Zaljubljivanje je magično. Svijet se mijenja, zjenice svijetle, osmijeh se ne skida s usana. Padajući u ljubav (falling in love) zaista padamo, ali ne u ljubav već u nesvjesnu projekciju svog unutarnjeg partnera.
Svatko od nas je zapravo i muškarac i žena. Prema Jungu, žene u sebi nose svog unutarnjeg muškarca - Animusa, a muškarci u sebi nose svoju unutarnju ženu - Animu. To misteriozno biće je mješavina iskustava i predodžbi o suprotnom spolu koja se stvara od samog rođenja. Jezgra Animusa je otac, a jezgra Anime je majka.
Oko tih jezgri slažu se ovojnice predodžbi o drugim, stvarnim, ali i nestvarnim osobama suprotnog spola. Braći, sestrama, odgajateljima, partnerima, likovima iz bajki, knjiga i filmova. Anima je mješavina doživljaja svih ženskih bića s kojima se muškarac susretao tijekom života, a Animus je mješavina doživljaja svih muških bića s kojima se žena susretala tijekom života. Animus je muškarac u ženi, a Anima žena u muškarcu.
'U prirodi Anime i Animusa je da žive u projekcijama', piše Robert A. Johnson u svom ogledu o muškoj psihi pod nazivom 'On'. Projiciranje vlastitih neugodnih osjećaja i doživljaja na partnera može dovesti do velikih komunikacijskih pomutnji i pravo je umijeće naučiti razlikovati svog unutarnjeg partnera (Animusa ili Animu) od onog vanjskog, od drugog ljudskog bića.
Kada nismo povezani sa svojim Animusom ili Animom, onda takvu, sličnu energiju tražimo izvana, u potencijalnim partnerima ili partnericama. Iz toga se rađa mnoštvo iluzija i preuranjenih zaključaka koji se, nakon zaljubljivanja donose o osobi koja nam je zapravo nepoznata. To je onaj osjećaj da nekoga poznamo već jako dugo (možda čak i iz prošlih života), a u realnosti smo se susreli tek nekoliko puta. Nešto nas fascinira, intrigira, privlači, podiže i na temelju toga gradimo cijelu konstrukciju osobe, sliku života, ideju o velikom mi, o posebnoj vrsti srodnosti.
Ta magičnost, suprotno svakoj logici, može se osjetiti i na prvi pogled, mada se češće razvija tijekom više susreta. To je ono kada imamo osjećaj da nam se taj netko uvukao pod kožu, kad se osjećamo stalno povezanima, kad opsesivno mislimo, komuniciramo na daljinu, kad se odvija mistični proces koji je teško objasniti drugima. Obični ljudi u nama ne uzrokuju tako naglu eksploziju strasti i fantazija koje proizlaze iz podivljale, želje za komunikacijom, kontrolom, odobravanjem, seksualnim sjedinjenjem, vječnom povezanosti ili nečim sličnim, čudnim i neprikladnim. Projektivno zaljubljivanje je poput neke vrste mističnog ljepila - to je istovremeno i slatka čarolija i gorko prokletstvo koje nam kroz susret sa svojim Animusom ili Animom pruža mogućnost da upoznamo sebe u sasvim novom svjetlu.
Kada se zaljubimo u 'krivu osobu' ili se upetljamo u loš, destruktivan odnos, uz sve neprilike, imamo i jednu priliku – priliku za upoznavanje svoje sjene. Prema Jungu, sjena je dio nesvjesnog uma koji se sastoji od potisnutih slabosti, manjkavosti i instinktivnih impulsa. 'Svatko od nas ima sjenu', objašnjava Jung, 'što je ona manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća'. Zbog njene instinktivne i iracionalne prirode, nismo je u stanju sagledati unutar sebe, pa stoga vlastite nepoželjne osobine pripisujemo drugima.
Osoba u koju se projektivno zaljubljujemo najprije je svijetla, idealna, božanska. Uz nju i sebe vidimo jednako tako sjajnima, snažnima i dragocjenima. Ona 'osvjetljava' našu sjenu. Ali, ma koliko se trudili, drugoga ne možemo natjerati da postane realizacija naših projekcija. Dok ga kujemo u zvijezde zaista ga kujemo, stavljamo mu okove, konstruiramo oklop sklopljen od vlastitih projektivnih želja. Zatim, nakon što se taj netko pokaže drugačijim od očekivanog, skloni smo mu pripisati suprotne karakteristike.
Projicirana sjena je vezujuća, oduzima nam energiju i stvara emocionalnu ovisnost. Kada se manifestira u zaljubljenosti ili vezi, imamo običaj reći da iz nas 'izvlači ono najgore'. Čini nas sebičnima, ljubomornima, grubima, samodopadnima, osvetoljubivima, materijalistima, zavidnima i slično, ovisno o tome što je sadržaj naše 'tamne strane'. To nije nimalo ugodno osjetiti. Bez odnosa koji je 'izvukao ono najgore' ne bismo ni pomislili da imamo kapaciteta biti 'takvi'.
Kroz takve teške i destruktivne odnose možemo puno naučiti o sebi, ali jedino ako smo spremni na veliku dozu iskrenosti i razotkrivanja pred nama samima. Zato je nužno da se izvana okrenemo prema unutra. Tako se projekcija povlači na mjesto otkuda je i lansirana, a to je mjesto na kojem se osjećamo samima, povrijeđenima, posramljenima, krivima, lošima, manje vrijednima ili bespomoćnima. Nakon što sagledamo aspekte svoje sjene iznutra, nakon što si priznamo potisnutu bol, razočaranje ili slabost zbog kojih u potencijalnom partneru ne vidimo stvarnu osobu, već figuru (bogolikog spasitelja, imućnog skrbnika, snažnog zaštitnika, ideal ljepote, izvor sigurnosti i slično) možemo reći da smo napravili veliki korak. Pogledali smo u Pandorinu kutiju podsvijesti, prihvatili svoju sjenu i nastavili živjeti cjelovitiji.
Piše: Tomica Šćavina, psihologinja http://www.poticaj.net
