Australac za BBC opisuje svoj život nakon što je počeo nemilice trošiti novac banke. U dvije godine spiskao je gotovo dva milijuna (američkih) dolara.
Čini se nevjerojatnim, ali nikada mi nije bila namjera uzeti novac i ne vratiti ga. U biti, čekao sam da me netko iz banke nazove i kaže "Hoćemo toliko i toliko novca" i od tuda bih krenuo.
Sve je počelo 2010.
Originalno, 2010. imao sam prilično običan bankovni račun - stambeni kredit, zdravstveno i računi su se pokrivali iz njega. Imamo sam prilično tešku prometnu nesreću i moja plaća je počela sjedati na račun druge banke. Ne sjećam se točnih okolnosti. Prvih nekoliko tjedana sam se brinuo jer nije bilo novca na računu iz kojeg bi se pokrila rata kredita. Što da radim? No rata je pokrivena (na starom računu) i mislio sam OK. Za dva tjedna prošla je i iduća rata od 500 dolara.
Tako je prošlo 12 mjeseci. Banka nije oglasila iako je moj račun sve dublje tonuo u minus. Tada me je otprilike nazvala tvrtka koja mi je dala kredit i pitali me mogu li im uplatiti 5.000 dolara. A nekoliko dana kasnije 50.000. Obje isplate su odobrene.
Ostao sam u šoku. Došao sam do enormnog odobrenog minusa .
Ubrzo potom sam kupio prvi auto - alfa romeo 156. Ubrzo potom sam kupio Hyundai Veloster. Kupio sam ga samo zato da se mogu odvesti do Sydneya gdje sam kupio Maserati.
A što bi drugo radio mladić s brdom love?
Bilo je to ludo vrijeme za mene. Bio sam mlad i blesav 22-godišnjak i nisam bio baš razuman. Upravo sam se oporavio od prometne nesreće i prvi puta nakon 14 godine sam bio bez posla. Prekinuo sam sa srednjoškolskom ljubavi nakon četiri godine i želio sam novi početak negdje drugdje. Otišao sam na Gold Coast, (drugi dio Australije, Queensland). Bilo mi je OK pa sam tamo i ostao.
Bilo je nevjerojatno. Ako išta, dobro sam se provodio. Radio sam sve što bi mladi ljudi s brdom love radili - zabavljao sam se i partijao. Kupio sam barku. Dobio sam Banksyjevu novčanoci od 10 fintu. Uz kožu za bubanj koju je potpisala Amy Winehouse, to mi je najveće blago koje imam.
Svaki put kada sam banku St. George tražio još novca nisam osobito očekivao da će mi odobriti, ali jesu. Mislim da je mama mislila kako dilam drogu, ali vjerujem da je ubrzo svima oko mene postalo jasno da to ne radim. Imao sam trgovinu u surferskom raju,. Mediji su pisali kako je moj stan "aladinova pećina", no dobar dio toga su stvari koje su se prodavale u mojoj trgovini.
Eto vraga skok na skok...
Tada (2012) bio sam u svojoj staroj sobi kod mame kada sam čuo lupanje po prozoru. Dok sam došao do vrata, policija je već bila u kući. Moju mamu su gurnili uza zid, a meni "zabili" kameru lice. Bili su oboružani, kao da su mislili da sam pomahnitali gangster. Urlali su a neme i govorili mi kako sam uhićen, prošli kroz kuću i uzeli sve što sam ikada imao. ( Do tada je Brett Moore ukupno podigao 1,988,535.25 američkih dolara)
Uhitili su me i odveli u postaju. Koju godinu kasnije, osuđen sam za "stjecanje financijske prednosti prevarom i svjesno raspolaganje plijenom". Osuđen sam na najtežu predviđenu kaznu - četiri i pol godine.
Nisam očekivao da ću završiti u zatvoru, ali dobio sam odvjetnike po službenoj dužnosti, a taj sustav u Australiji je stravično preslabo financiran. Nisu bili zainteresirani za slučaj, a, očito, nisu ni napravili baš dobar posao.
U zatvoru je bilo užasno. Odvojeni ste od obitelji i zatvoreni u ćeliji 17 sati na dan. Hrana je užasna, a ni ljudi kojima ste okruženi nisu puno bolji.
U neku ruku imao sam sreće, jer sam bio zatvoren zbog krivičnog djela koje nikome ne smeta.
Tamo sam proveo šest mjeseci i to je bilo najgore vrijeme mog života. Pročitao sam svaku knjigu koju sam dohvatio koja je bila vezana uz moj slučaj. Malo po malo, slagao sam svoj slučaj. Prvi cilj bio mi je izaći na uvjetnu. No tada (2015) bilo je teško, obzirom na brojne ljude na uvjetnoj koji su počinili stvarno gadne zločine.
Tim ljudima treba pomoć
Prvo morate ustanoviti otegotne i olakotne okolnosti, a tada morate dokazati da niste rizik za zajednicu te da ne postoji rizik od bijega. Sve sam to morao sam jer država ne plaća odvjetnike za priziv. No uspio sam. Do trenutka kada je sve došlo do suda, samo sam odvjetniku po službenoj dužnosti trebao reći "evo to ti je to". Pravno, stvar je prilično jednostavna i što se zakona tiče nisam bio dužan obavijestiti banku što se događa.
Sudac je rekao da nisam bio iskren ali da ne živimo u društvu u kojem se ljudi zatvaraju zbog nemorala. Oslobođen sam u roku od dva tjedna.
Na društvenim mrežama sam čitao kako bi mnogi drugi napravili isto što i ja. Ja ne bi. Uništilo mi je život i obitelj, a nekoliko mjeseci dobrog provoda ne vrijedi toga.
Tek sada uspijevam izvući nešto pozitivno iz svega toga. Studiram pravo i za dvije godine ću postati odvjetnik. Mojih šest mjeseci iza rešetaka dalo mi je jedinstven uvid u problem. Mnogim ljudima u zatvoru treba pomoć, a ne kazna.
Želim pomoći tim ljudima, a potrudit ću se izboriti da se programi odvikavanja i rehabilitacije, savjetovanja i obrazovanja u zatvoru bolje financiraju.
