Skijašica Rhianna Shaw preživjela je ono o čemu je učila na satovima skijanja kao o nečemu iz čega nema izlaza - zatrpala ju je lavina. Kad su je pronašli, srce joj je već prestalo kucati i nije disala. Oživjeli su je pukim slučajem. Svoje je traumatično iskustvo ispričala za The Guardian.
Godine sam 2012. bila 22-godišnjakinja koja je profesionalno skijala u austrijskom Ischglu. Danima je jako sniježilo i nitko nije mogao skijati. Tada se vrijeme promijenilo. Na moj slobodan dan nebo je bilo bez oblačka, a na tlu se skupilo pola metra svježeg puderastog snijega - san svakog skijaša. Otišla sam s prijateljem Gordonom. Putem smo naletjeli na još neke prijatelje koji su snowboardali. Predložila sam jedno super mjesto izvan staze.
Moji su ga prijatelji zvali Dolinom smrti jer je ondje uvijek postojala povećana opasnost od lavina, ali to je područje poznato po uvijek svježem snijegu savršene teksture. Kao iskusna skijašica, nisam se brinula, već sam bila uzbuđena. Kad smo skijali ili bordali, ja sam uvijek željela biti naprijed kako bih napravila svježe tragove. Jedan se od prijatelja na snowboardu sa mnom počeo nadmetati - prestizao on mene, prestizala ja njega, a onda smo se sudarili. Skije su proklizale poda mnom i onesvijestila sam se. Tada sam osjetila nalet snijega.
Nitko nije znao gdje je ona
Nisam se brinula jer sam mislila kako me netko zafrkava i namjerno mi baca snijeg u lice. Ali onda me snijeg potpuno zatrpao i počela sam padati. Nisam mogla disati. Kasnije sam doznala da je naš sudar uzrokovao lavinu koja me nosila oko 150 metara. Kad sam se konačno zaustavila licem prema dolje, moja je prva pomisao bila: "Sada barem mogu disati." Bilo je to kao da pokušavate udahnuti kroz gustu tkaninu. Sve je bilo bijelo i mislila sam: "Je li ovo jedan od onih snova u kojima skoro umirem?" Nažalost, brzo sam shvatila kako to definitivno nije bio san.
Vrištala sam ne bih li dozvala pomoć, ali sam se trudila ne trošiti previše kisika. Mobitel mi je zvonio, ali ruke su mi bile zarobljene, tako da se nisam mogla javiti. Bilo je užasno ležati ondje i ne moći se pomaknuti. Nitko nije znao gdje sam ni gdje me tražiti. Polako sam se gušila, ali sam pokušavala ostati pri svijesti. Lavina je prekrila područje veličine nogometnog igrališta pa je to bio scenarij traženja igle u plastu sijena. Ekipa je mislila da sam nekamo odskijala te da ću ih čekati negdje iza ugla. Zvali su me da provjere. Kad im se nisam javljala, počeli su me tražiti.
Pomirila se s time da umire
Na treninzima za skijašku reprezentaciju, rečeno nam je da, ako nekoga zatrpa lavina, već nakon 11 minuta tražite truplo. To je i bio najtraumatičniji dio - nisam mogla napraviti ništa da bih se spasila. Pokušala sam ne paničariti, ali sam ipak mislila: "To je to." Razmišljala sam o ljetu koje sam planirala provesti sa sestrom. Moja je posljednja misao bila: "Šteta." Onda sam se pustila. Zapravo je sve bilo mirno oko mene; vidjela sam šumu s obje strane i samo sam ušetala u nju.
Nitko sa sobom nije imao opremu za slučaj lavine - ni uređaje kojima bi me locirali, ni sonde, ni lopate... Dečki su golim rukama istrpavali snijeg. Nakon cca 15 minuta, jedan je pukim slučajem dograbio moj ruksak. Kad su me izvukli van, nisam imala puls niti sam disala. Gordon me počeo oživljavati. Sljedeće čega se sjećam su zagrljaji i neuredni poljupci. Govorio je: "Rhianna, nikad mi nije bilo draže što te vidim." Ja sam mu uzvratila: "Dostaaa, prestani me ljubiti", iako mi je samo nekoliko trenutaka prije poljupcem usadio život.
Prekasno vidjela poruku upozorenja
Lice mi je bilo bijelo, usne plave i bila sam ozbiljno pothlađena. Zanimljivo je da mi uopće nije bilo hladno. Bio je sunčan dan, tako da nisam bila previše zabundana. Ispostavilo se kako mi je to na kraju spasilo život. Hipotermija je nastupila brzo, usporila moj metabolizam i smanjila potrebu mozga za kisikom. Helikopterom sam prebačena u bolnicu, gdje su me skinuli i uperili u mene vrući zrak kako bih se ugrijala. Stavili su me na infuziju da bi mi se organi napunili kisikom. Kad sam se probudila u bolnici, uključila sam mobitel i vidjela govornu poštu. Bio je to jedan od mojih trenera govoreći: "Hej, samo da znaš, danas je velik rizik od lavina, već je troje ljudi zatrpano u različitim predjelima. Budi oprezna!" Ostavio mi je tu poruku dok sam već ležala pod snijegom.
Nakon 36 sati u bolnici, odletjela sam kući u Englesku, a već za tjedan dana se vratila u Ischgl kako bih završila sezonu skijanja. Jednostavno nisam mogla odustati. Kad pogledam unatrag, imala sam ogromnu sreću. Više ne idem nikamo bez opreme protiv lavine i uvijek prije izlaska provjeravam rizik od lavina za taj dan. Skijanje je i dalje moja najveća strast, ali više ne riskiram, nije vrijedno toga.
