Bulimija je, poput anoreksije, poremećaj vezan za hranjenje koji može imati izuzetne tjelesne posljedice (problemi sa zubima, štitnjačom, grlom, srcem i menstruacijom), a psihološkog je podrijetla. Bulimija se, za razliku od anoreksije, sastoji od prejedanja i povraćanja tzv. čišćenja, a najčešće zahvaća žensku populaciju od 12 do 20 godina.
Istraživanje je o ovom poremećaju prehrane novinara Kravetza dovelo u kontakt s brojnim zanimljivim pojedincima pomoću kojih je došao do zanimljivih spoznaja ne samo o poremećaju već i o njegovom nastanku i nekontroliranom širenju tijekom 80-ih godina 20. stoljeća.
Prvi kontakt
Gerald Russell, britanski psiholog, susreo se 1972. godine s mladom ženom zaprimljenom u londonsku bolnicu kako bi se liječila od anoreksije. Međutim, pacijentica nije izgledala kao tipična osoba koja pati od anoreksije. Njena koža nije bila blijeda, a oči velike, već je imala ružičaste obraze i normalnu kilažu. Ona je bila prva od 30 osoba koje će u narednih sedam godina proći kroz kliniku. Russell je tada shvatio da je otkrio nešto potpuno novo, te je odlučio napisati znanstveni rad u kojem je opisao sve postavke nove mentalne bolesti nazvavši je bulimija nervoza.
Početkom se 1980-ih sve promijenilo i val se bulimije proširio Europom i Sjevernom Amerikom, a zahvatio je 15 posto studentica donijevši sa sobom prejedanje, post, pilule za mršavljenje i brojne druge stvari. U Egiptu se broj bulimičarki popeo na 400 tisuća, u Kanadi na 600 tisuća, u Rusiji na 800 tisuća, a u Indiji i Kini je prešao milijunski prag sa šest i sedam milijuna ljudi koji su od njega patili. Russell tvrdi kako je dotad bulimija bila izuzetna rijetkost koja se u vrlo kratkom vremenu tijekom 1980-ih proširila posvuda.
Medijsko ludilo
Vijesti su o njoj tada postale dijelom naslovnica tabloida. Jednom kada su ljudi shvatili da mogu jesti što god požele i ne dobiti na kilaži, novi je način kontrole težine postalo prejedanje i povraćanje. Kako bi objasnio svoju tezu o medijskoj upletenosti u proces širenja bulimije, Russell iznosi zanimljivi slučaj Republike Fidži. Iako je zahvatila urbana područja, bulimija još uvijek nije došla do pretežno ruralnog svijeta.
Profesorica je Anne E. Becker smatrala da razlog tomu treba tražiti u kulturnoj barijeri, a kako bi to potvrdila otišla je u izolirano područje Fidžija. No, sve se promijenilo 1995. godine s dolaskom američkih televizijskih serija na Fidži. Tada su problemi u prehrani s 13 posto skočili na 29 posto, a više je od 80 posto ljudi reklo da je na njihov poremećaj u prehrani utjecala televizija.
Deborah Brenner-Liss, psihologinja i jedna od prvih autorica znanstvenih radova na temu bulimije, o utjecaju vlastite struke na medije govori: "Željeli smo da se pročuje riječ o njoj kako bi stručnjaci shvatili da postoji i kako bi se okupili i pronašli odgovarajući način prevencije." Važno je napomenuti kako su u ranim danima ovog poremećaja postojale jedino grupe potpore, a koje su pokazale ohrabrujuće rezultate njegove prevencije. "Pomoću grupa uspjeli smo suptilno implementirati zdravi način oporavka", rekla je Brenner-Liss.
Izvor: The Cut
