Kad pomislite na ribe u moru koje su pune plastike, sigurno ne mislite da je za to kriva majica koju na sebi nosite. Ali, krivo mislite. Ako pogledate etiketu, vjerojatnost je da je proizvedena u Pakistanu ili Bangladešu u tko zna kakvim nepoštenim uvjetima. Za proizvodnju samo vaše majice potrošeno je 2700 litara vode i puno, puno kemikalija i plastike. Toliko, da više zagađuje proizvodnja odjeće od svih avioletova zajedno. A budimo iskreni, majicu ćete uskoro baciti, jer vrijeme je za novu pa će ova stara otići u Čile, gdje brza moda odlazi umrijeti.
Na drugom kraju svijeta netko skroji, spakira, šalje kontejnerima do nas. Mi probamo, kupimo, bacimo, kupimo novu i tako u krug. Brza moda, postaje sve brža.
Irena Šabarić sa Zavoda za dizajn i tekstil odjeće Tekstilno-tehnološkog fakulteta Zagreb kaže: "Prije smo imali sezone - proljeće, ljeto, zima, eventualno su bile neke međusezone. Sad uz glavne sezone imamo modne kuće koje proizvode brzu modu i svaka dva tjedna nešto izbacuju van. Tko ćeto sve kupovati?"
Ana Mileusnić iz Zelene akcije otkiva mračnu stranu mode: "Brza moda jedan je od najvećih zagađivača u svijetu budući da se na izradu istog proizvode fosilna goriva kao i za plastiku."
Više od pola odjeće koju nosimo je plastična. Plastika je u zadnjih dvadeset godina premašila i vunu i pamuk u proizvodnji. Zašto? Najbrže je i najjeftinije. I zato kupujemo majice koje koštaju po pet, deset eura ili čak i manje eura. Neopisive količine vode troše se svakodnevno u tvornicama. Za proizvesti jednu pamučnu majicu potrebno je oko 2700 litara vode. Za jedne traperice 7600 litara.
Irena Šarabić sa Zavoda za dizajn i tekstil odjeće Tekstilno-tehnološkog fakulteta Zagreb kaže: "Problem je i proizvodnja pamuka jer se koriste ogromne količine pesticida. Zato se prelazi na organski pamuk. Problem su i razna bojila koja su štetna, u nekim zemljama su i zabranjena, pa se ide u zemlje trećeg svijeta gdje je proizvodnja jeftina. Pa onda mi možemo jeftino kupiti, a stravično se zagađuje okoliš."
Više okoliš zagadi modna industrija nego cijela avioindustrija. Veliki problem je i odnos prema radnicima. Sitniš kao plaća, nehumani uvjeti, seksualno iskorištavanje. Sve to događa se radnicima koji su u Kini, Vijetnamu, Indoneziji - jeftina radna snaga za velike modne gigante.
Ana Mileusnić kaže: "Stvara se i golema količina otpada. Ali čak i prije nego dođe do nas. Ono što ostaje kao otpad i neiskoristivo pali se i to je nažalost sudbina većine tekstila."
A drugi dio završi na groblju tekstila u pustinji Atakama. Godišnje proizvedemo toliko tekstilnog otpada da bi se moglo napuniti 16 velikih piramida u Gizi. I zato se trebamo okrenuti sporoj, lokalnoj modi ili rabljenoj odjeći.
Niđara Mustafić vlasnica je trgovine s vintage i rabljenom odjećom i govori kako oni rješavaju problem: "Mi se bavimo nasljeđem, nalazimo odjeću u tuđim ormarima. Ljudi nam se jave, fotkaju nam svoju vintage odjeću i ako se nama to svidi, mi to otkupimo i ponudimo ljudima."
Second hand dućani postaju sve popularniji. Najviše se ovdje traži jeans, koji je nekada u 80-ima bio izdržljiviji i kvalitetniji.
"Postat će i u Hrvatskoj trend da je sramota kupovati novo, a moj savjet je zavirite u ormare baka i mama", kaže Mustafić.
I nemojte misliti da se vas ne tiče ova tema. Jer kemikalije kojima su obojane lače odlaze u mora u kojima se kupamo, u zemlju iz koje ćemo kasnije jesti hranu. Mikroplastiku koja je došla od majice jedemo u ribi, a udišemo štetne čestice koje su došle izgaranjem fosilnih goriva. Pa si vi mislite.
