Jack Sommers bio je dijelom rane faze testiranja oksfordskoga cjepiva protiv Covida-19 i sada je detaljno opisao kako je izgledao cijeli proces prijave za sudjelovanje u ispitivanju te što je sve osjećao nakon cijepljenja. Njegovu ispovijest za Independent prenosimo u cijelosti.
Prvi put sam se prijavio za ispitivanje cjepiva početkom svibnja. Za pet posjeta bolnici plaćeno mi je 235 funti (oko 2000 kuna), u rukama sam imao raznorazne igle i općenito sam se osjećao kao pokusni kunić, sve u nadi da bih mogao pomoći u razvoju cjepiva o kojemu se toliko raspravljalo.
Ni o čemu se nije toliko govorilo kao o našemu potencijalnom spasitelju iz koronakrize, a ispitivanje cjepiva Sveučilišta Oxford bio je jedan od mogućih odgovora koji se razvijao širom svijeta. Cjepivo je više puta isticano kao najveća nada za povratak u naš život prije pandemije.
Vlada Velike Britanije uložila je ozbiljnu lovu u to; obećala je kombiniranih 43 milijuna funti (oko 365 milijuna kuna) laboratorijima sa sjedištem u svojoj zemlji koji su uveli ispitivanja na ljudima. Prva faza, u kojoj sam i sam sudjelovao, dogodila se u Engleskoj u svibnju.
Postupak oko prijave bio je zahtjevniji nego što sam očekivao. Ima tu dosta administracije, poput prijave za bankovni račun, ali uz to vas prati i lagana strepnja zbog uboda. Prijavio sam se putem online upitnika i tamo su mi postavili svako moguće pitanje o mojoj osobnoj i zdravstvenoj povijesti moje obitelji. Kada su mi odobrili cijepljenje, pozvali su me u bolnicu.
Dugo je čekao poziv u bolnicu
Kada sam prvi put otišao u bolnicu St. George na jugu Londona, dva sam se mjeseca samoizolirao u svojem stanu; živim sam i odnedavno sam nezaposlen. Našao sam se u čekaonici okružen drugim ljudima za koje sam pretpostavljao da su bili iz istoga razloga ovdje (jedine druge ispitne osobe koje poznajem su tri makaki majmuna).
Pri prvome posjetu morate dati uzorke urina i krvi, ispuniti obrasce i pogledati video o tome kako očekuju da ćete dobiti samo blage nuspojave. Zatim idete kući čekati zeleno svjetlo kada se sve provjeri.
U međuvremenu su moji prijatelji i obitelj imali hrpu pitanja, uključujući mnoge pogrešne pretpostavke da ću biti izložen koronavirusu u sklopu ispitivanja. To nije točno! Otkrio sam da me preplavljuju humanitarne dobre želje (ali i misli nekoliko online teoretičara zavjere).
Dva dana nakon moga prvog posjeta bolnici poslao sam e-mail s dodatnim upitom o tome zašto još nisam dobio poziv za povratak na injekciju. Odgovor je u osnovi glasio: "Smiri se i pričekaj." Tada sam prvi put počeo osjećati nervozu.
Pozvali su me i vratili u bolnicu. Iako sam bio zabrinut, to je ujedno bilo najbliže osjećaju radnoga mjesta koji sam u nekoliko posljednjih mjeseci imao. Bio je to primamljiv podsjetnik na život prije zaključavanja (unatoč sterilnoj atmosferi).
Sama injekcija bila je bezbolna
Moja nostalgija brzo je isparila kada je medicinska sestra počela pričati o cjepivima koja se daju majmunima. Da se razumijemo, cijenim majmunovo žrtvovanje za medicinsku znanost, ali spokojna slika zamorca u mojoj glavi sada je istinski nestala.
Prisjetio sam se nekoliko poruka koje sam primio od ljudi iz ugroženih skupina, uključujući jednu ženu s multiplom sklerozom koja mi je rekla: "Radite nešto što bi moglo pomoći milijunima ljudi." Zbog toga sam se ja, odrasli čovjek koji ne voli igle i horor filmove gleda kroz prste, osjećao neustrašivo.
Sama injekcija - jedina doza koju primite - bila je bezbolna. Dobio sam toplomjer i zatražili su me da svakodnevno bilježim svoje simptome putem online dnevnika. Čini se da je moja najveća nuspojava bila paranoja.
Ne znam jesam li bio u 50 posto ispitanika koji su primili stvarno cjepivo ili u 50 posto kontrolne skupine s placebom, ali dva puta sam u prvome tjednu legao u krevet s blagim simptomima vrućice.
"Povišena temperatura i kihanje", napisao sam u svoj dnevnik trećega dana od cijepljenja. S obzirom na to da mi je temperatura toga dana bila sasvim normalnih 36,5 stupnjeva, moje su riječi možda zvučale malo pretjerano.
Dosad nije osjetio veće nuspojave
Kako su prolazili tjedni, nisam trpio daljnje simptome. Moja je preokupacija postao - uspjeh cjepiva. Nekada me bilo baš briga koje će cjepivo izaći prvo, ali svaka dobra vijest o "mojem" cjepivu natjerala me da razveselim i slavim.
Tada, kada je objavljeno da su cijepljeni majmuni dobili koronavirus, osjećao sam se izgubljeno. Nasreću, neću se (namjerno) suočiti s virusom na isti način, ali želio sam reći svojim unucima da sam testirao cjepivo koje je spasilo čovječanstvo, a ne biti jedan od zaboravljenih rezultata koji nisu uspjeli.
Gledajući unatrag, vidim da sam se pogrešno vidio kao glavnoga junaka koji je morao imati najbolju priču i najdramatičnije nuspojave. Na kraju sam shvatio da će samo u ispitivanju oksfordskoga cjepiva biti još tisuće dobrovoljaca.
Neuspjeh i učenje ključni su za uspjeh znanstvenika, pa čak i ako moje cjepivo ne uspije, nikada neću požaliti što sam jedan od prvih dodao svoje ime na taj slavni popis.
Autor ove ispovijesti Jack Sommers od svibnja do danas nije osjetio veće nuspojave cjepiva te se zasad nije zarazio koronavirusom, a cjepivo s Oxforda smatra se učinkovitim i sigurnim načinom smanjenja širenja bolesti Covid 19.
