeda?
1. Ubijanje sredine terena
Budući da je Turska počela bez pravih krilnih igrača, s Calhanogluom i Turanom koji su s ofenzivnih bokova ulazili u sredinu, Terimova namjera bila je izboriti prednost u sredini terena i tražiti prilike preko svoje dvojice ponajboljih igrača u koridorima između linija, kao i preko dvojice vrlo ofenzivnih bočnih braniča. Hrvatska je – s Brozovićem desno, a dijelom i s Perišićem lijevo – također išla na stvaranje gužve u sredini kako Turcima takvu prednost ne bi dopustila.
I uspjela je u tome. Nijedna momčad nije dobila bitku za sredinu i posjed lopte završio je na 50-50, što je za rezultat imalo prilično rastrzanu i slabo povezanu igru u većem dijelu terena tijekom prvog i dijela drugog poluvremena.
2. Pragmatični bočni pristup
No, prema svemu viđenom Čačićeva napadačka namjera bila je drukčija, što je i logično s obzirom na karakteristike igrača. Umjesto da napadne prostore između turske obrane i veznog reda te one između bekova i stopera, zagušivanjem sredine terena fokus je pragmatično prebačen na igru nabacivanja s bokova. I dok se na lijevoj strani očekivalo da će Perišić individualnom klasom koji put jedan-na-jedan probiti izrazito ofenzivnog Gönüla, desno je Brozović ulazio u sredinu i ostavljao Srni prodore po boku.
Riječ je o ogromnoj razlici u pristupu. Prema podacima InStata, Telegramovog partnera u pokrivanju Eura 2016., Hrvatska je uputila čak 30 centaršuteva, od čega je 11 bilo uspješno, a Turska svega sedam (samo jedan je pronašao metu). Prednjačio je Darijo Srna sa čak 14 nabacivanja (5 preciznih), zatim Brozović (6/1) i Perišić (6/2), a čak je i Mandžukić uputio dva vrlo fina centaršuta, što je svakako bila dobrodošla i neočekivana novost u njegovoj igri.
Jasno, Mandžukić je fizički dominantan u odnosu na turske braniče s kojima se – prema očekivanjima – cijelu utakmicu hrvao; za očekivati je bilo da će, ako ih i ne uspije prečesto nadskočiti i uputiti udarac, vezivanjem njih za sebe otvoriti prostor za utrčavanje nekoga iz drugog plana. Tako je i bilo. Mandžo je uputio četiri udarca, od čega dva u okvir gola, a u nekoliko navrata su iza njegovih leđa u vrh napada dolazili Brozović i Perišić, što je također rezultiralo dobrim šansama. Fascinantno je da je čak 14 od 18 udaraca Vatrenih došlo iz kaznenog prostora (Turska četiri od 10), što jasno govori o tome koliko je Hrvatska bila opasna.
3. Nabrijaniji u duelima, kompaktniji u presingu i zoni
Hrvatska nije igrala na svoje nominalno najjače strane – kvalitetu veznog reda i kontrolu igre kroz posjed, ali je svejedno kontrolirala utakmicu. Kolateralna žrtva takvog pristupa bio je Ivan Rakitić, čiji je napadački i kreativni učinak u prvom poluvremenu ostao na gotovo mizernoj razini: bio je dobro zatvaran i jednostavno se nije igralo na njega. S druge strane, napravio je dobar posao u presingu zajedno s Mandžukićem i uvelike onemogućio Inanu da s pozicije povučenog playmakera započinje turske napade.
I jedna i druga momčad nastojale su otežati onoj drugoj iznošenje lopte iz zadnje linije, pa su vratari uglavnom išli na duga ispucavanja kako bi premostili prvu liniju presinga. Babacan i Subašić ispucali su po 27 dugih lopti. Hrvati su bili kudikamo uspješniji, vještiji i nabrijaniji u borbi za odbijance i ničije lopte, osvojivši 57 posto svih duela i čak 62 posto onih zračnih. Također su bili discipliniraniji u presingu i kompaktniji u obrambenoj zoni, koja se klasično iz 4-2-3-1 transformirala u 4-4-2.
Na desnom boku, jedinom dijelu terena gdje je Hrvatska preuzimala znatniji rizik, Srna je odigrao najuvjerljivije i fizički najizdržljivije u posljednjih nekoliko godina. Brozović i Ćorluka su mu pomagali u defenzivnom dijelu zadaća, no mora se priznati i da je Turan odigrao iznimno slabu utakmicu – bio je nenadahnut u kreativi, ali i nedovoljno zainteresiran za obrambeni dio posla.
4. Loše Terimove izmjene
Kako je Hrvatska povela krajem prvog poluvremena, turski je izbornik odlučio promijeniti pristup i više riskirati. Nakon tih promjena njegova je momčad postala još neusporedivo podređeniji suparnik nego što je to bila u prvom poluvremenu.
Izvadivši najprije Ozyakupa, pa zatim i Turana i zamijenivši ih ofenzivnijim igračima, postupno je transformirao sustav iz 4-1-4-1 (4-1-2-3) najprije u 4-2-3-1, pa zatim u 4-4-2. Međutim, zamjene nisu donijele dovoljno izravniji pristup, a Hrvatska je i dalje ostala kompaktna u fazi obrane, s time što je sada imala veliku brojčanu prednost u sredini terena. To je rezultiralo stvaranjem novih šansi i Turska se stvarno može smatrati sretnom što je izgubila samo s minimalnom razlikom.
5. Maestralni Modrić
Milan Badelj, uveden u sastav prije svega kako bi se Luku Modrića pokušalo malo rasteretiti u obrambenim zadacima, odigrao je korektno i sasvim dovoljno za ostvarivanje planiranog cilja.
Ovo je doista bila jedna od najboljih Lukinih utakmica u dresu reprezentacije. Ne samo da je zabio gol – bio je odličan defenzivno i u organizaciji igre, ali najveći dobitak je to što je konačno izgledao kao pravi vođa na terenu. Nedostatak te kvalitete ono je zbog čega je – ponekad i neopravdano – kritiziran, ali ovaj put je svojom neumornom igrom u oba smjera bio nadahnuće cijeloj momčadi. Maestralno.
