Ima onaj film o pobijenoj djeci Kragujevca u Drugom svjetskom ratu, što su ih Švabe izvele s nastave i pravo pod onaj spomenik što podsjeća na V, gdje su ih uspješno i pobili (spomenik je kasnije izgrađen, da ne bude zabune). U tom filmu ima onaj mali čistač cipela kojeg su svi živi zajebavali – cigojner, cigojner – što pretpostavlja uvredljivo obraćanje pripadniku romske populacije. E, ta scena mi se vazda javi kad gdje čujem ili pročitam da su bjelčuge još jednom pokazale svoje pravo lice i onemogućile normalnosti da izbije iz njihovih rasističkih koža.
Trese se internet, ne i ostatak svijeta, od srdžbe zbog idiotluka tuzlanskih liječnika koji su zbog gladi za parama i, uopće ne sumnjam, gađenja prema "tim prljavim ciganima", odbili pomoći živom biću koje nema tih veleuvaženih novaca, a uz to je i nekoliko podioka niže od njihove bijele rase. Zaprepaštenje ne jenjava već, čini mi se, treći dan pa i oni do čijeg rezona sam držao, ne libe se i nakon svih ovih predugih godina nepravde, gdje god se nepravda može učiniti, izjaviti zgražanje i po milijunti put se pitati – gdje mi to živimo.
Tamo gdje se plemena glođu i zbog prevruće čorbe
Živimo u Bosni i Hercegovini u kojoj fašizam nije zabranjen. Živimo na Balkanu gdje se plemena glođu i zbog prevruće čorbe, a kamoli kad zapne neka kost u grlu. Živimo u Europi koja ima tradicionalno različite standarde prema svemu što joj modra boja sa zvjezdicama ukrug nije propisala. Živimo u svijetu gdje je demokracija oslobađanje, a ta sloboda se manifestira negiranjem autentičnosti i što je daleko gore krvlju i zatiranjem.
Živimo u svemiru koji se, kažu, širi i savija, pa nerijetko pobrka Dobro i Zlo, šaljući pogrešne signale nemuštom ljudskom biću koje se voli smatrati najsvjesnijim od svih postojećih živih i neživih bića. Živimo za i u ime nekakvog boga ili bogova, kako to vole reći čak i oni koji bi trebali da znaju više, a ne znaju iako tvrde da znaju.
Naletjela na kravetinu i masno hemoroidno dupe
Došla, dakle, trudna tridesetjednogodišnja Romkinja u lukavački Dom zdravlja jer joj bi sumnjivo krvarenje. Vidje tamošnja doktorica da nije sve kako bi trebalo bit i hitno je uputi u Tuzlu. Dođe trudna tridesetjednogodišnja Romkinja u Tuzlu i na svoju veliku žalost zaluta kod kravetine koja ne pokaza ni trunku bilo kakve, a kamoli naširoko proklamirane ženske solidarnosti, i hladno objasni trudnoj tridesetjednogodišnjoj Romkinji da ne može kod nje svoje tijelo pregledat, niti se njenom tijelu može pomoći jer trudna tridesetjednogodišnja Romkinja nema zdravstveno osiguranje, niti posranog novca kojim bi platila brigu čovjeka za čovjeka.
Nije "recepcionerka" bila usamljena u činu onesvještavanja smisla. Njen direktor je, sjedeći na svom masnom hemoroidnom dupetu, odlučio da čovjek čovjeku treba biti isključivo čovjek, što će reći da trudna tridesetjednogodišnja Romkinja mora da plati ako želi da se klati. U nevjerici se trudna tridesetjednogodišnja Romkinja okrenula na peti i otišla kući, kako reče, da umre.
Navikla je ona da je tjeraju i omalovažavaju, jer što se drugo u fašističkom svijetu i radi do ugrožava sve što nema želju ni potrebu da se suprotstavi. Ipak je ona samo Romkinja, tako su je naučili. Ustvari naučili su je da je cigančura, al' dobro sad.
Hipokratova zakletva
Mislim da, i pored uvriježenog osjećaja manje vrijednosti, trudna tridesetjednogodišnja Romkinja, noseći beživotno biće u sebi, nije ni slutila da postoje ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu, a ne žele joj pomoći zbog tako rogobatnog i opskurnog razloga kao što je novac.
Također, sumnjam da će itko uputiti trudnu tridesetjednogodišnju Romkinju (kako je i mene prijateljica upravo uputila), da prema važećem zakonu, sad je l' kantonalni, entitetski ili državni (katkad je to ovdje vrlo relativno), dakle prema tom zakonu pripadnici romske populacije IMAJU PUNO PRAVO da dobiju pomoć i ako nisu zdravstveno osigurani, a "ugledni hipokratovci" su DUŽNI da je pruže.
Hajd' što nije lijepo ne pružiti pomoć čovjeku (makar bio nekoliko podioka niže biće poput Roma, smatraju bjelčuge), već i zakon nalaže da se to mora tako uraditi. Neće saznati tridesetjednogodišnja Romkinja da može tužiti nesposobne, gramzive idiote. Jer je to još jedan od pasusa koji će biti preskočen.
S osmijehom napustiti prostoriju gdje vam izriču sankciju
Ne moram ni pratiti pošto već sasvim sigurno znam da nitko neće snositi sankcije što ženi nije pružena pomoć, ni ljudski ni zakonski. Ako idioti od direktora do "recepcionerke" i budu kažnjeni, to će biti tako simbolično i nebitno da će oboje s osmijehom napustiti prostoriju gdje im je izrečena sankcija. No, nije ni to dovoljno zastrašujuće.
Ono što nastavlja da para mozak je da ovo niti je prvi, niti je najgori, niti će biti posljednji slučaj rasizma, fašizma, kretenizma, besmisla… kojem svjedočimo u ovom vremenu, na ovom prostoru. Strašno je što će svaki sljedeći slučaj biti teži i krvaviji od prethodnog. Tako to biva kod nas, tj. u društvima kakvo je naše postalo sa svim tim NOVIM VRIJEDNOSTIMA: potpuno socijalno neosjetljivo, zaglupljeno, otuđeno i nehumano.
Glupost ugrožava živote
Rodrigo, Konstantin, Cigan. Rat gluposti i pameti se nastavlja. Glupost opasno važe na svoju stranu. I dalje ugrožava živote, dok prepametni šute, redovno oštro osuđuju i konstantno apeliraju u potrazi za podrškom svoje fiskalnosti. Sve dok je tako bolje biti neće. Sve dok ne padne ozbiljna kazna za uvriježenu imbecilnost postupaka ostat ćemo posrana gamad, što, tradicionalno začuđeni, jedino i jesmo.
Čak i mnogi koji se diče otvorenošću uma u mozgu će na trenutak osjetiti podozrenje prema "smrdljivoj cigančuri koja nema što da traži među mirišljavim bjelčugama". Hajmo se sad svi, prepoznate i neprepoznate bjelčuge, unisono obratiti trudnoj tridesetjednogodišnjoj Romkinji, s punim razumijevanjem problema u kojem živi(mo): "CIGOJNER, CIGOJNER…" ili "SEIG HEIL!", baš vam dobro stoji.
Tekst prenosimo s prijateljskog portala protest.ba uz odobrenje autora Nermina Čengića.
