Teniski lakat spada u grupu bolesti koju nazivamo sindromima prenaprezanja.
Javlja se na dva različita mjesta - na vanjskoj i na unutarnjoj strani lakta.
Donji dio nadlaktične kosti ima koštane izbočine (epikondile) s vanjske i s unutarnje strane lakta s kojih polaze tetive mišića podlaktice koji savijaju prste i ručni zglob (fleksori – slika 1.a) kao i tetive i mišići koji ispružaju prste i ručni zglob (ekstenzori - slika 1.b). Uzrok teniskog lakta je ponavljano mehaničko preopterećenje ili vanjskog ili unutarnjeg koštanog polazišta mišića. To rezultira manjim ili većim oštećenjem tetiva zahvaćenih mišića, njihovog koštanog polazišta, a u neliječenih i kroničnih bolesnika i oštećenjem okolnog područja. Najčešći simptomi su smanjena funkcija ruke, osjetljivost i bolnost iznad koštanih polazišta tetiva mišića (slika 1.), a bolnost se pojačava upotrebom ruke.
Ime bolesti „teniski lakat“ koristi se od kraja 19. stoljeća, kada je uočeno da se bolest često javlja među tenisačima. Međutim, danas je poznato da se bolest češće javlja među onima koji se ne bave sportom, nego igračima tenisa. Najčešće se javlja u dobi između 30 i 50 godina, a bolešću su zahvaćeni ljudi različitih zanimanja: daktilografi, zidari, postolari, zubari, kirurzi, sportaši, oni koji rade kućanske poslove, koji koriste i podižu različite alate i strojeve, violinisti, gitaristi, pijanisti, oni kojima je vrtlarstvo profesija ili hobi itd. Pokret rotacije podlaktice igra također važnu ulogu u nastanku teniskog lakta.
Tijekom prakse uočio sam da su bolešću često zahvaćene osobe koje ne rade redovito fizičke poslove, već samo ponekad preopterete mišiće podlaktice. Kako su im mišići nepripremljeni na takve napore, bolest započinje s diskretnim simptomima koji tijekom vremena postaju sve ozbiljniji.
Bolest se 7-10 puta češće pojavljuje na vanjskom nego na unutarnjem dijelu lakta, a obje strane istovremeno rijetko su zahvaćene. To objašnjavamo time što je grupa mišića koja polazi s unutarnjeg epikondila znatno jača i većeg volumena od grupe mišića koja polazi s vanjskog epikondila, koja je zbog toga znatno osjetljivija na preopterećenje.
Teniski lakat usko je povezan s nekoliko različitih bolesti i nije ga uvijek lako razlikovati od njih. Kako motorička grana radijalnog živca koja inervira i pokreće ekstenzorne mišiće podlaktice prolazi kroz radijalni tunel vrlo blizu lateralnog epikondila, kompresija živca u tom tunelu često sliči teniskom laktu. Stoga, kod svakog pacijenta s teniskim laktom s vanjske strane, otpornim na liječenje, treba posumnjati na perifernu kompresiju radijalnog živca.
Štoviše, imao sam više pacijenata koji su u drugim medicinskim ustanovama zbog neprepoznate bolesti bili operacijski liječeni zbog teniskog lakta i koji su imali minimalno poboljšanje stanja nakon operacije ili su problemi ostali identični onima prije operacije. Kod pacijenata koji su imali djelomično poboljšanje stanja radilo se o tome da je ponekad moguće operacijskim liječenjem teniskog lakta ne namjerno djelomično smanjiti kompresiju na radijalni živac. Nakon što sam, kod tih pacijenata, napravio kompletnu i detaljnu dijagnostiku, našao sam kompresijski sindrom tunela radijalnog živca. Dijagnozu sam potvrdio pretragom elektromiografijom (EMG) te operacijski oslobodio radijalni živac pritiska (živac u tom području može biti pritisnut na četiri mjesta).
Na taj način pacijent se riješio svih ili većine prijašnjih tegoba. U slučaju da je kompresija živca dugo trajala prije operacije, moguće je da zaostane dio tegoba.
Teniski lakat s unutarnje strane često se zamjeni sa sindromom lakatnog tunela. Kroz taj tunel prolazi ulnarni živac koji osjetno inervira mali prst i prstenjak i dio šake ispod tih prstiju te motorički sve unutarnje (intrinzičke) mišiće šake. Taj živac je posebno važan za spretnost i preciznost pokreta šake, a time je važan za većinu aktivnosti ruke. Što dulje vremena prođe u liječenju pogrešne dijagnoze, to će nastati veće oštećenje živaca i bit će manja šansa njihovog oporavka operativnim putem. To ukazuje na važnost brze i precizne primarne dijagnostike s ciljem postizanja boljih rezultata liječenja.
Najčešći simptom teniskog lakta je bolnost u području epikondila i/ili u njegovoj blizini, a koja se povećava upotrebom ruke. Posebno je izražena bolnost pri pritisku na bolno mjesto, a koja se može širiti u okolicu, najčešće uzduž mišića podlaktice. Duže trajanje bolesti može dovesti do težeg oštećenja tetiva i mišića, što, uz navedene simptome, dovodi do manje ili veće slabosti mišića podlaktice. To otežava liječenje i smanjuje šansu izlječenja.
Na dijagnozu teniskog lakta posumnja se temeljem razgovora s pacijentom u kojem se mora postaviti niz ciljanih pitanja. Zatim se koristi više kliničkih testova kojima dokazujemo bolest.
Dijagnostički test za vanjski teniski lakat
Ovisno o stadiju bolesti, primjenjuju se različite vrste liječenja. U početnim i blagim oblicima najčešće je dovoljno otkloniti uzrok bolesti – mehaničko prenaprezanje, imobilizirati ručni zglob, naučiti pacijenta vježbama istezanja tetiva i odgovarajućih mišića, a po prolasku upale potrebno je posebnim vježbama osnažiti zahvaćene grupe mišića. U slučaju akutne faze bolesti s bolovima i otokom, primjenjuju se različite vrste fizikalne terapije, nesteroidni analgetici i protuupalni lijekovi (acetilsalicilati). U početnim stadijima bolesti preporuča se liječenje lokalnim injekcijama mješavine steroida i lokalnih anestetika, jer su oni tada najučinkovitiji. Kod jednog broja pacijenata nošenje različitih ortoza i udlaga pokazalo se efikasno u liječenju teniskog lakta. Sprečavanje povratka bolesti postiže se postepenim snaženjem zahvaćenih grupa mišića podlaktice. Kako bismo mišiće pripremili za snaženje, potrebno ih je prethodno dobro istegnuti posebnim vježbama (stretching) kroz nekoliko tjedana. Da bi neoperacijsko liječenje bilo uspješno, potrebno je smanjiti ili sasvim ukloniti utjecaj faktora koji su uzrokovali bolest. Zato je važno pacijentu dobro objasniti mehanizam nastanka njegove bolesti.
Operacijom liječimo 5-10% pacijenata kod kojih neoperacijsko liječenje nije dalo rezultat ili nije dovelo do izlječenja koje je trajalo neko razumno vremensko razdoblje. Moje je iskustvo da su neki pacijenti sposobni podnositi bolove i smanjen radni kapacitet godinu ili čak i duže, dok će neki, poglavito sportaši, fizički radnici itd, željeti što više skratiti period bolova i smanjene radne sposobnosti te se ranije odlučiti za operacijsko liječenje. Krajnji rezultat liječenja u prosjeku je bolji u grupi bolesnika koji se ranije odlučuju za operacijsko liječenje Vrsta operacijskog liječenja ovisi o stadiju bolesti i opsegu oštećenja tkiva. Zahvat se radi uz pomoć povećavajućih lupa u aksilarnoj blok anesteziji (injekcija lokalnog anestetika u pazušnu jamu) i blijedoj stazi (beskrvno) kako bi se odlično vidjelo operacijsko polje i kako pacijent ne bi imao bolova prvih 12-14 sati nakon zahvata, a kada su oni najjači. Tako eliminiramo i sve rizike koji postoje pri operacijama u općoj anesteziji. Operacijski zahvat koji najčešće koristim kod svojih pacijenata spada u grupu mini invazivnih zahvata. Kroz rez dužine svega 2,0-2,5 cm pristupi se na polazište bolesnih tetiva i mišića te se tetive pažljivo i precizno ogule sa svog koštanog hvatišta. Ako je oštećenjem zahvaćeno i koštano hvatište, manje ili više ga odstranjujem posebnim mini instrumentarijem ili mini dlijetom.
Liječenje šake i lakta ponekad je vrlo zahtjevno. Ovisi o spremnosti pacijenta da se što prije suoči s bolešću i potrebom liječenja, kao i o spretnosti i iskustvu operatera. Zahvat koji izvodimo u Poliklinici Bilić Vision za oftalmologiju i ortopediju u Zagrebu najmodernijim metodama i uz veliko iskustvo operatera, daje vrhunske rezultate i brz oporavak pacijenta. Rezultati liječenja su odlični i nema povratka bolesti pod uvjetom da pacijent poštuje precizne poslijeoperacijske upute.
http://www.bilicvision.hr/
